U cijelom mom selu, u cijeloj Hercegovini usudio bih se ustvrditi, ne biste pronašli čovjeka koji je manje zasluživao "nagradno" putovanje na proslavu početka rezidbe vinograda u Slavoniji od mene. Vino, naime, pijem malo i rijetko, u njega se razumijem kao Vilim Primorac u telekomunikacije, a onih dvjesto-tristo obiteljskih trsova uspio sam upropastiti u svega nekoliko godina nakon očeve smrti. Pa ipak, kad se počeo raditi popis onih koji će obilaziti slavonske nasade vinove loze i pripadajuće podrume, gdje pozvani, gdje nepozvani, ja sam se prvi nacrtao. Neznanje i nekompetentnost, uče nas drevni hrvatski običaji sačuvani u narodu do današnjih dana, ne smiju nikada biti prepreka guranju u prve redove i samopromociji.
Zaštitnik vinograda i vinogradara Sveti Vinko nije vam ni onaj Paulski (1581.-1660.) ni onaj Palotti (1795.-1850.), kako je većina vas možda bila pomislila, nego ustvari Vincent od Zaragoze. Bio je žrtva posljednjega velikog progona kršćana iz Dioklecijanova doba. Prema svemu sudeći, jadni Vinko s vinogradarstvom nije imao nikakve posebne veze, i u cijeloj toj priči oko vina zatekao se valjda kao plod nekog povijesnoga nesporazuma.
(Točno do ovoga mjesta u koje su sada uprte vaše oči, ja sam ovaj tekst bio doveo još prije dva tjedna, odmah po povratku iz Slavonije. Onda su i mene i cijelu firmu pritisnuli tehnički problemi oko kontroverznoga procesa fiskalizacije, u kojem, kao firma, nažalost nismo mogli ne sudjelovati. Za neupućene, radi se o ozakonjenoj izmišljotini kojom će se, sve pod izlikom utjerivanja porezne discipline i prihoda, desetine milijuna konvertibilnih maraka isisati iz ovdašnjega gospodarstva i preseliti u džepove neke poslovno-političke klike. Ili nekoliko njih, nekoliko takvih klika. Po svemu, ovaj projekt je doprinos bogatoj povijesti ustavima i zakonima normiranih prijevara na ovim prostorima.)
Evo nas natrag na našu temu. Jest Vincekovo bilo prije dva-tri tjedna, međutim ja pouzdano znam da vi izgarate od želje saznati barem štogod o onome što sam radio dok se nisam javljao na portalu. Neće mi biti lako nakon ovolike stanke, ali nastojat ću zadržati stilsku nit iz prvoga dijela.
Kutjevo je bilo naše glavno odredište, a domaćin nam je bio Vlado Krauthaker, poznati hrvatski vinar. Smjestili su nas u jedan motel kojega su – ispostavilo se vrlo brzo, znate tu našu naviku da ljude odmah zalijećemo pitanjima odakle su i čiji su – držali Hercegovci, iz Rakitna, Miličevići. Navodno negdje kod Kutjeva ima čitavo selo samih Rakićaka. Kako i priliči junaku jedne uspješne hrvatske priče, Krauthakerova poslovna karijera, za razliku od moje, sinusoidalne, obilježene čestim izmjenama uspona i padova, imala je uvijek linearno-uzlaznu putanju. Od skromnih količina iz 1992. godine, kada je započinjao privatni vinarski posao, danas je, iskazano u brojkama, Vlado Krauthaker izrastao u jednoga od najznačajnijih hrvatskih vinara: petsto tisuća litara vina godišnje, trideset hektara vlastitih vinograda, plus otkup od ne-znam-koliko vagona. Ove brojke u usporedbi s velikim, nekada državnim vinarijama možda i ne zvuče tako impresivno, ali nama iz Hercegovine i od njih se - i bez kušanja vina – vrti u glavi.
Pokazalo se da je organizator našega putovanja, inače Krauthakerov poslovni partner za hercegovačko i bosansko tržište, izgleda zaslužio iskreno gostoprimstvo. Kako se domaćin ne bi uvrijedio, mi skoro cijeli jedan dan i doslovno cijelu jednu noć nismo žalili truda opravdati ukazano povjerenje. Moglo bi se čak reći da smo se trudili i previše, jer kako drukčije objasniti da smo, svi redom roditelji, dakle oženjeni i vremešni, na kraju završili u nekom lokalnom noćnom baru, navučeni lažnim obećanjima o "štangi". I da su neka naša auta - u pet ujutro, zamislite odgovornih roditelja - bila završila u jarku.
Baš kao u pjesmi, u Slavoniji ne znaš što je šire – duša, il' ravnica! Svega je na fešti bilo, i svega u velikim količinama. Što se vina tiče, naravno da je sve bilo u znaku graševine, berba ova – berba ona, ali nije nam nedostajalo niti sauvignona (također raznih berbi). Neki su preporuku da treba kušati sva vina koja je domaćin ponudio shvatili doslovno, pa su probali i portugizac iz 2009. godine, i pinot sivi iz te iste 2009., ali bome i nešto stariji pinot crni iz 2007. Za razliku od "vinske karte" koja je bila gotovo isključivo sjevernjačka, glazbena i kulinarska ponuda je bila garnirana dalmatinskim štihom. Tuna s roštilja, naprimjer, bila je kasnopopodnevno iznenađenje.
I po danu, a još više navečer, skupilo se tamo bilo svakakva svijeta: vinari, enolozi, boemi, trgovci vinima, ljubitelji dobre kapljice, Vladini prijatelji i brojni prijatelji Vladinih prijatelja. Bilo je, nećete vjerovati, i nekoliko žena. U harmoničnu atmosferu zajedništva možda se jedino nije uklapalo ono dvoje ljudi, par, muškarac i žena, ne muž i supruga kladio bih se, koji su se cijelu večer drpali i ljubakali u kutu. On proćelav i čak stariji od mene, ona ocvala i prevelikih, nepravilnih zubi, pogrešno su izgleda shvatili samu ideju našega okupljanja.
Od viđenijih Hrvata bio sam, eto, ja, bio je Lupino, onda onaj Drele, pa Mlikota, Vedran Mlikota. Sva sreća da nije navratio Stipe Mesić (sutra sam u Glasu Slavonije pročitao da je i on bio u Kutjevu, samo kod Envera Moralića), onakvi pijani i poneseni dalmatinskim i slavonskim pjesmama, pa onda onom "Herceg-Bosno srce ponosno", sve onako svehrvatski nabrijani, bojim se da se ne bi dobro proveo.
Ujutro!? smo se s obronaka Krndije, preko Našica i Osijeka, prebacili na istok Slavonije. U Iloku smo banuli na jednu sličnu veselicu, kod vinara kojem je žena – ispostavilo se jednako brzo kao i za one Rakićake u Kutjevu – podrijetlom od Širokoga Brijega, iz Crnča, a on sam važna čivija u hrvatskoj vladi. Dobri neki ljudi. Valjda umorni i inače bez kondicije, pili smo manje, puno manje.
Savu smo iz predostrožnosti, umjesto u Orašju gdje je malo prije toga uhićen vukovarski branitelj Tihomir Purda, prešli u Šamcu. Kad budemo podebljavali Posavinu, Bosanski će Šamac prvi biti na redu.
