Prije tri godine - to su posljednji obrađeni podaci Državnog zavoda za statistiku - ukupni izvoz četiriju dalmatinskih županija tek je nešto veći od 27.000 hektolitara, a od toga na sve zemlje EU otpada 38 posto. Krajem 19. stoljeća, prije nego je primorske vinograde poharala filoksera, iz Dalmacije se samo u Francusku, najvažniju vinsku zemlju, godišnje izvozilo 600-650 tisuća hektolitara vina.
Navedene brojke među onima su koje dobro opisuju situaciju u kojoj dalmatinski vinogradari dočekuju Sabatinu, svoje tradicionalno, 22. po redu druženje u organizaciji Zadružnog saveza Dalmacije, koje se ove godine održava u Bolu na Braču od 15. do 18. studenoga. Uz ocjenjivanja i proglašenja najboljih dalmatinskih vina bit će to prilika i za sajam opreme i tehnologije, okrugle stolove, Sabor vinara i vinogradara... Nažalost, priče o lošem stanju vinogradarstva, bar što se tiče ovogodišnje berbe, teško mogu biti potkrijepljene brojkama. Naime, kako kaže predsjednik Skupštine Zadružnog saveza Želimir Bašić, vjerojatno se nikad pouzdano neće saznati koliko je ove godine ubrano i otkupljeno grožđa, zbog praktički legaliziranog crnog tržišta.
"U nekim vinorodnim krajevima 'crni otkup' se čak pokazao kao spas za vinogradare, jer je to ponegdje bio jedini način da uspiju prodati veće količine i za to dobiju novac, s obzirom na to da zadruge i drugi veliki otkupljivači - poput bankrotiranog Dalmacijavina - danas otkupljuju po nekoliko puta manje grožđa nego ranije, a uz to kasne s isplatama. U nekim situacijama neplaćeno je čak i grožđe ubrano 2008. pa nije čudo kad vinogradari kažu da se vesele godinama s manjim urodom", kaže Bašić.
Procjenjuje se da će urod zbog suše ove godine biti 20-30 posto manji, no, istodobno će na nekim vinorodnim područjima kvaliteta grožđa biti vrlo visoka. Puno veći problem predstavljaju zalihe, koje su sada dosegle dvije prosječne godišnje berbe. Osim zbog slabog izvoza, zalihe nastaju i zbog smanjene potrošnje, posebno kvalitetnijih vina.
"Jeftinija i lošija vina još nekako idu, ali kvalitetnija slabo. Tome treba pridodati i veliki uvoz, nekoliko puta veći od izvoza, pa je hrvatsko tržište preplavljeno jeftinim vinom iz svih krajeva svijeta. Moram reći, međutim, da je uglavnom riječ o vrlo korektnim vinima", kaže Bašić. Po njegovim riječima naši vinogradari i vinari teško mogu pratiti takve cijene jer se proizvodi u malim serijama i na manjim površinama, nerijetko i nedovoljno pristupačnim za mehanizaciju. Primjerice, Makedonija i Crna Gora imaju velike kombinate kakve je Dalmacija imala u Dalmacijavinu.
"Gubitkom Dalmacijavina cijelo priobalje izgubilo je velikog dorađivača vina i distributera vinarskih viškova", kaže on. U Zadružnom savezu navode i brojne druge probleme - dugove zadrugarima, sve veći broj zadruga u financijskim teškoćama, ogromne dugove velikih trgovačkih lanaca... - ali i neke nelogičnosti u državnoj politici prema vinu. Primjerice, za razliku od nekih drugih zemalja u regiji, što osjećamo i na našem tržištu, hrvatski vinari ne smiju izvoziti vino u rinfuzi nego samo flaširano, pa je odmah i cijena veća. Dalje, odmah po stjecanju neovisnosti ukinute su stimulativne mjere za izvoznike vina, što su Slovenci zadržali sve do ulaska u EU pa danas imaju omjer uvoz-izvoz 1:1. Bašić smatra da se ozbiljniji nastup na stranim tržištima ne može niti planirati bez agencije ili nekog drugog tijela koje će koordinirati marketinške akcije.
Postali zemlja piva
"Hrvatska vina kao brend naprosto ne postoje, a gdje god da dođete, pa i u našim trgovinama, možete naići na objedinjene pojmove poput 'bugarska vina', 'čileanska vina', 'južnoafrička vina'...", kaže Bašić. Dodaje kako je vrlo važno, što se Hrvatska, korak po korak, iz zemlje vina pretvorila u zemlju piva, premda veći dio sirovine za pivo uvozimo. "Otkako je 1983. zabranjeno reklamiranje vina njegova je potrošnja pala sa 46 na 13 litara godišnje po stanovniku, a pivo je 'skočilo' s 15 na 78 litara", kaže Bašić.
