Regionalizacija vinogradarskog područja bitna je za vino jer tijesno je povezana s cijelim lancem proizvodnje - od vinograda, preko podruma do konačnog, gotovog proizvoda, te s plasmanom vina na tržište. Nedavnim završetkom pregovora Republike Hrvatske s Europskom Unijom oko pristupanja Hrvatske EU nastupile su okolnosti za stanovite promjene u postojećoj vinogradarskoj regionalizaciji u Lijepoj našoj, naime i u ovome segmentu moramo zakonodavno biti posve usklađeni sa zajednicom europskih država u koju se uključujemo.
Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja u cilju usklađenja zakonodavstva u sektoru vina s legislativom EU izradilo je, između ostaloga, i Pravilnik o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla, tradicijskim izrazima i označavanju vina. Novitet je da, umjesto dosadašnjih dviju velikih vinskih regija, po novome imamo tri velike vinske regije.
Sukladno navedenom Pravilniku o zaštićenim oznakama izvornosti, skraćeno ZOI, situacija je sljedeća: sjeverni dio Hrvatske dijeli se na Istočnu kontinentalnu Hrvatsku, u koju ulaze Hrvatsko Podunavlje i Slavonija, te Zapadnu kontinentalnu Hrvatsku, u koju ulaze Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica, Pokuplje, te Zagorje-Međimurje, a treća je regija i dalje Primorska Hrvatska, u nju su svrstani Hrvatska Istra, Hrvatsko primorje, Sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora, Srednja i Južna Dalmacija, novost je da je, izdvojeno, ovome popisu vezanome uz oznake izvornosti, dodan pelješki predio/položaj Dingač. U kontekstu pak vinogradarskih zona proizvodnje vrijedi to da je regija Zapadna kontinentalna Hrvatska područje vinogradarske zone B, regija Istočna kontinentalna Hrvatska područje vinogradarske zone C1, dok je regija Primorska Hrvatska, dakle od Istre na sjevero-zapadu do Konavala na jugo-istoku, područje vinogradarske zone C2.
Objašnjenje samostalnog navoda Dingača:
Dingač je zbog svog iznimnog značenja izdvojen kao zasebna oznaka izvornosti, i kao takav je zaštićen s obzirom da je u nacionalnom zakonodavstvu bio reguliran kroz listu tradicijskih izraza. Kako kod nas ima još položaja s takvim značenjem, postupak njihove zaštite moći će se pokrenuti pri Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, a u konačnici bit će potvrđen pri Europskoj komisiji. Zaštićenu oznaku izvornosti koristit će proizvođači čiji proizvod može biti označen jednim od tradicijskih izraza za vino, uz uvjet da je 100 posto grožđa proizvedeno i prerađeno na području koje obuhvaća zaštićena oznaka.
Rimski način
Tradicijski izrazi za označavanje vina u Hrvatskoj, sukladno Prilogu 12. novoga Pravilnika o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla, tradicijskim izrazima i označavanju vina, su slijedeći: kvalitetno vino s kontroliranim zemljopisnim porijeklom s t ime da uza nj mogu dodatno stajati izrazi mlado vino, arhivsko vino, desertno vino, pa vrhunsko vino s kzp s time da uza nj mogu stajati, kao dodatni, tradicijski izrazi arhivsko vino, desertno vino, kasna berba, izborna berba, izborna berba bobica, izborna berba prosušenih bobica, ledeno vino, te vrhunsko pjenušavo vino, kao i kvalitetno biser vino.
Ostaju nam, kod vina, dakle, i dalje oznake što potrošaču sugeriraju razinu kvalitete kapljice. A možda je ovo bio trenutak da ih se elegantno riješimo, jer, zapravo, ovako kako funkcioniraju - nemaju smisla. Oznake što na etiketi kupcu sugeriraju razinu kvalitete vina na ovaj način kako je to sada baš i nisu hvale vrijedne. Stavljanjem navoda vrhunsko s s kzp odnosno kvalitetno s kzp na etiketu na tržištu se, pokazuje se to u praksi, nepravedno favoriziraju neka vina, uglavnom te oznake nisu pouzdani orijentir i na pomoć kupcu i potrošaču glede kakvoće i tipičnosti, kako je zasigurno svojedobno bilo zamišljeno u dobroj namjeri. Mnogo puta do sada u nas pokazalo se naime na raznim naknadnim degustacijama i ocjenjivanjima da vino koje je jako dobro prošlo na degustaciji za dobivanje rješenja za stavljanje u promet i na etiketi je u skladu s time smjelo ponijeti obilježje vrhunskoga taj epitet nije i potvrdilo, štaviše upitan je ponekad bio na naknadnom kušanju prolazak toga službeno vrhunskoga vina i u stupanj nižem rangu, dakle kao kvalitetnoga s kzp.
Označavanje izrazima koji ovako rangiraju vrijednost, pogotovu kad se vina službeno degustiraju i ocjenjuju NE tek NAKON nego PRIJE no što je određena partija pod tim i tim brojem i u tolikoj i tolikoj točno naznačenoj količini finalno napunjena u bocu, i te kako je upitno, jer ostavlja mogućnost promjena (namjernih, ili onih izazvanih nehatom, nepedantnošću, neznanjem…) onoga što je predočeno strukovnoj komisiji te razliku u onome što poslije kupac dobije na polici.
Riječju, važno je ono što se kao rezultat kupovine nađe na stolu potrošača, znači, kakva je kapljica uzeta s tržišta. Kako, eto, nerijetko bude razlike u kvaliteti između onoga što je ponuđeno na kušanje službenoj komisiji i onoga što poslije kupi potrošač, sasma je dovoljan na etiketi, uz naziv vinorodnog područja, tek dodatak kzp, tj. kontrolirano zemljopisno porijeklo bez izravne sugestije o kvaliteti. Kao aoc (apellation d’origine contrôllée) kod Francuza, odnosno doc (denominazione d’origine controllata) kod Talijana. Kod Talijana su rašireni i izrazi doc superiore i riserva, ali oni nisu kao naši vrhunsko i kvalitetno i s lužbene oznake o tome koje je kakvoće vino u boci, nego tek upućuju da je vino rađeno da bude u višem kvalitativnom rangu (uglavnom izbor ponajboljeg grožđa, duže dozrijevanje, u drvu).
Rabe se na temelju pravilnika o proizvodnji što ga je usvojio pojedini konzorcij (po naški i poslovna interesna udruga proizvođača, a vezani su uz proizvodnju nekog vina u nekom određenom vinogorju i od sorte koja izvorno ili tradicijski pripada tome kraju.
Indirektno smo čuli da je nova hrvatska vinska legislativa usklađivana s onom u EU uz dosta savjeta i pomoći Austrijanaca, što je dobro jer oni doista i mogu poslužiti kao dobar primjer. No, ako je suradnja s njima bila tijesna, šteta je što od njih nismo, barem o tome nema spomena, usvojili neke bitne stvari.
U novije vrijeme Austrijanci su počeli prelaziti na ponešto drukčiji, tzv. rimski sustav označavanja, u kojemu se nastoji u prvi plan staviti ne sortu, koja se može posaditi bilo gdje, nego geografsko područje, koje nije preseljivo, te tipičnost vina što se ogleda u kvaliteti i izričaju izvorno tradicijskih odnosno intitucionalizirano usvojenih tradicijskih (jednostavnije: duboko udomaćenih, kako je to npr. slučaj kod nas s Graševinom) sorata određenog teritorija i odrazu nekih tradicijskih, propisanih pristupa u kreiranju kapljice do njena izlaska iz podruma u javnost. Uveli su oznaku DAC, tj. Districtus Austriae Controllatus, i već samo na spomen vinogorja popraćenog kraticom DAC uz mogući dodatak naziva neke ekstra dobre uže vinogradske pozicije te uz dodatak riječi classic ili reserve što govore o stilistici i rangu kakvoće točno se, i bez naziva kultivara, zna koju sortu odnosno koje sorte se u vinu nekoga kraja mogu očekivati, te to koji se, ovisno o stilistici, mogu očekivati razina kvalitete i primjerenost trošenja toga vina s obzirom na priliku, jelo…
Francuzi imaju dobro razrađen sustav apelacije u kojemu oznaku aoc prati naziv regije odakle dolazi vino (generična apelacija), naziv općine kao užeg i specifičnog područja gdje su vinogradi (villages aoc), te navod ekstra dobrih položaja unutar neke općine – 1er cru aoc s navodom općine i posebnog vinograda, te, kao špicu, Grand cru aoc s navodom, u Burgundiji primjerice, ekstra vinograda i kao naziva vina (što se tiče sorata u Burgundiji se zna, za bijelo vino pak aoc je Chardonnay, a za crno Pinot noir, u bordoškome kraju bijela vina aoc su od Sauvignona i Semillona, a crna mogu biti od kombinacija Cabernet sauvignona, Cabernet franca, Merlota, Petit verdota…). Vina moraju biti od tradicijskih sorata i organoleptikom moraju odgovarati naznačenome području. Ako se proizvođač želi umjetnički izraziti i koristi teritorijano netradicijske kultivare i za teritorij netradicijski način proizvodnje te izlazi na tržište kako njemu odgovara, ostaje mu da rabi druge oznake, jedna od njih je i vin de pays.
Inače, i Nijemci su pomalo, institucionalizirano, počeli prelaziti na rimsko označavanje, s isticanjem teritorija na etiketi slično burgundijskome načinu, od širega pokrajinskoga Landwein preko Ortsweina (općinskog, odgovara francuskome villages) do špica Erste Lage (premier cru) i Grosses Gewächs (grand cru). Za svaki kraj postoji popis izvornih i tradicijskih sorata koje dolaze u obzir.
Za lakši plasman
U nas su sada vrlo aktualna nastojanja da se na međunarodnoj pozornici stvori jak image Hrvatske kao vinske zemlje. Tu može dosta pridonijeti upravo i nacionalni apelacijski sustav. Označavanje vina na etiketi služi ne samo zato da se potrošač informira u širem smislu odakle je vino i o osnovnim parametrima proizvoda koji unosi u organizam, nego i radi učinkovitijeg plasmana vina pa i (užeg) teritorija što mu je zavičaj. Uz visoku kakvoću, upravo izvornost i tipičnost proizvoda vezana uz (uži) teritorij bitni su da ga izdvoje iz mase drugih od npr. iste sorte i sličnog osnovnog načina proizvodnje, a to onda olakšava promidžbu i njegovu prodaju. Navodom na etiketi, uz naziv vinogorja, i još ponekog toponima značajnog u rođenju vina dobra je reklama za vinorodni kraj. Stvar međutim mora počivati na prikladno izrađenome i na tu temu službeno usvojenom pravilniku. Kod nas se vide neki pokušaji pojedinaca da pored službene oznake vrhunsko odnosno kvalitetno s kp dodijeljene im na prijedlog Povjerenstva za analitičku i organoleptičku provjeru prije stavljanja vina u promet dodatno istaknu vrijednosti svoje kapljice čak i izrazom grand cru, međutim ovdje je pojam grand cru proizvoljan i neutemeljen jer ne upućuje, kao što je to u Francuskoj, na točno određeni vinograd koji je i službeno klasificiran kao grand cru… Čudno je čak da od Francuza već nije bilo (barem za njih nismo dosad čuli…) pravnih problema s označavanjem kod nas izrazom grand cru.
Hrvatska bi kao mala zemlja velike vinske raznolikosti upravo trebala zaigrati na tu kartu izvornoga i tipičnosti po užim oblastima. Stoga bi, čini nam se, bilo dobro poraditi na tome da se postojeće označavanje u nas dopuni oznakom koja bi nedvojbeno upućivala i na to da je vino ne samo proizvedeno od grožđa s nekog determiniranog zemljopisnog područja pa i s izdvojenog položaja, da je tog ili tog ranga kvalitete, nego i da je doista izvorno tipično, vjerno ogledalo dotičnoga terroirea, u što je kao temelj onoga što se doživljava organoleptikom uključeno i da je dobiveno od tamo tradicijskih sorata i uz poštivanje propisanih pravila baziranih na pozitivnoj domaćoj tradiciji u produkciji te usvojenih regula u komercijalizaciji.
Ove sadašnje oznake na etiketama hrvatskih vina teško da mogu komunicirati tipičnost i izvornost kapljice za neki uži kraj, vinogorje, naime strukovna degustacijska komisija, koja, dakako, kuša naslijepo, prvenstveno se usredotočuje na stupanj kakvoće proizvoda, doduše kušači dobiju podatak o zoni proizvodnje međutim to im omogućuje samo da vide je li vino svojstvima sukladno jednom ipak prilično širokom prostoru. Slavonija je, primjerice, dosta prostrana i logično je da se, ako se prikladno, prirodi prijateljski, radi u trsju i ne tehnicira u podrumu među ostalime preniskim temperaturama i svuda dostupnim kupovnim selekcioniranim kvascima te drugim aditivima, graševina iz Daruvara razlikuje od one iz Kutjeva te da su u odnosu na daruvarsku i kutjevačku drukčije graševine iz Stupnika te pogotovu iz Iloka i Baranje. A zona pak C2 proteže se od Istre na sjeverozapadu duž jadranske obale do krajnjeg jugo-istoka Hrvatske, bitne su tu razlike u sortimentu, tlu, orografiji, klimi i mikroklimi, hrani, običajima vezanim uz jelo i piće… Uz postojeće označavanje vrhunsko s kzp odnosno kvalitetno s kzp mogle su se eto, zapravo i morale, pogotovu što se u novoj regionalizaciji ističe pojam zaštićene oznake izvornosti (ZOI), predvidjeti i nijansirana oznaka primjerice izvorno tipično s kontroliranim zemljopisnim porijeklom a ako baš već trebaju ostati izrazi vrhunsko odnosno kvalitetno, može ih se staviti ispred (vrhunsko odnosno kvalitetno) izvorno tipično s kontroliranim zemljopisnim porijeklom. To bi pomoglo da bolje do izražaja dođu proizvodi neke uže oblasti koju kao specifičnu zemljopisnu cjelinu obilježavaju jednake karatkeristike vezane uz prirodu i čovjeka što na njima obitava.
Dakako da takvu oznaku, zahtjevniju od one generične vrhunsko s kzp, trebaju pratiti odgovarajući pravilnik o proizvodnji, komercijalizaciji i odobravanju korištenja oznaka na etiketi kao i jače uključenje samih lokalnih strukovnih i profesionalnih struktura u cijelu priču, jer domaći ljudi ipak najbolje poznaju potencijale, tradiciju i vino i jela svojega kraja a imaju primarno i najviše interesa da se maksimalno potrude oko vlastitog proizvoda i njegove ekonomske valorizacije. Moguće da bi takva apelacijska oznaka potaknula zasad (osim u Istri) uspavane lokalne proizvođače - koji, jednostavno, moraju znatno aktivnije od toga što samo proizvode vino biti uključeni u kreiranje gospodarske politike njihova kraja – na hitriji osnutak odgovarajućeg njihovoga tijela za njegu i zaštitu lokalnih dobrota i za učinkovito stvaranje robne marke i od teritorija.
Tako bi ta vina, kao vrijedni domaći protagonisti po nizu manjih i specifičnih područja i tetošena u bazi a ne tek hladno regulirana općim zakonskim propisimna, u bogatoj niski hrvatskih posebnosti dobila i više na značenju, i bila bi čvršći temelj za dobar marketing. A visokokvalitetna vina od nekih drugih, netradicijskih sorata i drukčijeg stila proizvodnje imala bi i dalje šansu službeno biti u kategoriji vrhunskoga odnosno kvalitetnoga s kzp, dakle proći bez ikakve administrativne degradacije u kvalifikaciji. To zasigurno iziskuje više truda i rada u startu, ali isplati se - primjeri glasovitih svjetskih vina što predstavljaju identitet i sninonim svojega teritorija pokazuju da to završava s boljim ekonomskim rezultatom…
