Prije nekoliko dana na internetskoj stranici eRobert Parker objavljene su ocjene nekoliko desetaka hrvatskih vina koje je jedan od Parkerovih suradnika kušao u proljeće ove godine.
Robert Parker najvažniji je svjetski vinski kritičar. Parker, Amerikanac rođen 1947. godine u Baltimoreu, već više od dva desetljeća doslovno određuje cijene vrhunskih Bordeauxa; ako Parker napiše da je neka od bordoških berbi posve izuzetna ili nekom od najvećih bordoških vina, poput Latoura ili Lafitea, dodijeli 98 ili 100 bodova, cijene tih berbi i tih vina skaču u dvoznamenkastim postocima.
Jeftino, a izvrsno
Parker je toliko pridonio svjetskoj popularizaciji vrhunskih francuskih vina da je nagrađen francuskim odlikovanjima.
Parker se sve do prije nekoliko mjeseci nije ozbiljnije bavio hrvatskim vinima koja, nažalost, još uvijek nisu prisutna na svjetskom tržištu.
No, višegodišnji uzastopni uspjesi hrvatskih vina na Svjetskom prvenstvu britanskoga Decantera (magazina koji s Parkerom često polemizira, ali ga nikada ne podcjenjuje) vjerojatno su motivirali Parkerov tim da se, napokon, pozabavi i hrvatskom vinskom scenom.
Osim u slučaju dalmatinskih plavaca, rezultati Parkerova ocjenjivača Neala Martina uglavnom se podudaraju s ocjenama što ih hrvatska vina dobivaju od domaćih kritičara.
Parker pri ocjenjivanju koristi skalu do sto bodova, baš kao i američki magazin Wine Spectaor te niz vinskih organizacija diljem svijeta.
S devedeset bodova počinju izvrsna vina. U prvom hrvatskom Parkerovu ocjenjivanju pet je naših vina dobilo 90 bodova. Radi se o Tomčevoj Amfori iz 2007. godine (koju sam višekratno proglašavao trenutno najboljim hrvatskim bijelim vinom), zatim o Trapanovoj malvaziji Uroboros, odgojenoj u akaciji, koja je pobijedila na ovogodišnjoj Vinistri, pa o Markežićevoj malvaziji Amfora (koju sam prekjučer pio u Markežićevu restoranu Marino u Kremenju; izvrsno se složila s ove godine delikatnim bijelim tartufima), pa o Zdjelarevićevoj bijeloj mješavini Nagual te, naposljetku, o beljskoj Vrhunskoj graševini iz 2009. Kada je o toj graševini riječ, fenomenalno je da u supermarketima možete kupiti Parkerovo vino od 90 bodova za 60-ak kuna!
Među drugim visokoocijenjenim bijelim vinima moram istaknuti Krauthakerov Chardonnay Rosenberg, pošip Korte Katarine, kupažu malvazije i chardonnaya etikete Saint Hills te bazičnu Kozlovićevu malvaziju koju u Istri posljednjih godina posve bezrazložno podcjenjuju: radi se, naprotiv, o zlatnom standardu mladih malvazija.
Divlje i nestabilno
Najbolja hrvatska crna vina, prema eRobert Parker, jesu Matoševićeva Grimalda iz 2008. godine i Postup Donja Banda iz iste berbe.
Ovdje, međutim, valja reći da je Neal Martin Matoševićevu Grimaldu ocijenio samo nekoliko tjedana nakon buteljiranja, u vrijeme kad je to vino još bilo pomalo divlje i nestabilno.
Sasvim sam siguran da bi Matoševićev merlot, s petnaestak posto terana, danas dobio barem tri ili četiri boda više (bijela Grimalda, meni definitivno impresivnija od crne, dobila je 87 bodova; danas bi, uvjeren sam, vrijedila više od 90).
Gotovo diskvalificiran
Među crnim vinima visoke su ocjene dobile butelje iz Lagunine Festiglia serije, što ponovo pokazuje da Agrokorov vinski program raste iz godine u godinu. Vrlo je dobro prošao i Tomićev Plavac Barrique, što je i očekivano s obzirom na njegov izrazito međunarodni karakter. Roxanichev Cabernet i Superistrijan također su dobili prestižne ocjene (87 i 88).
Zanimljivo je, međutim, da su brojni drugi ugledni plavci kod Parkera prošli relativno loše do katastrofalno: Plenkovićev Grand cru dobio je tek 84 boda, Toljev Dingač Saint Hills samo 83, dok je Postup Mare doslovno diskvalificiran - Neal Martin dao mu je deprimirajuća 72 boda!
Čini se da plavac mali, hrvatska najpotentnija autohtona sorta, ostaje stanovitom tajnom za većinu međunarodnih kušača. Ocjene hrvatskih vina na eRobert Parker novi su korak prema izlasku naših butelja na svjetska tržišta.
Hrvatska vinska industrija kvalitetom zaslužuje postati globalni, ali nužno butikni igrač na svjetskoj vinskoj sceni.
Neobičan slučaj Tomčeve Amfore
Neal Martin uvrstio je Tomčevu Amforu među slatka vina, što je pogreška dostojna zamjene crvene boje za plavu. Amfora je suho vino koje, zbog potpunog nedostatka šećera, katkad žestoko skuplja usta. A Martin je Amforu opisao kao “chardonnay sweetie”. Nadamo se da do nekih neobičnih ocjena nije došlo zbog pogrešnih identifikacija.
