u podrumu

Vlado Krauthaker jedan je, nesumnjivo, od najvećih vinara u Hrvatskoj. Potvrđuje to, na već na prvu, priznanjima ispunjen zid njegove vinarije, na kojem vise nagrade osvajane na najprestižnijim svjetskim natjecanjima, kao što su Decanter World Wine Awards ili Chardonnay du Monde. Taj inženjer agronomije, enolog, doselio se iz Međimurja u Slavoniju još kao mladić i započeo karijeru u tadašnjem kombinatu Kutjevo. Njegovi bližnji mislili su kako čini pogrešku, no reći će nam kako mu je dolazak u Slavoniju, istu onu iz koje mnogi danas odlaze, bio "možda najbolji potez u životu". Danas mu je 69 godina, a posao u vinariji dijeli s kćeri jedinicom Martinom. Svake godine napune u svom podrumu oko 600.000 boca vina...

Ima li krize za vinare?

Kriza je očita, nastala je sa zatvaranjem u ožujku i cijelu se godinu povlači. Malo se stanje bilo popravilo, pa opet zaustavilo. Predviđamo da će do proljeća biti tako kako je sada, dakle slabija prodaja, ako ne nađemo neke varijante u izvozu.

Dosta izvozite. Je li korona presjekla izvozne kanale, ili su oni možda svjetlija točka od domaćeg tržišta?

Nije ih presjekla, ali ih je smanjila, jer su i sve druge zemlje u problemu, i kod njih je smanjena potrošnja vina. U šest država smo dosta prisutni, to su Austrija, Njemačka, Švicarska, Češka, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, koja je ove godine dosta krahirala, jer ovisi o ljetnome turizmu. Nešto malo vina plasiramo i u Francusku. Izvoz nam je trenutačno 12 posto naše proizvodnje, a inače je 22 posto. Proizveli smo ove godine 680.000 kilograma grožđa, što je 35 posto manje nego inače, jer smo znali da će biti problema pa smo namjerno unosili manje grožđa, skidali smo ga u vegetaciji i smanjivali urod po trsu. Proizvedemo oko 600.000 boca vina svake godine. Prodali smo ih mi i 700.000 i više, ali 600.000 je realno.

U nezahvalno vrijeme ste i započeli privatni posao, još je trajao rat. Koliko je to bilo izazovno?

Otišao sam s dosta važnog radnog mjesta, bio sam glavni enolog u tadašnjem kombinatu Kutjevo, i krenuo u privatnike, što je bilo potpuno neizvjesno. Još je trajalo ratno vrijeme, te 1994. godine, a krenuti u privatni biznis bilo je vrlo riskantno, najviše stoga što jednostavno nisi mogao doći do kreditnih linija, kamate su bile visoke, morao si privatno posuđivati novac, tako da smo jedva preživljavali. No, naše je vino od početka bilo dobro prihvaćeno pa nas je realizacija prodaje spašavala, tražilo ga se sve više, širili smo se iz godine u godinu, i u kooperaciji, i sadeći vlastite vinograde. Tako smo došli do jednog nivoa i sada smo u koroni vidjeli kako je to maksimum maksimuma, bolje je čak malo smanjiti proizvodnju i kao obiteljski podrum riješiti što bezbolnije sve probleme s kojima se susrećemo.

Na koliko hektara se prostiru vaši vinogradi?

Krenuli smo s jednim našim hektarom i još četiri hektara u kooperaciji, a sada ih imamo 40 vlastitih i u kooperaciji ove godine oko 70 hektara.

U kombinatu Kutjevo ste se zaposlili 1976. Zašto se čekali 18 godina da pokrenete vlastiti posao?

U socijalizmu nismo mogli maštati o privatnom biznisu, držali smo se svi posla koji smo dobili i živjeli od toga kako smo mogli. Međutim, kako je došla nova Hrvatska, tako se počeo razvijati i privatni biznis. Razmišljajući o drugim vinarima, a svi smo mi gledali što radi Ivan Enjingi, dobili smo hrabrost da i mi krenemo privatnim putem. Posjećivali smo dosta i druge države, obilazili smo vinare svugdje uokolo, po Sloveniji, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, i tako smo se učili biznisu, dizali se i popravljali u našim razmišljanjima.

Je li bilo teško?

Ispočetka je bilo jako teško, a sada u koroni nam je dosta slično.

Ivan Enjingi vas je, poznato je, nagovarao da odete u privatnike, on vam je dao i posudu u kojoj ste napravili svoje prvo vino. Jeste li ga poslije ikad možda i "proklinjali"?

Ne, ne, nisam... Nagovarao me jedno tri-četiri godine, ali u biti u meni se upalio "klik". Odnosi u kombinatu nisu bili dobri, i po mom razmišljanju, nije se više moglo nastaviti raditi. Ulazio je privatni novac, od Antuna Novalića, kupovale su se dionice, nisam više tamo htio biti. A Enjingi mi je govorio kako je u vlastitoj vinariji budućnost, ohrabrio me da se to može.

Rijetko koje vinogorje ima dva takva velikana, kao što ste Enjingi i vi. Gdje bi vam bio kraj da ste još ostali u dobrim odnosima?

Mi smo i sada u dobrim odnosima, naše dvije firme tu i tamo surađuju. Ivo i ja nemamo nikakvih verbalnih poremećaja, a jednostavno, ja poštujem starije pa ne želim utjecati na njegovo razmišljanje koje on ima trenutačno o meni. Kada smo u društvu, razgovaramo, ali nemamo više onaj stari način, kakav smo imali kad sam ja počinjao i kada smo puno više surađivali. To mi je malo žao, ali to je odluka Enjingija.

Početak vaše karijere zapravo je bio vezan za Traubisodu, koja je bila veliki hit u bivšoj Jugoslaviji, vi ste je, na neki način, inaugurirali na ovim prostorima...

Kombinat Kutjevo i austrijska firma Lenz Moser bile su u prijateljskim odnosima, a Zdenko Turković i Lenz Moser, veliki i cijenjeni stručnjak u Austriji, bili su u stručnim i svim ostalim razmišljanjima veliki suradnici. Tako su krenuli kontakti i prenošenje licence Traubisode na Kutjevo. Poslije se još širila, na Istravino i jednu firmu u Srbiji. To je bio odličan proizvod od grožđa, sok od grožđa, financijski veoma dobar u ono vrijeme. Ja sam bio "posuđen" sedam mjeseci u Lenz Moser, kao mladi inženjer koji je trebao i sebe malo educirati, i zbog samog Kutjeva, a tamo sam radio u laboratoriju. To je bio praktični rad, a u biti posudba djelatnika koji je trebao nešto naučiti.

u podrumu

Enolog ste po struci, dosta se obrazovali...

Svaki čovjek kada ide u neki posao, iz godine u godinu, i ako je dovoljno pametan da prati sve oko sebe, sluša i gleda tko što priča i radi, sam sebe formira. Tako sam i ja činio. No, i kada sam gledao neke druge, koji su kvalitetniji od mene u ovome poslu, dobro bih odvagnuo je li to ispravno ili nije, i tako sam to i primjenjivao. Sve su to iskustva s kojima radiš sebi mozaik i stvaraš vlastitu filozofiju o vinu i vinogradima.

Zovu vas "kraljem graševine", a zanimljivo je kako ste se s graševinom zapravo upoznali tek kad ste iz Međimurja došli u Kutjevo...

Da, makar je graševina bila prisutna i u Međimurju, ali ne toliko kao druge sorte. Graševina je simbol Slavonije, i tu je veliki potencijal ove sorte. Povećavala je proizvodne kapacitete od 200.000 litara na 11 milijuna litara, sve pod direktorom kombinata Ivanom Jambrovićem, koji je bio zaista značajan za razvoj vinogradarstva i vinarstva u kutjevačkom kraju. Od njega sam učio prve korake i surađivao s njime sedam godina, a kada je otišao u mirovinu, zamijenio sam ga u polju.

Priča se da ste vi i zaslužni što se ulica u kojoj je vaša vinarija zove upravo po Jambroviću, vašem mentoru...

Mogu reći da ne, ali sam se jako ugodno iznenadio kada su imenovali po njemu ovu ulicu. Još nisam bio tu stigao, tek sam kupio parcelu. Poklopilo se da je njegovo ime danas na svim našim fakturama. Ja baš nisam ništa utjecao.

A kako ste uopće završili u Kutjevu?

Otac mi je umro kada sam imao 18 godina, taman sam počeo studirati i tražio sam stipendiju, a dobio sam vrlo kvalitetnu u Sloveniji. Međutim, došao je Ivan Jambrović, koji je isto iz Međimurja, i htio je nekoga svoga za posao kombinatu. Već sam u Kopru prihvatio stipendiju, no onda sam ju odbio i došao u Kutjevo. Govorili su mi: "Pa kud ćeš u Slavoniju!", a možda mi je to bio najbolji potez. Slavonija može jako puno, tko hoće raditi, ima prostora za stvaranje. Ne slažem se s nekim razmišljanjima kako je ona siromašna, naprotiv, jako je bogata, samo treba više poduzetništva.

Kao netko tko je došao u Slavoniju i postigao poslovni uspjeh, što biste poručili onima koji odlaze i vjeruju kako u ovoj regiji nemaju budućnost?

Neka se vrate i počnu raditi. Mislim da nije problem stvarati ovdje budućnost za sebe i obitelj, prostora je jako puno.

U čemu je onda problem?

Problem je u razmišljanjima ljudi. Previše je glava u socijalizmu, a premalo u poduzetništvu, koje je jako teško i gdje se mora dosta toga trpjeti i raditi od jutra do mraka, što je mnogima teško.

Hoćete reći da se mnogi još nisu maknuli od socijalističkog načina razmišljanja?

Da, to je problem. I onda radije idu nekome drugome raditi, biti nečiji sluga, nego sami nešto poduzeti, pljunuti u šake i stvarati za svoju obitelj.

Mnogi će, pak, navesti politiku kao razlog za odlazak. Kakve su vaše veze s politikom?

Mene su na neki način uvukli u lokalnu politiku, u HDZ. Ali kada konkretno govorimo o politici, nikada mi se politika nije nudila da mi nešto pomogne, niti to želim, niti bih znao koristiti. Jednostavno mi je to strano tijelo. Imam osjećaj više puta da me ta politika više koristi, nego što ja uopće želim, tako da već dulje vrijeme razmišljam zbog čega sam tu, ali na neki način sam, u stvaranju ove države, ipak stavio na prvo mjesto stranku koja je sada na vlasti, zbog nečega što je za Hrvate i Hrvatsku jako dobro.

A što je to?

Kada si tako zahvalan, za stvaranje države, ne možeš odbaciti nešto i šutnuti zato što su neki u toj stranci bili zločesti, pokvareni... Nisam nikada bio dvoličan. Ja sam, recimo, najveći kritičar HDZ-a koji postoji. Bio sam predsjednik Gradskog vijeća u Kutjevu, a onda sam dao otkaz u svibnju 2012. jer sam vidio da u biti ne mogu ništa napraviti. A za načelnika se nikada nisam htio kandidirati, tako da mi je ta politika strana.

Jesu li vas ikad vrbovali da se kandidirate za gradonačelnika ili nešto slično?

Nisu, i nisam ni dopustio da se u tom pravcu ikada uopće razgovara. Ne želim. Primali smo u našoj kući puno ljudi, a osim Franje Tuđmana, ugostili smo i sve hrvatske predsjednike. Kao vinari, moramo biti dobri domaćini, to je jedno, a politika je nešto sasvim drugo.

Je li i predsjednik Zoran Milanović već bio vaš gost u vinariji?

Nije, ali znam da nekada popije našu butelju vina. Nemam ništa ni protiv čovjeka, ni protiv stranke, mi smo vinari i moramo prodati vino, za nas politika nema smisla. Nekome će možda smetati što sam ja najveći kritičar HDZ-a, ali to je živa istina. Manje-više sve znamo što ne valja.

Zamjeraju li vam što kritizirate HDZ, čiji ste član?

Tu i tamo. Neki me baš i ne vole zbog toga i izbjegavaju me, ali to je život.

Veliki ste prijatelj s Nenadom Kukurinom, u čijem je restoranu začeta Kukuriku koalicija, kako pomirujete političke stavove u privatnim razgovorima?

Super! Imao sam svojedobno prezentaciju vina kod njega, na kojoj je bila većina SDP-ovaca iz Rijeke. Nas dvojica uopće ne razgovaramo o politici, ne želim to. Razgovori o politici su ružni razgovori.

Dva puta ste proglašeni najboljim vinarom Hrvatske. Za vas će reći kako ste veliki autoritet u svijetu vina, smatrate li se takvim?

Ne. Možda sam kćeri Martini autoritet u nekome smislu, ali stalno se trudim da to ne budem, jer ako si autoritet i neprikosnoven, to je, po meni, loše. Treba pustiti svima da razmišljaju svojim glavama i samostalno stvaraju vlastite odluke. Pokušavam se što više odmaknuti, ali ne ide to na brzinu, jer je povezano sa situacijama oko tebe. Iskustvo i nove ideje uvijek treba spojiti.

Koga biste od kolega vinara istaknuli?

To je teško reći, ne mogu klasificirati vinare po ničemu, svaki od njih ima svoju osobnost koju je unio u vino, u svoju filozofiju vina, u vinograde... Kod mene su uvijek najvažnija stavka bili vinogradi i tko se oko njih potrudio, postao je poslije dobar vinar. Mogao bih nabrajati koliko hoćete imena... No, neki "novokomponovani" vinari, koji su iz drugih biznisa ušli u naš posao, a ne znaju ništa o vinogradu ili znaju jako malo, za mene baš i nisu neki vinari. Ne želim reći da nemaju dobro vino, nego to nije kolegijalno, i nisu mi baš bliski. A svi oni koji rade u vinogradu i od vlastitog grožđa rade vino, meni su uvijek posebno dragi i s njima sam jako dobar. Danas ima malih vinara koji su izuzetno dobri i sve više napreduju, a to je dobro i za Hrvatsku.

Zašto hrvatska vina i vinari nisu bolje pozicionirani na svjetskoj vinskoj karti? Kako biste uopće vi ocijenili taj položaj?

To što smo mi na svjetskoj vinskoj karti tako reći nepoznata zemlja, to je uglavnom kriva kompletna filozofija države. Mislim da država i Ministarstvo poljoprivrede to trebaju shvatiti, i pomalo se to već shvaća i ide se naprijed u nekim odlukama, primjerice s novim Zakonom o vinu, no za mene osobno je to presporo. Jer, u novom Zakonu o vinu je trebalo biti i obavezno članstvo u regionalnim udrugama, gdje se stvara određeni kapital novca. To će se, nadam se, promijeniti. Mi možemo jako puno toga izvući iz Europske unije za promociju hrvatskih vina, i možemo vani dosta napredovati u kreiranju marketinga vezanog za naša područja i našu specifičnost te tako nastupati na svjetskom tržištu. Mi se pojavljujemo na sajmovima, a to su premali utjecaji jedne države, trebamo biti daleko, daleko kreativniji, i snažniji i moćniji financijski da bismo tu mogli više napraviti. Za sada nam nešto pomaže komora, ali to je možda 20 posto od onoga što bismo trebali svi zajedno raditi.

Vjerni ste tradicionalnim tehnikama proizvodnje, ali volite eksperimentirati. Primjerice, proizvodite kaštelanski crljenak u Slavoniji...

Eksperimentiram s jako puno sorti, a u suradnji s fakultetom i zavodom, dosta sorti je preko nas i dozvoljeno i preporučeno u regiji. Nagovorom fakulteta smo i posadili dalmatinsku sortu na najsjeverniji položaj, kako bismo vidjeli može li uspjeti. No, riječ je o malim, pokusnim količinama vina. Surađujemo s hotelom Esplanade koji na svojoj terasi također ima posađen crljenak.

Što je to što sada proizvodite, a prije 30 godina niste mogli ni sanjati?

Ukupno imamo 43 sorte u vinogradu. Od toga, njih dvadeset ćemo izbrisati jer nisu interesantne gospodarski. S nekim sortama sam imao iskustva iz kombinata, a neke su se nametnule po 45 paraleli. Tako smo ispitivali i Nebbiolo, koja je tipična talijanska sorta, a recimo, nikada nisam razmišljao da ćemo nju imati. Još je tu Neuburger, s kojim isto pokušavamo postići nešto na tržištu. Kći to za sada trpi, ali u pravu je kada kaže da to nema smisla, osim da se vinski igraš i istražuješ, pa možeš, kad ti netko dođe, ponuditi nešto što nitko nema. Jer kao prvo, tolike etikete na tržištu ne možeš prodati.

Je li vaš vinjak i dalje najskuplji u Hrvatskoj?

Kao hrvatski, da. Pola litre stoji 450 kuna. Vinjak smo počeli proizvoditi prije više od 10 godina, no trebalo mu je vremena da sazre. Prva destilacija je bila 2004.

Po čemu je on poseban?

Meni je logičan slijed da imamo vlastiti vinjak, jer postoji jako puno razloga za to. Mi ga radimo na specifičan način, kako rijetko tko radi, a biranje grožđa i kvalitetna destilacija su najvažniji u postupku proizvodnje. Svi imaju taj brendi, ili vinjak, koji je naš izraz, od čistog grožđa. Znači, prešanje, fermentacija, ništa sumpora i odmah destilacija - to je jedini ispravan pristup vinjaku.

Za kći Martinu ste znali reći da je ona danas šef vinarije. Kako dijelite poslove?

Prepustio sam joj podrum, prije četiri-pet godina, a mene koristi kao suradnika. Ja se više brinem o firmi i vinogradima, koji su mi veća ljubav od podruma. Zajedno degustiramo, razgovaramo, imamo dobru suradnju, nemamo nikakvih problema. Kći već dosta toga shvaća i na svoj način pokušava okretati, što je meni drago jer je drukčije nego što sam to ja činio. Ništa ne mora biti onako kako ja mislim, ako je nešto bolje, neka je bolje. I to je dobro.

Martina je nasljednica, je li joj drugo trebalo da je zaintrigirate za taj posao?

Nasljednica je svih problema. U ovom poslu nema velikog novca, već samo velikog truda i žrtve, jedino tako možemo dalje. Mislim da žena čak u nekom smislu može biti kvalitetnija jer ima bolji odnos s ljudima, muškarci su ponekad grubi pa to ode u stranu. Nema organoleptičke razlike, a što se tiče pristupa, filozofija vina je svoj način, kreiranje, svaka posuda ima svoj život... Nas dvoje često usklađujemo naše kreiranje, prije sam ja odlučivao, sad ona odlučuje.

Ona je i glavni "krivac" što je prva graševina Miroslava Škore bila i pobjednička na ocjenjivanju graševine?

Da, Martina je vodila brigu o njoj dok je bila kod nas, od prerade grožđa do samog izlaska iz vinarije. Samu sebe je pobijedila. Degustacije su bile anonimne i kad je proglašena najbolja građevina, bio je to šok vinarima, jer je pobijedio totalni anonimac, a nama opet drago jer je iz našeg podruma. Nitko nije, pri ocjenjivanju, znao da je to njegovo vino. Miroslav i ja smo napravili ugovor da mu isprešamo i odnjegujemo vino, a poslije si ga on sam napuni. I tako je i bilo.

U kakvom ste odnosu danas sa Škorom?

Nemamo neke bliže odnose, poslije je on otišao kod drugih vinara, ni mi ni on više nismo našli zajednički jezik u nastavku njegove filozofije vina. Jednom smo mu napravili vino, da vidi da može, i to je to, on se sada na svoj način snalazi.

Ljubitelj ste umjetnosti, a okupljate likovnjake koji oslikavaju stare bačve. Kako je nastala ta ideja?

To je bila moja ideja, ali nisam ja to izmislio, nego sam na sajmu u Bordeauxu vidio prekrasnu izložbu francuskih umjetnika s bačvama. S prijateljem Ivom Raičem poslije sam dogovorio umjetnike, tako da je kod nas bilo već dosta akademskih slikara koji su u samom hrvatskome vrhu. Filozofija tih bačvi je, u dogovoru s umjetnicima, da ih prodajemo u humanitarne svrhe. Najskuplja je, inače, 6000 eura. Korona nas je malo poremetila, ali nakon korone svakako ćemo nastaviti tu tradiciju.

Luko Paljetak posvetio vam je pjesmu u akrostihu. Kako ste s njim povezani?

Kad je nas šest vinara davno imalo prezentaciju u Dubrovniku, 90-ih godina, onda je on bio naš gost, sprijateljili smo se i tako je napisao pjesmu. Imamo pozitivan odnos s njime, ali se, nažalost, slabo viđamo.

Imate li uopće vremena za, primjerice, ljetovanje?

Ja godišnji odmor koristim kako bih obilazio tržište. Ljepše mi je ostati kod kuće i rješavati neke probleme, pogotovo otkako sam stariji. Danas, kada smo ni iz čega postigli nešto i došli u situaciju da imamo 45 zaposlenih, u biti ništa kvalitetnije ne živimo. Mi smo robovi svog posla, ne možemo pobjeći od njega. Omogućavamo radnicima da redovno dobiju svoje plaće, pokušavamo prema njima biti maksimalno korektni. Vozimo automobile stare deset ili petnaest godina. To je posao koji, ako voliš, moraš nastaviti raditi, mladi ga moraju nastaviti. Općenito, obiteljski posao je možda najzdraviji hrvatski način da država opstane, ali je jako težak. Uvijek supruzi Ružici kažem, najgore je kad ti uđe firma u krevet.

Večernji list