Okružena je šumama, oplahuju je južni vjetrovi s mora i donose fine kapljice dalekih valova, udara je neumoljiva bura koja se spušta iz kopnenih gorskih šuma i usput nosi ledenu zimu i maglicu od refula uzavrelog mora, nježno je dodiruju arome više od tisuću ljekovitih biljaka koje rastu na otoku i vrijedno napaja potok Vretenica koji već godinama ispire minerale s okolnih brda.
Nalazimo se u Vrbničkoj dolini, mikrolokaciji na otoku Krku, jedinom mjestu gdje raste autohtona sorta - žlahtina. Bujnog rasta i raskošnih grozdova koji mogu težiti i do 1000 grama, trud ljudi koji žive uz nju i s njom, i isključivo je ručno obrađuju, nagrađuje jedinstvenim vinom, laganom, osvježavajućom žlahtinom.
Razlog zbog kojeg smo se uputili u Vrbničku dolinu i sam Vrbnik bio je okupljanje krčkih vinara koji u svojim podrumima njeguju zlatne kapljice žlahtine i sjedinjavanje ovog vina s autohtonim specijalitetima Vrbnika i otoka Krka, što će dodatno povećati turističku ponudu ovog mjesta smještenog na liticu, pedesetak metara iznad mora s koje "puca pogled" na kopno, mjesta Crikvenica i Novi Vinodolski. Gastro uživanje je započelo u konobi Placa na ulazu u centar Vrbnika. - Dosta nam je bečkih, pljeskavica i ćevapčića. Takva jela od ove sezone se više ne nalaze na našem jelovniku. Pa, red je da gostima ponudimo i pružimo mogućnost isprobati naše domaće specijalitete. Da im napravimo obrok onakav kakav su od pamtivijeka jeli ribari, naše none, da im zasladimo brk jednostavnim a posebnim desertima koji se ne mogu kupiti u klasičnim "instant" slastičarnicama - rekao nam je Goran Vručinić, vlasnik, kuhar, konobar… jer ovdje svi rade sve, a jela su ona prava, domaća.
Oduševile su nas tako jednostavne, a tako fine, koje u sebi još nose okus mora - frigane srdele koje su ulovili lokalni ribari, od kojih je jedan dio u kuhinji "uskočio" u klasičnu marinadu od ljubičastog luka i kvasine, pa onda u marinadu u kojoj su se našle grožđice. Posljednja je pomalo neobična kombinacija, ali savršena. Komponente slanog i kiselog, nadopunjuju slatke bobe, a sve to u kombinaciji sa salatom od krumpira začinjenom domaćom kvasinom. Osim ribica, probali smo i domaće šurlice sa šalšom i pancetom, a za desert je bio presnec.
Autohtoni desert od tijesta s nadjevom od ovčjeg mladog sira. Doživljaj Vrbnika i njegovih divota ne bi bio potpun da gastro užitke nismo spojili s eno užicima, odnosno isprobali zlatne kapljice žlahtine vrijednih vinara koji su odlučili nastupati zajedničkim snagama i promovirati vino koje uspijeva samo na njihovom otoku, a u tome nam je pomogla i enologinja Ivana Valić. - Svi se pitaju otkuda toliko žlahtine i stvaraju sumnju da je izvorna, ali treba znati da se 80 posto tog vina prodaje u bocama, tako da je ono dostupno po vinarijama, ali brojčano ograničeno. Prošlogodišnja berba uvijek izlazi na tržište u siječnju tekuće godine, i do kraja godine je rasprodana. Da, žlahtine ima na tržištu, ali u jako ograničenim količinama - tumačila je Ivana u vinariji PZ-a Vrbnik na samoj obali vrbničke lučice kušajući njihovu Zlatnu žlahtinu. Slijedile su žlahtine Toljanić, Poljoprivredne zadruge Gospoja-Toljanić, potom žlahtina Katunar vinarije, Šipun žlahtina, Vinarije Šipun, Žlahtina Kuće vina Ivan Katunar, potom žlahtina Vinarije Nada i Žlahtina Vinarije Čubranić Petar i sinovi.
Iznenadili smo se u okusima: sve od loze koja raste u Vrbničkom polju, a toliko drukčije. Od nota bijelog cvijeća u jednoj, do voska koji smo osjetili u drugoj, pa preko aroma pokošene livade do aroma dinja, pa čak i manga. Sve osvježavajuće, lagane, a svaka toliko osobita! I dok smo se kasnije provlačili kroz Klančić, vrbničku ulicu koja slovi za najužu ulicu na svijetu, razgledavali vrijedne knjige u Vitezićevoj knjižnici i slušali o Vrbničkom statutu i Misalu o kojima nam je pričala Sanja Polonijo, direktorica ureda turističke zajednice općine Vrbnik, nekako smo sve te divote povezivali s itekako bogatom povijesnom pričom koja se pisanom riječju prvi put spominje u siječnju 1100. godine, a arheološki se proteže do neolitika.
Kraj divnog dana u zlatnoj dolini i gradiću na litici gdje su nas ugostili Vrbničani i Vrbenke (kako se nazivaju ovdašnji stanovnici) uljepšali su nam najmlađi u koje se vrijedni otočani uzdaju da će naučiti, nastaviti i očuvati tradiciju koja ne smije pasti u zaborav i otplesali nam tradicionalne plesove odjeveni u vrbničke narodne nošnje s tesnekom (haljina bez rukava) i verdakolom (muški crni prsluk). Najmlađi iz folklorne grupe, Frankopan - obitelji koja je itekako gusto isplela povijest na našem najvećem otoku.
