Početkom svibnja u vinoteci Bronstein na zagrebačkom Kaptolu održana je već redovita godišnja prezentacija vina Frane Miloša, autora Stagnuma, prvog hrvatskog kultnog plavca, i prvog hrvatskog suhog vina koje je probilo maloprodajnu granicu cijene od 200 kuna.
Na ovom je kušanju, u društvu dvadesetak novinara i sommeliera, Frano Miloš pokušao odgovoriti hoće li i kako globalno zatopljenje utjecati na karakter pelješačkih vina.
Po vinima koje smo probali, čini se da neće.
Nema problema na Pelješcu
Naime, glavni problem koji većina svjetskih vinogradara i vinara ističe, kada je riječ o globalnom zatopljenju, jest povišenje razine šećera u vinu koje se događa prebrzo i koje zato onemogućuje da grožđe dostigne fenolnu i taninsku zrelost. Pojednostavljeno rečeno, ako želite vino zadržati na normalnim razinama šećera i alkohola, risikrate zelene, gorke tanine koji se nikada neće integrirati u vino i koji ne pomažu dozrijevanju.
Ako, pak, čekate punu taninsku i fenolnu zrelost, riskirate previše šećera (samim tim i previše alkohola), kao i eventualni pad kiselina.
Usporedno kušanje tri Miloševe berbe pokazuje, međutim, da se na Pelješcu takvi procesi ne događaju. Naime, najstariji Stagnum, onaj iz 2003. ujedno je najmoćniji, s najbogatijim tijelom i s nešto više alkohola nego Stagnum iz 2005. Stagnum iz 2003. jedno je od najboljih vina koje je Miloš dosad proizveo: može se uspoređivati s uistinu izvrsnom 1993. godinom.
Ovdje valja podsjetiti na to da je 2003. bila iznimno vruća i sušna. U 2005. godini klimatski su uvjeti na Pelješcu bili nešto umjereniji. Palo je mnogo više kiše, što je omogućilo dulje i ravnomjernije dozrijevanje plavca malog.
U Miloševu slučaju rezultat je relativno elegantno (za kriterije plavca) i gotovo svježe vino, koje je već sada u optimalnoj formi.
Usput govoreći, čini se da je 2005. uistinu dobra berba za Pelješac: nizu zanimljivih vina što sam kušao iz te berbe ovih se dana pridružio i iznenađujuće fin Dingač što ga, uz pomoć primoštenskog vinara Lea Gracina, proizvodi bivši premijer Nikica Valentić. Valentić zasad puni samo oko tisuću butelja koje dijeli prijateljima i poslovnim partnerima, no uskoro se planira ozbiljnije posvetiti vinarstvu.
Privlačni i prihvatljivi
Naposljetku, Stagnumi iz 2007., koji su još u predpubertetskoj dobi (na tržište će za dvije godine), također su na tragu elegantnijeg i svježijeg stila, što ga je Miloš pokušao artikulirati berbom 2004. godine.
Iz berbe 2007. kušali smo, osim suhog Stagnuma, i polusuhu varijantu, koju načelno ne volim, ali koja bi se mogla pokazati komercijalno vrlo uspješnom (uz uvjet da se prodaje pod drugim imenom i s drukčijom etiketom, kako bi se razlikovala od “velikog vina”).
Naime, mnogo australskih i kalifornijskih vina, koja na tržište dolaze kao suha, ustvari su polusuha. Viškom šećera vino se umjetno zaokružuje, čini privlačnijim i prihvatljivijim potrošačima koji su odrasli na coca-coli te se prikrivaju nekomercijalni aspekti vina, poput zelenih ili neintegriranih tanina.
Milošev polusuhi Stagnum već je sada u gotovo pitkom stanju (potrebno mu je još nekoliko mjeseci odležavanja u boci) i mogao bi se svidjeti svima koji pravi Stagnum smatraju preneobičnim ili preagresivnim.
Nedavna zagrebačka prezentacija Miloševih vina još je jednom pokazala da Stagnumi, uz Buru i Mare, predstavljaju apsolutno najautentičniji izražaj pelješačkog terroira.
