kušanje

Malo su čemu ljudi izgovorili, ispjevali i ispisali toliko zdravica, pohvala, pjesama, napitnica, oda i himni koliko vinu. Uzdignuto je na Parnas i na crkveni oltar, uliveno u poslovice (lud je onaj - kaže arapska narodna - ko vino prodaje, jer šta možeš bolje od vina kupiti) i ugravirano u spomenike, promovirano među eliksire i lijekove te među stručnjacima i (osobito) u narodu proglašavano hranom i "prikom likarijom"… A katkad je - ruku na bocun - i proklinjano kao sam crni vrag, no to sada, u ovoj Dalmovnici, nije tema nego je, naprotiv, njezin prostor ovaj put rezerviran za jednu vinsku feštu na kojoj se ima slaviti i nazdravljati isključivo najboljim hrvatskim vinom. Dakle dingačem. Zašto? Eto radi toga što je minuloga tjedna rečeni dingač proslavio neku vrstu rođendana, ne baš pravog, ali ipak rođendana, pa nema ničega prirodnijeg već tu zgodu zaliti dingačem.

Navršilo se, naime, ravno pedeset godina od dana kad je, polovinom svibnja 1964., dingač Poljoprivredne zadruge "Dingač" iz Potomja na Pelješcu certifikatom Međunarodnog ureda za zaštitu industrijskog, književnog i umjetničkog vlasništva iz Ženeve - ne treba se nimalo čuditi takvom nazivu "certifikatora": rekli smo ranije da je vino književnost, da je umjetnost, a mora ga netko i napraviti, hoću reći da mora u neku ruku biti i industrija, makar taj hrapavi izraz i ne paše baš najbolje uz delikatna vinska posla - postao prvim međunarodno zaštićenim vinom s područja tadašnje Jugoslavije.

I zaštićen je - važno je napomenuti - kao čuveno vino, a temelj svemu je bio elaborat što su ga prema "diktatu" Ženevske konvencije izradili stručnjaci Instituta za jadranske kulture u Splitu. Ženevskim certifikatom je, k tome, zaštićeno i 25 hektara zemljišta pod vinovom lozom, na lokalitetu zvanom Dingač, pa se onaj magarčić s etikete odatle veselo uputio pronositi svijetom slavu božanstvenog pelješkog vina rubin-crvene boje.

Da vino, a dingač naročito, vuče prema poeziji čim ga spomeneš, na svoj način potvrđuje i Želimir Bašić, vinski enciklopedist i autor čitavog niza knjiga o tajnama i izazovima vina, inače aktualni predsjednik Skupštine Zadružnog saveza Dalmacije, čija kratka izjava o vinu slavljeniku - koju smo, nota bene, zatražili od njega kao neospornoga autoriteta za vinske istine i legende - sama od sebe upućuje na pjesmu u prozi: "Dingač je najcjenjenije i daleko najpoznatije hrvatsko vino, vinski kralj u kojem kao da je upijena sva toplina sunca, snaga divljeg okoliša, škrtost zemlje, odsjaj mora i znoj težaka.

Položaj Dingač na južnim padinama srednjeg dijela Pelješca ujedinio je sve elemente presudne za vrhunsko vino - sortu plavac koja rađa vrhunsko grožđe, tlo koje vinu daje plemenitost i osobnost, nebo što grozdovima podjeljuje sunce i pljuskove te čovjeka koji vinovoj lozi iskazuje neizmjernu ljubav i njezine plodove pretvara u vino".

Dingač se, veli Bašić, pod tim imenom spominje još u 19. stoljeću, pa se slobodno može reći da je to najstariji hrvatski "brend" u koji su svoje znanje (a svakako i emocije koje se s vinom sljubljuju kao i ono samo s ribom i maslinovim uljem) ugradili dide, pradide i očevi današnjih Pelješčana po čijim vinarijama i konobama dozrijeva vino od plavca malog, tzv. krv zemlje:

Grgić, Radović, Matuško, Krivić, Bartulović, Skaramuća, Kiridžija, Madiraca, Miličić, Bura, Mrgudić, Violić-Indijan ...

... svi oni, ali i tamošnje zadruge i mnogi drugi ovdje nespomenuti proizvođači kapljice koju je američki predsjednik Carter ponio u Bijelu kuću, a papa Wojtyla u Vatikan, dijele ne baš poticajne i od države uređene prilike na vinskoj sceni, pogotovo ako je riječ o tržištu, odnosno dopuštanju velikog uvoza bofl-vina. To je, međutim, druga, teška i legitimna tema, no rekosmo da ovaj put nećemo o tim kapima koje bi mogle preliti bačvu te da ćemo (samo) slaviti dingač, naše vino nad vinima.

Dobar povod za to stigao je, upravo kao torta za rođendan, s jedne od najvećih vinskih fiera na svijetu - Dingač 50* Badela 1862 osvojio je International Wine Challenge u Londonu, u konkurenciji od 10.000 uzoraka. Vino u nazivu ima oznaku "50 stupnjeva", što je podatak o prosječnom nagibu tla u Dingaču, najpogodnijem da se skladno upiju tri sunca: ono s neba i odbljesak od kamena i od mora. Strm je put do uspjeha.

Mladen Krnić [ Slobodna Dalmacija ]