Vino

Prošla su čak dva desetljeća od revitalizacije nekoć napuštenog istarskog imanja Meneghetti u Balama. Svoj luksuzni kompleks nadopunjuju novom vinarijom koja se otvara u rujnu

Od samo dvije etikete vina u početku, danas ih u famoznoj istarskoj stanciji Maneghetti broje njih devet. Od samo šest tisuća boca koje su radili u početku, danas se bliže 100.000. Opće je poznato i kako se ovo luksuzno imanje za jedan malo drugačiji koncept odmora ne ističe samo po svojoj etiketi vina, nego i maslinovog ulja s kojim su zapravo i započeli ovu uspješnu priču te dobili ubrzo vrijedno svjetsko priznanje. Bilo je to 2000. godine kada su sadašnji vlasnici Romana Kajfež i Miroslav Plišo kupili zapuštenu stanciju s 12 hektara zemljišta i stoljetnom gospodarskom zgradom u okolici Bala u sklopu koje su do danas stvorili luksuzni kompleks koji se sastoji od hotelskih soba, rezidencija, vila, 10 bazena, restorana, raskošne prirode, vinograda i vinarije, kušaonice itd. Iako su s uljem u Meneghettiju danas ostali na četiri etikete, kao i na samom početku, proizvode značajno veće količine.

No, tu cijela priča ne staje. Naime, nove etikete, nove količine i novi gosti potraživali su nove i veće prostore, stoga su ondje odlučili ponovno podići ljestvicu ponude i sadržaja. U rujnu nam tako stiže nova impresivna Meneghetti vinarija, pozicionirana izvan cijelog imanja, ali od njega udaljena tek 200 metara.

Kako bismo doznali ekskluzivne detalje iz prve ruke zaputili smo se u Bale, proveli u Meneghettiju vikend za pamćenje gdje smo se susreli i s Miroslavom Plišom, suvlasnikom imanja te Sandrom Jurić, direktoricom prodaje i marketinga Meneghettija.

Pandemija ih nije značajno okrznula, dapače

Za početak pitala sam ih oboje kako je pandemija koronavirusa i cijela ta situacija utjecala na njih i njihovo poslovanje.
Pa, moram istaknuti kako pandemija nije jako poremetila naše poslovanje, a tome u prilog ide naš koncept koji nudi prostrano imanje te iznimno puno privatnosti neovisno o popunjenosti hotela. Ljudi su to prepoznali, a ono što su svi nekako paralelno osvijestili jest i potreba za povratkom prirodi, a ona je u sklopu Meneghettija zbilja jedinstvena. Ono što mogu navesti kao najveći izazov ove izvanredne situacije svakako je komunikacija prema gostima, odnosno dati im konkretne odgovore što mogu očekivati od ove situacije, koje su aktualne restrikcije i maksimalno im olakšati to neko novo, neizvjesno stanje. Po tom pitanju smo poduzeli sve kako bi gost dobio sve potrebno i prije nego dođe. A cijelu ponudu smo dodatno obogatili i digitalizacijom te personalizacijom usluga. Razvili smo aplikaciju putem koje gost može doznati sve o uslugama i sadržaju na imanju i ondje pronaći sve odgovore ili pak unijeti neke svoje preferencije i kreirati boravak upravo po svojoj mjeri objasnila je Jurić, dok je Plišo tu cijelu situaciju komentirao ovako.
Covid je kao i sve slično privremenog karaktera - poput ratova, drugih sličnih epidemija, samo sada imamo jednu drugu vrste ugroze. Treba imati na umu kako je čovjek najprilagodljivije biće na svijetu. Čovjek se nauči živjeti pod određenim uvjetima, prilagodi se i pronađe neki novi način života. Ova cijela situacija je možda usporila neke stvari, ali nas definitivno nije zaustavila. Covid će u jednom trenu biti zaboravljen, a život ide dalje. Naša nova vinarija, kao i preostali poslovi idu dalje, i mi se ovdje ponašamo upravo tako poručuje.

Kako će nova vinarija izgledati?

Do otvorenja novog kompleksa vinarije ostalo je još dva mjeseca, a uzbuđenje je prilično veliko s obzirom na to da će biti riječ o jednom zbilja posebnom projektu koji će gostima nuditi neke malo drugačije, neočekivane sadržaje.

Od Sandre tako doznajem da će se po dolasku prvo ugledati zgrada u kojoj će se u opuštenoj atmosferi moći kušati i kupiti Meneghetti vina i maslinova ulja, ali i proizvodi lokalnih proizvođača. U neposrednoj blizini nalazit će se zgrada proizvodnje u kojoj će iz svega onog što im priroda da stvarati vina Meneghetti. Samo nekoliko koraka dalje, njihova vina koja zahtijevaju dugogodišnje sazrijevanje, u jedinstvenom će vinskom podrumu čekati da dođu do kupca. Ono što će biti posebno dojmljivo jest vinski podrum koji će biti polu-ukopan izgledom i podsjeća na bunker ili vojni hangar. Naime, Plišo dodaje kako upravo to arhitektonsko rješenje predstavlja svojevrsni hommage vremenu kada je u Istri, ali i neposredno pored njih bila najveća vojna utvrda Austrije na Mediteranu i kada je davni vlasnik Stancije Meneghetti, sredinom 19. stoljeća, svojim vinom i maslinovim uljem opskrbljivao časnike Austro-ugarske vojske čije obrambene utvrde svjedoče o tom vremenu i danas. U podrumu će se pak nalaziti vina koja odležavaju u drvenim hrastovim bačvama, VIP degustacijska sala, prostor za njihova arhivska vina te prostor za njihova maslinova ulja.

Ono što oboje naglašavaju jest da će novi kompleks vinarije biti potpuno uklopljen u prirodno okruženje te će nastaviti dizajnerske smjernice koje su stvarajući Meneghetti zacrtali 2000. godine.

Odlučili su ne robovati tradiciji, ali poštivati lokalitet

Kada smo govorili o samom projektu nisam imao ideju kako to riješiti i prezentirati, a da to bude ipak malo izvan konteksta Meneghettija. Povjerenje sam dao cijenjenom istarskom dizajneru Željku Buriću koji je u suradnji s arhitektom Leonidom Zubanom realizirao ovaj zahtjevni projekt. S ovom vinarijom zapravo odstupamo od obrazaca koje smo imali u prve tri faze stvaranja Meneghettija. Iako, i dalje se držimo bitnog u istarskoj arhitekturi, ali smo pritom neke stvari modernizirali i naravno, morali veliki naglasak staviti na funkcionalnost koja je u jednoj vinariji jako bitna. Isto tako, sačuvali smo karakteristični dio prošlosti za ovaj lokalitet objašnjava Plišo te ističe kako je u cijelu priču involviran veliki tim vođen Mack Projektom koji su projekt vodili. Svi oni su upravo zaslužni za to da vinarija bude klasičan industrijski pogon, ali da ima ono nešto svojstveno vinariji.

Kao rezultat tu je stvoren spomenuti polu-ukopani prostor koji je, ponavlja Plišo, svojevrsni tribute povijesnim fortifikacijama koje su obilježile ovaj teritorij.
Svi objekti okolo toga stvaraju u svom odnosu jedan prostori balans. Jako mi je bitno da arhitektura pripada regiji, ali da u njoj ima tradicije, pa makar ona bila i moderna kao što je u ovom našem slučaju vinarije dodaje i naglašava kako su s vinarijom stvorili zapravo nešto suvremeno, temeljeno na tradiciji i prošlosti koja ih i danas nadahnjuje, ali kojoj pritom nisu robovali.

Interaktivni sadržaj kao jedna od velikih posebnosti

Osim svojevrsnog bunkera, bit će tu niz posebnosti koje će pridonijeti atraktivnosti samog zdanja vinarije, ali i mogućnosti dobivanja dobivanja šire slike i drugačije perspektive obližnjeg Meneghetti imanja, vinograda i stancije. Sandra skreće pažnju kako će u tom smislu biti posebno zanimljiv interaktivni sadržaj koji će u sklopu nove vinarije nuditi.

Ističe kako su u cijelom tom procesu stvaranja sadržaja bili iznimno kreativni jer žele ponuditi nešto malo drugačije, posebnije u odnosu na slične vinske koncepte. Ondje će se, govori, jednako dobro osjećati ljubitelji vina, sommelieri, ali i svi ostali znatiželjnici. Vinariju planiraju iskoristiti i u umjetničke svrhu u smislu izložbi, a kako se vino smatra ionako jednom vrstom umjetnosti, vide to u Meneghettiju kao sjajnu poveznicu. Bit će tu i raznih programa, tura kroz koje planiraju provesti sve svoje goste, a neke od njih imaju već i sada na koje su jako ponosni, a na koje svi jako dobro reagiraju.

Je ne sais quoi moment

Na pitanje o konkurenciji i sve više novih vinskih hotela, posebice u Istri u posljednje vrijeme, Sandra govori kako rado potiču cijelu tu scenu.
Drago mi je što ima sve više vinarija, vinskih hotela jer mi ovdje ne predstavljamo isključivo samo sebe nego cijelu regiju, Istru, i to je važno. Volimo tu zdravu konkurenciju, da svi zajedno radimo na toj promociji. No, kad me već pitate čime bismo se možda izdvojili od drugih to je onaj je ne sais quoi moment koji gosti uvijek ističu, a koji osjete u smislu energije i efekta vinograda, prirode, slobode kojom su okruženi otkriva moja sugovornica, a dodaje i činjenicu da je u planu da nova vinarija radi kroz cijelu godinu, bude otvorena za sve, ne samo goste hotela, dok će se na mjestu postojeće vinarije u sklopu Meneghetti imanja sagraditi još nekoliko rezidencija, vila i na taj način povećati smještajni kapacitet koji im je prijeko potreban. Doznajem, naime, kako je ondje smještaj vrlo često potrebno rezervirati mjesecima unaprijed, kao i to da se mnogi gosti iz godine u godinu vraćaju i što su svi prepoznali čari i prednosti njihovog jedinstvenog imanja, usluge i sadržaja koje ondje nude.

Meneghetti pjenušac je zbilja izvanredan

Za kraj razgovora obavezno je bilo dotakneći se teme vina, jer kakva bi to vinska priča bila da nije bilo govora o tome. Sandra mi objašnjava da svatko tko prvi put dođe tu da je njihovo Meneghetti vino prvo što kušaju i da budu uvijek zadovoljni te da ga jako hvale, posebice pjenušac. S tim se moram složiti jer smo ga kušali i mi, a malo je reći da je itekako osvojio i naša nepca.

Sandra dalje ističe i svježu malvaziju koja je jako interesantna te ljudi na nju jako dobro reagiraju. Od premium etiketa pak izdvaja crveno vino Meneghetti Red punog tijela, jake i guste konzistencije, koje je ujedno zrelo i uravnoteženo, a od bijelih njihov Meneghetti White dugotrajne i intenzivne arome koji svi jako dobro prihvaćaju.

To su samo neka vina za koja se trude da njihovi gosti ne ostanu zakinuti, a sve to skupa i puno više od toga moći ćemo svi zajedno kušati, kupiti i educirati se u njihovoj novoj impresivnoj Meneghetti vinariji koja svoja vrata otvara početkom jeseni u formi tzv. soft openinga, a koju ćemo po otvorenju odmah posjetiti i donijeti vam, naravno, ekskluzivnu priču iz prve ruke.

Stara parola i priča kako se poljoprivredna Dalmacija ne može s velikima tući količinama, ali zato može kvalitetom i ekskluzivnošću, potvrđuje se ovih dana konačno i praksi.

Naime, nekako je ispod radara, gotovo nezabilježeno, prošla vijest da su pored četiri vina vinarije 'Testament' i Babića šibenskog Vinoploda, nagrade na ovogodišnjem Decanteru u Londonu osvojili i Babić vinarije Galijin Dvor Rade Županovića, te čak pet vina vinarije Ante Sladić Vino iz Plastova.

Riječ je o jednom srebru za Debit iz 2020. godine koji je na ocjenjivanju dobio 90 bodova, te četiri bronce - Lasinu iz 2018, Lasinu Opol iz 2020. Tribidrag iz 2016 te Maraštinu iz 2020. godine, koje se svaka ponaosob ocjenjena s 88 bodova.

To je svakako izniman uspjeh jer se rijetko koja mala obiteljska butik vinarija iz Dalmacije može pohvaliti s takvim rezultatima. A sve skupa je nastalo sa samo 36 tisuća loza, odnosno šest hektara pod vinogradima skradinskom zaleđu, u obiteljskom vlasništvu, s godišnjom proizvodnjom koja varira od 40 do 50 tisuća butelja. S vinskom pričom koja se u obitelji Sladić prenosi s koljena na koljeno, od djeda Jure, preko oca Marinka, pa sad do Ante. I brata mu Jure koji stvara vina za 'Decantere' u vinariji Testament!

Mene najviše raduje kontinuitet. To je jedina potvrda da nešto dobro radite. Na Decanteru smo lani dobili tri medalje, za plavinu broncu s 89 bodova, za lasinu opol 87 bodova, i za tribidrag srebro 91 bod. A preklani, kada smo prvi put sudjelovali, jednu broncu - za Debit, 86. - veli Ante, čija se vinarija može podičiti ne samo vrhunskim vinom, nego i nagrađivanim maslinovim uljem.

Njihovo monosortno ulje od oblice u New Yorku je na NYIOOC osvojilo zlatnu medalju.

To je prvi put da smo se organizirali i poslali svoje uzorke na natjecanje, i kao rezultat je došlo to da je Dalmacija prvi put prestigla Istru u broju medalja za maslinovo ulje. Imamo oko 230 stabala u Plastovu, proizvodimo monosortna maslinova ulja od oblice i krvavice, naših autohtonih sorti, pakujemo ih u dizajnerske bočice od 2,5 decilitra. Proizvodnja je mala, ali ekološka i vrhunska, za potrebe naše kušaonice i top restorana koji na tome grade vrhunsku gastronomsku priču. Kao i mi sami uostalom. Jer, promovirajući ulja i vina od domaćih sorti, potičemo i sve druge u našem okruženje da sade, razvijaju i istražuju njihove mogućnosti - napominje Sladić koji je pored dosadašnjeg izvoza svojih vina u šest zemalja u EU, ove godine, unatoč pandemiji, prve malo ozbiljnije količine plasirao i u Kanadu, SAD i Izrael.

Zadovoljan je i turističkom sezonom koja je ove godine malo specifična - kao i sve drugo uostalom - nema više dolaska velikih grupa u njihovu kušaonicu u Plastovu, ali ima dosta individualaca. Zapravo, kako vrijeme odmiče, sve ih je više, i jako su dobro potrošači, koji poznaju, vole i kupuju vina. Čak i ciljano, samo zbog toga dolaze, da bi u autohtonom ambijentu hrvatske Toscane, u skradinskom zaleđu, sparili domaću kapljicu s pripadajućim zalogajem, fetom pršuta ili sira, skradinske torte. I onda se s punim gepekom boca i paketa vratili nazad, kući.

Je li to ono što smo htjeli, onaj izvoz naših poljoprivrednih proizvoda na kućnom pragu o kojem smo dosad samo sanjali, onaj vrhunski gost, bolje platežne moći koji ne kupuje samo pomidoru na pazaru i paštetu u Konzumovom dućanu, onaj koji troši na 'vanpansionsku potrošnju'?

Hrvatski vinari godinama pokušavaju napraviti značajan iskorak na međunarodnom tržištu i baš u trenutku kada su se stvari počele kretati u pozitivnom smjeru koronakriza je usporila napore vinara.

Brendiranje domaćih vina nezamislivo je bez uspješne turističke sezone te je i to jedan od razloga zašto je prošla godina bila jedna od najtežih za hrvatske vinare kada je u pitanju plasman vina na strana tržišta. Ipak u posljednje se vrijeme situacija ponešto promijenila što je pokazala i nedavna organizacija najvećeg hrvatskog sajma vina Vinistre u Poreču.

Oporavak

Nakon godinu dana pauze, Vinistra je organizirana u novom ambijentu, na otvorenom, u porečkoj uvali Peškera što je privuklo puno veći broj turista nego što je to bio slučaj ranijih godina kada je Vinistra organizirana u dvorani Žatika. Baš je ta nova pozicija organizatore natjerala da ozbiljno počnu razmišljati o ideji da se Vinistra u budućnosti organizira u dva navrata, jednom kao poslovni susret vinara na kojem bi se razmjenjivala poslovna iskustva, a drugi kao turistička manifestacija na vrhuncu sezone na kojoj bi se najbolji istarski vinari predstavili mnogobrojnim gostima.

Već samo održavanje 27. Vinistre je pokazalo koliko je ovaj događaj važan za vinare, ne samo u Istri već i u cijeloj Hrvatskoj, jer je pokazalo da usprkos poteškoćama istarski vinari još uvijek u malvaziji i teranu imaju vrhunski proizvod koji bez većih problema može konkurirati na svjetskom tržištu. Ipak na određene probleme upozorio je i potpredsjednik HGK za poljoprivredu i turizam Dragan Kovačević koji je napomenuo da se prodaja vina u Hrvatskoj u 2020. godini praktički prepolovila, što je posljedica pada turističke potrošnje i blokade HoReCa kanala kroz koji naši vinari plasiraju gotovo 70 proizvodnje.

Moramo biti svjesni da će oporavak ovog sektora značajno ovisiti i o oporavku turizma. Ključnu ulogu u stabilizaciji vinskog sektora u prošloj godini odigrao nacionalni program pomoći kojim je država s 56 milijuna kuna, kroz kriznu destilaciju i krizno skladištenje, uklonila s tržišta devet milijuna litara vina, pomogla u očuvanju tekuće likvidnosti i oslobodila skladišne kapacitete za novu berbu. Izborili smo se da pomoć sektoru vina od 20 milijuna kuna ide i u ovoj godini, međutim, trebamo biti oprezni oko krizne destilacije i njezina utjecaja na cijenu vina u maloprodaji, ali i na povećanje uvoza koji je u prošloj godini rastao za sedam posto. S druge strane u prošloj godini izvoz nam je u odnosu na 2019. pao za više od 20 posto i taj trend se nastavlja i prvom kvartalu ove godine. Jedino što ohrabruje jest činjenica da nam u izvozu raste udio vina više cjenovne kategorije, vrhunskih vina i pjenušaca. Samo za ilustraciju, izvoz pjenušaca porastao je za 58 posto i to jasno govori da hrvatsko vinarstvo treba ići, kao što ide i istarsko, u smjeru visoke kvalitete, rekao je Kovačević.

Jedan od njih je i nagrađivani vinar Ivan Damjanić čije je vino Clemente Blanc osvojilo zlatnu medalju na Decanterovim Svjetskim vinskim nagradama i koje svi bolji istarski restorani žele imati na karti. On navodi kako je za brendiranje njegovog vina u početku bilo najvažnije pozicionirati se na vinskim kartama kvalitetnih restorana, te da je nakon toga bilo puno lakše ljudima plasirati njegova vina.

Koncept

U razdoblju oko 2005. godine bilo je stvarno teško probiti se na tržištu, ali smo kvalitetom naših vina uspjeli ući u neke vrhunske restorane te se polako počela širiti riječ o jednom mladom vinaru iz okolice Poreča koji radi jako dobra vina. Naravno bez turizma ništa od toga ne bi bilo moguće i danas vjerojatno ne bi razgovarali jer vinarstvo i turizam su nerazdvojni i mi bez turizma ne bi postojali. Nakon te početne faze bilo je lakše, ali još uvijek je trebalo puno napora da dođemo do razine na kojoj osvajamo nagrade poput Decantera, kaže Ivan Damjanić te navodi podatak da on danas svoja vina izvozi na velika europska, ali i svjetska tržišta, a posebno ističe da je nekako uspio probiti barijeru ulaska na američko tržište, točnije u državu New York.

Izvezli smo jedan cijeli kontejner, ne paletu ili dvije vina, nego cijeli kontejner malvazije i mislim da to govori samo za sebe koliki je to uspjeh. Budimo realni i priznajmo da danas prestane proizvodnja vina u Hrvatskoj nitko u svijetu to ne bi primijetio, mi smo na razini statističke pogreške, ali to nas ne smije sprječavati da napravimo sve kako bismo pozicionirali naša vina na svjetskoj karti. Imamo uvjete za to i malvazija i teran su najbolji primjeri za to jer su u kratkom vremenu postali svjetski prepoznatljiva kao vrhunska vina, zaključuje Damjanić.

Vinari okupljeni oko udruge Vinistra tvrde da je jedan od problema u brendiranju hrvatskih vina i manjak jasnog koncepta na razini države. Naime, ističe se da hrvatska nema strategiju proizvodnje i prezentacije vina koja bi olakšala promociju na stranim tržištima. Kao primjer se navodi Italija gdje je država s jasnom strategijom poduprla proizvodnju vina te se procjenjuje da je svako peto izvezeno vino na svijetu ono iz Italije. Naravno, hrvatski vinari ne očekuju takve brojke, ali očekuju određene potpore od strane države. Ivan Damjanić kaže kako se ne radi o nikakvim nerazumnim zahtjevima o subvencijama već o poreznim olakšicama koje su najnormalnija stvar u nekim državama Europske unije.

Ne tražimo od države da nam nešto pokloni ili da, već jednostavno da nam primjerice na svaku izvezenu bocu vina otpiše dio poreza. Tako bi nam više novaca ostalo za ulaganja i razvoj naših vinarija, a država bi i iz tih ulaganja uzela porez i to puno više nego što bi nam otpisala. Tako bi i cijene naših butelja bile konkurentnije na inozemnom tržištu jer teško je vjerovati da će neki Nijemac ili Francuz dati više novaca za hrvatsko vino kada za euro, dva ili pet eura manje može dobiti možda malo manje kvalitetno domaće vino. Mislim da bi se na takvim stvarima trebalo raditi pogotovo otkako su nam postali dostupni europski fondovi koji su nam doista puno pomogli i koji su nam značajno olakšali proizvodnju, rekao je Damjanić.

Prepoznatljivost

Na malo drugačiji pristup brendiranju vlastite malvazije i terana odlučio se Saša Bernobić iz sela Ohnići nedaleko od Vižinade. Bernobić svojim pristupom pomalo odskače od klasičnog istarskog vinara, ali zato bilježi dobre rezultate na austrijskom i njemačkom tržištu. Naime, Bernobić se u proizvodnji vina odmakao od tradicionalne proizvodnje te je odlučio vino raditi po njemačkom modelu, a drugačiji mu je pristup i kada je u pitanju vizualni brend njegovih vina. I dok se većina vinara odlučila imenu vina dati svoje obiteljsko, Bernobićeva vina izlaze na tržište pod imenom Oh Wines. Bernobić je o vinarstvu puno naučio dok je radio za jednu njemačku tvrtku te je usvojio filozofiju koja se razlikuje od svega na domaćem tržištu, a tu filozofiju prati i originalni dizajn i ime pomalo neobično za Istru gdje većina vinara još uvijek vinima daje obiteljska imena. Bernobić kaže da je shvatio da mora napraviti nešto novo kako bi se uspio profilirati na tržištu.

Izuzetno cijenim istarske vinare i sve ono što rade, ali u samo nekoliko kilometara od moje vinarije ima nekoliko vinarija Bernobić i zato je gotovo nemoguće biti prepoznat na tržištu. Zato smo se odlučili za nešto novo i to ne samo u smislu proizvodnje vina nego i promocije i imena pa i dizajna. Ime OH Wine se temelji na tri segmenta: u sebi krije mikrolokalitet Ohnići gdje su smješteni vinogradi i maslinici, OH je karboksina skupina etanola u logu svakog vina koja označava moderan pristup i treći dio odnosi se na reakciju koju žele izazvati - onaj OH doživljaj kada probate nešto kvalitetno, kaže Saša Bernobić i ističe da je drugačijim brendiranjem, ali i suradnjom s nekim dizajnerskim agencijama koji su za Oh Wines napravili dizajn etiketa boce koji se također razlikuje od klasičnog istarskog dizajna etiketa na bocama malvazije ili terana privukao austrijske i njemačke turiste.

To je vjerojatno jedan od glavnih razloga zašto u posljednje vrijeme veće količine vina izvozi i na ta tržišta, a to potvrđuje i da se vinari samostalno moraju izboriti za poziciju na inozemnim tržištima te da pomoć države u nekom zajedničkom nastupu još uvijek teško mogu očekivati.

Vinarija Štampar je nova vruća priča hrvatske vinske scene. Iako se radi o vinariji sa, za hrvatske okvire, zapanjujuće dugom tradicijom, nacionalno su poznatiji postali tek prije nekoliko godina.

Radi se o jednom od nosećih stupova međimurskog vinarstva već desetljećima. Podrum koji je osnovan davne 1913. godine u kontinuitetu sve do danas proizvodi vina. Lokalno su poznati kao nezaobilazna veduta gornjeg Međimurja i zapravo je malo vinarija u Hrvatskoj danas koje se mogu pohvaliti takvim biografskim faktom - da ista obitelj proizvodi vina na istom mjestu dulje od stoljeća. Međutim, velika tradicija i stoljetno iskustvo sve do nedavno nisu bili dovoljni da se vinarija izmakne iz lokalnih okvira. Okosnicu egzistencije, kao uostalom i u većem dijelu drugih međimurskih vinarija, činila su takozvana rinfuzna vina, koja su se u restoranima točila kao otvorena kućna vina u vrčevima.

Glava obitelji Bojan Štampar, koji je vodio vinariju od 1986. godine, bio je prvi koji je obiteljski posao izdignuo iz prosjeka i posvetio se isključivo proizvodnji grožđa i vina. Proizveo je i neka legendarna vina poput ledene berbe šipona (kako se u Međimurju nekoć pušipel zvao), i u vinskim je krugovima čvrsto etablirao ime obiteljske vinarije. Međutim, široj javnosti vinarija i dalje ostaje malo poznata.

Godine 2014. rukovođenje vinarijom preuzima najstariji sin David i daje si za misiju afirmirati je u cijeloj državi i šire, posvetiti se kvaliteti i proizvoditi moderna vina s jakim terroirskim pečatom. Dotadašnji uhodani recept većine međimurskih vinarija bio je onaj posuđen iz susjednih slovenskih graničnih vinogorja, lagana bijela vina s ostatkom šećera, dakle tanka i slatkasta vina koja tržište navodno voli. Lokalno možda da, ali s takvim vinima u restoranima širom zemlje, gdje najmanje 98% potrošnje otpada na suha vina, nisu imali što tražiti.

David je to brzo shvatio i sasvim se odmaknuo od međimurske tradicije slatkastih vina i posvetio se takozvanim terroirskim vinima, onima koja najkvalitetnije mogu izraziti lokalne specifičnosti i koja su sasvim originalna u usporedbi s vinima iz drugih regija.

Prvi je korak bio pušipel, kojem su zajedno s drugim međimurskim vinarima zaštitili naziv i oko kojeg je usuglašen zajednički stil kad dolazi pod nazivom Pušipel Classic. Radi se o suhom vinu osvježavajućeg karaktera i naglašenih kiselina koje predstavlja hrvatski odgovor na njemački riesling, recimo iz Pfalza. Potom su došli sauvignon, pinot sivi i muškat žuti. Potonji je sladak i mirisan, kao što kupci te sorte i očekuju, a prva dva su suhi, izrazito aromatični s karakterističnim sortnim svojstvima, sauvignon naglašeno herbalan, a pinot sivi naglašeno voćan. S chardonnayom je bilo najviše posla jer se David priklonio burgundskoj tradiciji dozrijevanja u drvu i trebalo je nekoliko berbi da se stekne iskustvo u oak managmentu i dosegne savršeni balans, koji je pristigao s berbom iz 2017.

Možda i najvažniji iskorak u budućnost obitelj Štampar napravila je s pjenušcima. Međimurje je savršeno podneblje za proizvodnju pjenušaca najviše klase, a Štampari su to prepoznali i sa svojim novitetom u podrumu donijeli prvu veliku internacionalnu medalju za jedan hrvatski pjenušac u zadnjih nekoliko desetljeća. Osvojili su zlatnu medalju na natjecanju Decanter World Wine Awards i nametnuli se kao sasvim ravnopravni plešivičkim asevima poput Tomca i Šembera. Na ovogodišnjem izdanju istog natjecanja za tri su vina iz temeljne linije - muškat žuti, sauvignon i pinot sivi - osvojili vrijedno srebro, što je neka vrsta jamstva za ujednačenost kvalitete cijelog portfelja. Cijene su im i dalje umjerene i trenutno nude jedan od najboljih omjera cijene i kvalitete na domaćem tržištu.

Mogu nas lišiti mnogih stvari, mogu nam uzeti sve, ali nikako ne mogu sjećanja na ono što smo vidjeli, okusili, doživjeli... Atmosferu, mirise, ukuse. Vino. Opet vam kažem: pijte vina! A onda ćete biti raspoloženi za ljubljenje, za branje cvijeća, za prijateljstva, za dobar dubok san, za smijeh i ujutro ćete umjesto novina čitati pjesnike, riječi su mađarskog pisca Bela Hamvasa.

Ernest Hemingway je rekao kako je vino najciviliziranija stvar na svijetu. Je li ti istina svakom ostaje procijeniti sam, ali je činjenica da u trenutku kada je nastala civilizacija, nastalo je i vino.

A svoju vinsku historiju ima i obitelj Anđelić iz Hercegovine, koji se proizvodnjom vina bavi 127 godina. Ono što je posebno jeste da su oduvijek u proizvodnju uključeni samo članovi obitelji.
Vinska priča naše obitelji je počela davno, daleke 1894. godine u selu Nudo, na imanju čukundede Save. Austrougarska je u Hercegovini razvijala vinovu lozu prilagođenu našem podneblju. Od dede su uzeli parcelu i posadili žilavku iz uzgoja u selu Lastva. O lozi i proizvodnji vina se brinuo deda, a za obavezu je imao da Austrougarskoj preda veliki procenat gotovog vina. Poslije I svjetskog rata dedi Savi ostaju nasadi od 14.000 čokota loze žilavke. Prije ovoga je on imao nasad vranca i proizvodio je vino, ali tačnu godinu mi ne znamo, ispričala je Milica Anđelić, koja je peta generacija koja stvara Anđelić vina, a pomaže joj i šesta generacija, a to su njena djeca.

Miličina priča u vinariji "Anđelić" nije počela rođenjem, već udajom u rujnu 1997. godine, ali tolika strast prema vinu i cjelokupnoj priči je svakako zasluženo stavlja na čelo ove trebinjske vinarije.
Te jeseni kada sam se udala prvi put sam učestvovala u proizvodnji vina, do tada sam imala iskustvo samo u berbi. Bilo je naporno i izazovno. Samo opredjeljenje da se bavim ovim poslom se u stvari desilo kada sam sa svojim suprugom otvorila butelju žilavke iz te berbe 1997. Bila je to dobra godina i vino je bilo fantastičnog kvaliteta. Sam rezultat rada mi je bio povod da svoj život posvetim vinu, istakla je Milica.

I od tada vino je postalo dio nje i ona dio njega, a predanost poslu i način na koji Milica priča o vinu ostavlja bez daha. Koliko je predana poslu govori i činjenica da je cijelu priču nastavila i nakon smrti svog supruga Bojana.
Da, moj suprug je preminuo, ali nisam sama, imamo četvoro djece i unuče. Bojanov otac Dragan je živ, on i ja rukovodimo vinarijom i vinogradima. Na čelu vinarije sam ja, a djeca koja su odrasla su uključena u svakodnevne poslove i naravno berbu, ispričala je Milica.

Obrazovala se na WSET londonskoj vinskoj akademiji, najstarijoj na svijetu, koja ima svoj ogranak u Hrvatskoj. Ističe kako zbog obitelji i male djece nije sebi mogla priuštiti odlazak u London. Tako je Vinarija "Anđelić" postala jedina vinarija kojojm rukovodi žena, a Milica jedina žena vinar u BiH.
To sam saznala kada je autor knjige 'Vinske priče BiH' Željko Garmaz boravio u Hercegovini i radio na materijalu za knjigu. Prva sam somelijerka iz BiH, ali nisam jedina, danas ih ima, što me posebno raduje. Moja najstarija kćerka Milena se obrazuje za somelijerku i vinarstvo. Riješila je da nastavi porodičnu tradiciju. Svaki posao ima svoju težinu i ljepotu, pa tako i moj. Nije bilo lako stati rame uz rame s našim vinarima, ali nakon nekoga vremena su me prihvatili. Moram da priznam da među kolegama vinarima imam mnogo dobrih prijatelja i naš današnji odnos je pun poštovanja i uvažavanja, iskrena je Milica.

Ni u životu, pa tako ni u poslu nije sve med i mlijeko, te je za svaki cilj potrebno mnogo rada, napora i odricanja, a ponekad na ovim prostorima otežavajuća okolnost može biti i činjenica da ste žena, sa čim se Milica nažalost susrela.
Svakako je bilo poteškoća u mom poslu, jer sam žena. Prije svega imala sam susreta s nekim vinarima gdje sam doživjela da mi kažu da je baksuz da žena ulazi u podrum i da nam je mjesto za šporetom. Zatim, tu su poteškoće i u samom poslovanju. Nisu isti uslovi za kreditno zaduženje ženi i muškarcu, za iste poslove su ženama manja primanja od muškaraca... To nije problem samo u BiH, još se i u svijetu žena ne smatra ravnopravnom muškarcu, postoji još barijera koje mi žene moramo proći, ističe Milica.

Međutim, pred njom barijere kao da ne postoje, te je danas vinarija kojom rukovodi zasluženo ucrtala svoje mjesto na vinskoj mapi Bosne i Hercegovine, ali i svijeta.
Vinarija 'Anđelić' u vlasništvu ima oko 40 hektara vinograda. Akcenat nam je na autohtonim sortama žilavki i vrancu, koji je zajednički nama, Crnoj Gori i Makedoniji. Bez obzira na to što je zajednička sorta u pitanju, u sve tri zemlje vranac daje potpuno različite rezultate vina. Pored tih sorti imamo i internacionalne sorte merlo, kaberne sauvinjon i šardone. U planu nam je da posadimo još neke sorte i da na tržište pustimo neka nova vina, koja su u fazi pripreme. Imamo u planu dovršiti apartmane za goste, ali nas je ova situacija s pandemijom omela u tome, priča Milica.

Iako se iz navedenog čini kao posao za cijelu vojsku ljudi, što se tiče same vinarije u njoj rade isključivo članovi obitelji.
Kao što sam već rekla, moja najstarija kćerka Milena se obrazuje za rad u vinariji i ona će definitivno nastaviti ovim putem. S podrumarom, koji je naš rođak, radi moj sin Nikola, dok su kćeri Mina i Mia takođe uključene u rad vinarije, s gostima, na degustacijama koje organizujemo, pripremi butelja za dalju prodaju, rade na prodaji vina... Njih troje su još srednjoškolci i razmišljaju kojim će putem ići. Njima je vinarstvo nešto u šta su uključeni od ranog djetinjstva i šta god da nastave uvijek će biti dio ove naše priče, jasna je bila Milica.

Obiteljska priča i dobro vino su zasigurno recept za uspjeh, no nažalost korona je pomrsila planove Anđelićima, kao i vinarima u cijelom svijetu. Njihov cilj je, kako Milica ističe, oporaviti se od pandemije nastaviti aktivnosti s udrugama čiji su osnivači i članovi.
Već desetak godina sam uključena u brendiranje Hercegovine kao vinske i turističke regije i na tome ću da nastavim da radim. Mislim da ćemo uspjeti da visoko pozicioniramo vina Hercegovine na svjetskom tržištu. Neki krajnji cilj mi je da djeci ostavim zdravo preduzeće, rasterećeno od kredita, rekla je Milica.

Nekada u davna vremena piću nastalom fermentacijom bobica grožđa pridavala su se čarobna svojstva, a Milica ističe kako svako vino ima svoju ljepotu i posebnost te da autohtone sorte daju najbolja vina u zemljama iz kojih potječu.
Pored toga što se naša hercegovačka žilavka divno sljubljuje sa sirevima iz ovog podneblja, jelima od ribe, laganim bijelim sosevima, meni je posebna s našim breskvama, takođe i u kombinaciji s dinjom, dočarala je Milica Anđelić za kraj.

Za vrijeme obnove nekadašnje ljetne palače grčke kraljevske obitelji u mjestu Tatoi sjeverno od Atene, restauratori su pronašli stotine vrijednih boca vina i žestokih pića iz Grčke i inozemstva.

Grčka ministrica kulture Lina Mendoni u nedjelju je rekla da se radi o nalazima od velike povijesne važnosti.

Otkriveno je više od 4.000 boca, a sada se pokušava utvrditi ima li ih još.

Između ostalih predmeta, restauratori su pronašli bocu viskija iz vremena krunidbe britanske kraljice Elizabete II 6. veljače 1952. godine, te vina Chateau Margaux, Chateau de Vincennes i Chateau Rothschild, koja sežu u 19. stoljeće.

Ljetna palača Tatoi i velika šuma oko nje trenutno se razvijaju kao muzejsko i turističko odredište.

Monarhija u Grčkoj ukinuta je 1974. nakon obnove demokracije.

Objavljeni su rezultati prestižne dodjele nagrada Decanter World Wine Awards. Lijepe vijesti ponovno stižu u Hrvatsku. Naime, tri hrvatske vinarije osvojile su platinasto odličje i ukupno 97 bodova. Redom su Defora Grk iz 2018. vinarije Bire, San Salvatore Muškat 2015. vinarije Benvenuti te Pošip vinarije Zure iz berbe 2019. godine

Sveukupno je 254 hrvatskih vina koja su dobila priznanje od koji je 3 platine, 8 zlata, 80 srebra te 163 bronce.

A sad malo iscrpnije o laureatima koji su osvojili platinasto odličje. Prema riječima našeg stručnjaka Saše Špiranca Frano Milina Bire jedan je od zaslužnika za današnju slavu grka.

Osobito dubok trag u konačnoj afirmaciji sorte grk i matične Lumbarde svojim je izvanrednim vinima ostavio Frano Milina Bire. Njegova vina su danas toliko obožavana i tražena da im se može pripisati svojevrsni kultni status. Frano Milina je modernizirao grk selekcijom i pravodobnom berbom, čime se riješio rustikalnog štiha u vinu i negdašnje pretjerane gorčine, a hlađenjem grožđa prije prerade spriječio je neželjene mikrobiološke procese i pred nas pilce prvi put donio autentična svojstva sorte. Do njega je grk često znao biti opterećen oksidativnim ili prezrelim štihom zbog čega smo mogli samo slutiti potencijale sorte, a sada smo konačno spoznali istinski i puni domet grka. Aromatski je i tijelom nijansu diskretniji od pošipa, ali je i dalje raskošniji od ostalih dalmatinskih bijelih sorti. Izvrsno je prilagođen vreloj mediteranskoj klimi jer bez teškoća čuva svježinu jedne malvazije, a ne treba ga ubrati prerano jer i kao zrelo grožđe pruža savršen balans između punoće i elegancije, između svježine i snage.Daje prekrasno food vino za ozbiljne i ambiciozne riblje ručkove kada dolazi kao svježe vino iz inoksa, a kad je inteligentno odležan i odmjereno dozrijevan u drvenim bačvama, kvalitetom i životnim vijekom staje uz bok bilo kojoj prestižnoj internacionalnoj etiketi." Saša Špiranec, u tekstu za Dobru hranu i Jutarnji list 2018. godine

Špiranec je kušao Defora Grk iz 2018. vinarije Bire, a zatim opisao sljedećim riječima:

Dublje žućkaste boje sa zlatnom nijansom. Jako bogata mirisa u kojem se tostirani lješnjaci prepleću sa zrelom voćnošću marelica i s kandiranom limetom u pozadini. Intenzivnog okusa koji odlikuje savršeni balans zrelosti i svježine, na nepcu kremastog i zaobljenog, na sredini voćnog, na finišu mineralnog. Slojevito vino savršenog balansa koje svakim prinošenjem čaše nudi nove doživljaje.

U svom tekstu iz 2018. posebno je naglasio i važnost obitelji Bartula Batistića Zure koji su tada veliku energiju usmjerili u sadnju novih vinograda i ozbiljnu vinsku produkciju te je Špiranec istakao kako su vinarija koju treba motriti u budućnosti. Očito sa iznimnim znanjem i iskustvom Špiranec je dobro prognozirao njihovu svijetlu budućnost, a nagrađeni pošip opisao je sljedećim riječima:

Svjetlije slamnatožute boje. Ugodnog mirisa, srednje izraženog, s brojnim aromama zrelijeg voća poput breskvi i nektarina. Zaobljenijeg i mekanijeg okusa, s obilnim koštunjičavim voćem na nepcu koje traje sve do retrookusa. Srednjeg je tijela i solidnog trajanja. Ugodno vino.

Treći laureat platinastog sjaja su braća Benvenuti sa svojim prekrasnim muškatom San Salvatore iz 2015. godine.

Nagrađeni Muškat bijeli San Salvatore radi se od grođa koje se uzgaja u istoimenom vinogradu na flišno pjeskovitom tlu i na nadmorskoj visini od čak 400 metara, što ga čini jednim od najviših vinograda u Istri. Karakterističan je po hladnim noćima koje čuvaju arome i zdravlje neophodno za grožđe namijenjeno prosušivanju. Vino se dobiva na način da se nakon kasne berbe grožđe dodatno prosušuje prirodnim putem u natkrivenom i otvorenom prostoru u trajanju od čak 3 mjeseca. Potom kreću maceracija i početak fermentacije u trajanju od 10 do 15 dana na divljim kvascima, a zatim prešanje i višemjesečni nastavak fermentacije u inoks tanku pri temperaturi od 10 do 13 °C. Po završetku vinifikacije vino dozrijeva dodatnih 30 mjeseci u neutralnim drvenim bačvama od 225 litara i nakon toga u boci još godinu dana. Nakon tako složenog procesa vino je konačno gotovo i pušta se tržište. Izrazito je slatko, s čak 215 grama neprevrelog sladora po litri i umjerenih 11,5% alkohola. Aromatski je iznimno slojevito, miriše na sušene marelice, med, suho cvijeće i džem od naranče. Plemenitog je i vrlo kompleksnog okusa, guste teksture, s kiselkasto slatkim retrookusom na finišu. Namijenjeno je posebnim prilikama, a idealno je i kao poklon jer ga se može čuvati više desetljeća od stavljanja na tržište, prilikom čega će kvaliteta ostati postojana.

Vrijedno je istaknuti i osam zlatnih odličja, a to su:

• Degarra Garageist Bili 2016. - 96 bodova
• Bora Pošip 2019. - 95 bodova
• Testament Tribidrag 2018. - 95 bodova
• Fakin Malvazija Istarska 2020. - 95 bodova
• Cattunar Collina Malvazija Istarska 2017. - 95
• Crvik Vilin Ples Cabernet Sauvignon-Merlot-Plavac 2017. - 95 bodova
• Vinolog Éclat Plavac Mali 2013. - 95 bodova
• Vina Laguna Castello 2017. - Festigia - 95 bodova

Cijeli popis nagrađenih pogledajte na službenim Decanterovim stranicama.