Vinarija Štampar je nova vruća priča hrvatske vinske scene. Iako se radi o vinariji sa, za hrvatske okvire, zapanjujuće dugom tradicijom, nacionalno su poznatiji postali tek prije nekoliko godina.
Radi se o jednom od nosećih stupova međimurskog vinarstva već desetljećima. Podrum koji je osnovan davne 1913. godine u kontinuitetu sve do danas proizvodi vina. Lokalno su poznati kao nezaobilazna veduta gornjeg Međimurja i zapravo je malo vinarija u Hrvatskoj danas koje se mogu pohvaliti takvim biografskim faktom - da ista obitelj proizvodi vina na istom mjestu dulje od stoljeća. Međutim, velika tradicija i stoljetno iskustvo sve do nedavno nisu bili dovoljni da se vinarija izmakne iz lokalnih okvira. Okosnicu egzistencije, kao uostalom i u većem dijelu drugih međimurskih vinarija, činila su takozvana rinfuzna vina, koja su se u restoranima točila kao otvorena kućna vina u vrčevima.
Glava obitelji Bojan Štampar, koji je vodio vinariju od 1986. godine, bio je prvi koji je obiteljski posao izdignuo iz prosjeka i posvetio se isključivo proizvodnji grožđa i vina. Proizveo je i neka legendarna vina poput ledene berbe šipona (kako se u Međimurju nekoć pušipel zvao), i u vinskim je krugovima čvrsto etablirao ime obiteljske vinarije. Međutim, široj javnosti vinarija i dalje ostaje malo poznata.
Godine 2014. rukovođenje vinarijom preuzima najstariji sin David i daje si za misiju afirmirati je u cijeloj državi i šire, posvetiti se kvaliteti i proizvoditi moderna vina s jakim terroirskim pečatom. Dotadašnji uhodani recept većine međimurskih vinarija bio je onaj posuđen iz susjednih slovenskih graničnih vinogorja, lagana bijela vina s ostatkom šećera, dakle tanka i slatkasta vina koja tržište navodno voli. Lokalno možda da, ali s takvim vinima u restoranima širom zemlje, gdje najmanje 98% potrošnje otpada na suha vina, nisu imali što tražiti.
David je to brzo shvatio i sasvim se odmaknuo od međimurske tradicije slatkastih vina i posvetio se takozvanim terroirskim vinima, onima koja najkvalitetnije mogu izraziti lokalne specifičnosti i koja su sasvim originalna u usporedbi s vinima iz drugih regija.
Prvi je korak bio pušipel, kojem su zajedno s drugim međimurskim vinarima zaštitili naziv i oko kojeg je usuglašen zajednički stil kad dolazi pod nazivom Pušipel Classic. Radi se o suhom vinu osvježavajućeg karaktera i naglašenih kiselina koje predstavlja hrvatski odgovor na njemački riesling, recimo iz Pfalza. Potom su došli sauvignon, pinot sivi i muškat žuti. Potonji je sladak i mirisan, kao što kupci te sorte i očekuju, a prva dva su suhi, izrazito aromatični s karakterističnim sortnim svojstvima, sauvignon naglašeno herbalan, a pinot sivi naglašeno voćan. S chardonnayom je bilo najviše posla jer se David priklonio burgundskoj tradiciji dozrijevanja u drvu i trebalo je nekoliko berbi da se stekne iskustvo u oak managmentu i dosegne savršeni balans, koji je pristigao s berbom iz 2017.
Možda i najvažniji iskorak u budućnost obitelj Štampar napravila je s pjenušcima. Međimurje je savršeno podneblje za proizvodnju pjenušaca najviše klase, a Štampari su to prepoznali i sa svojim novitetom u podrumu donijeli prvu veliku internacionalnu medalju za jedan hrvatski pjenušac u zadnjih nekoliko desetljeća. Osvojili su zlatnu medalju na natjecanju Decanter World Wine Awards i nametnuli se kao sasvim ravnopravni plešivičkim asevima poput Tomca i Šembera. Na ovogodišnjem izdanju istog natjecanja za tri su vina iz temeljne linije - muškat žuti, sauvignon i pinot sivi - osvojili vrijedno srebro, što je neka vrsta jamstva za ujednačenost kvalitete cijelog portfelja. Cijene su im i dalje umjerene i trenutno nude jedan od najboljih omjera cijene i kvalitete na domaćem tržištu.
