Vino

Na posjedu Pavlomira, na državnoj zemlji zakupljenoj na pola stoljeća, počeli su naime bazni pripremni radovi kako bi se uskoro posadilo 18 tisuća sadnica vinove loze

Zahvaljujući neumornoj poduzetničkoj energiji Miroslava Palinkaša, iznimnog vinogradara i vinara ugledne vinske kuće Pavlomir nedaleko Novog Vinodolskog, Primorsko-goranska županija, u poljoprivrednom smislu jedna od uvjerljivo najzaostalijih u Hrvatskoj, dobiva nadu u bolje vrednovanje svoje zemlje. Na posjedu Pavlomira, na državnoj zemlji zakupljenoj na pola stoljeća, počeli su naime bazni pripremni radovi kako bi se uskoro posadilo 18 tisuća sadnica vinove loze.

Investicija je u velikoj mjeri "pokrivena" sredstvima EU i njezinih fondova namijenjenih ruralnom razvoju tako da će nakon dugo vremena vinogradarski fond Županije biti obogaćen s pet hektara novih nasada. Odlučili smo se saditi isključivo žlahtinu jer je to naš natraženiji proizvod. K tome, od žlahtine djelomično proizvodimo i pjenušac po kojem postajemo sve priznatiji i privlačniji turistima kao i domaćim gostima, pojasnio je Palinkaš.

S njime su u društvu, uz rub brazdi izoranih dublje od metra te iznimno kvalitetnu zemlju koja se "odmarala" desetljećima, bili enolozi Ana Penić i Mario Jeličić i kao i podrumar Borna Rončević. Redom obrazovani mladi ljudi koji su sa širenjem nasada, iznimno korisnim ulaganjem u budućnost zajednice, i više nego zadovoljni.
Uvijek se u svojim razmišljanjima i investicijskim planovima vraćam na utvrđenu povijesnu činjenicu kako su u Vinodolu svojedobno vinogradi bili rasprostrti na površini većoj od 600 hektara. Danas, uz sva naša zalaganja ta je "pokrivenost" na razini od - pet posto. Konkretno, riječ je o nešto više od 30 hektara. S druge strane, budućih 18 hektara pod žlahtinom, bit će to njezin najveći vlasnički nasad jer u radu PZ Vrbnik participira na desetke malih vlasnika. Vratimo li se Županiji, vinogradi se godinama nisu širili. Istina, učinile su to svojedobno vinarije Katunar na području Baške, kao i Šipun čiji je vlasnik Ivica Dobrinčić nedaleko Vrbničkog polja posadio vinograd na jednoj od obližnjih pogodnih pozicija, dodao je Palinkaš.

Čije je pregalaštvo tim značajnije jer PGŽ pod vinogradima ima svega nešto više od 200 hektara. Koliko je to skromno najzornije ocrtava podatak da je sredinom prošlog stoljeća samo maleni Susak imao 327 hektara pod vinogradima. A da je ta i takva rezerviranost prema poljoprivredi, ili konkretno vinogradarstvu kontraproduktivna i besmislena, govori i činjenica kako je unatoč minimalnom broju vinograda riječ o trećoj po značaju županiji u proizvodnji - pjenušaca. Perspektive za iznimno kvalitetne iskorake dakle itekako postoje.
Skoro svi mi koji se bavimo vinarstvom, u svom porfelju imamo i neki od pjenušaca. Kad je riječ o Pavlomiru, naši su pjenušci jako hvaljeni i nagrađivani. Dijelom smo se i iz tog razloga odlučili na pripremu zemljišta za sadnju žlahtine jer smo uvjereni kako su njezine perspektive kao mirnog, ali i pjenušavog vina jako dobre, zaključio je Palinkaš.

Sve pripravne zemljane radove, kao jedna od malobrojnih za to specijaliziranih tvrtki, obavljaju stručnjaci poduzeća Agri iz Poreča. Ono što je također važno, posebno u tami hrvatske poljoprivrede brutalno ovisne o uvozu, sadnice žlahtine su domaće, osigurala ih je zagrebačka Fragarija.

Hercegovački vinari i vinogradari su jučer službeno otvorili sezonu rezidbe vinove loze uz tradicionalnu manifestaciju "Vincekovo Buna" koja je održava u mostarskom naselju Buna.

Tradicionalna manifestacija održana je u organizaciji Udruge malih vinogradara dvanaestu godinu za redom uz veselo druženje, usprkos svim teškoćama uzrokovanim koronavirusom i brojnim poskupljenjima koja zadaju glavobolje vinogradarima u Hercegovini.

Glasnogovornik manifestacije Dražen Krešić kaže kako je ovogodišnja svečanost koja se obilježava na duhovit i šaljiv način uz zdravice, dobru hranu i veliko druženje zbog epidemioloških mjera, održana u uskom krugu Udruge malih vinogradara i vinara Buna.

Objasnio je kako je običaj na Buni takav da član udruge koji se obuče u vinskog biskupa samo za ovu priliku, vrši obred blagoslova vinove loze uz šaljive dosjetke, a sve je popraćeno pjesmom i svirkom, uz obavezno čašćenje okupljenog društva i kušanja kvalitetnih vina.

Na taj način se po njegovim riječima poželi uspješna sezona svim vinogradarima.
Tako je danas obrezano nekoliko grančica s trsa, koje su blagoslovljene starim vinom, a na njih su obješene kobasice i panceta, koji znakovito naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom, pojasnio je Krešić.

Poslije tradicionalnog obreda uslijedilo je druženje malog kruga vinogradara uz pjesmu i šale te planove za sezonu vinogradarstva koju su svečano danas otvorili na Buni kod Mostara.

Izrazili su nadu da će sve teškoće prevazići i da će se uskoro susresti u povoljnijim uslovima i proveseliti uz veliku pučku veselicu, koja podrazumijeva dobra jela i pića, te ugodno druženje uz muziku, što će označiti i povratak normalnog života u Hercegovini.

Rođendan će obilježiti kako i priliči, u dobrom raspoloženju i uz drage ljude i dobro vino, a za ovaj okrugli, slavlje će održati u hotelu Ikador s prijateljem i vinarom Matjažem Lemutom koji također slavi 25 vinskih godina. Večera je rasprodana gotovo deset dana prije održavanja.

Zaslužnost Ivice Matoševića za istarsku vinsku scenu uvelike premašuje novinarski članak, a o njegovu putu mogle bi se napisati knjige. Jednu je realizirao 2014. godine Zlatko Gall pod nazivom "Barely Legal". S velikim vinarom razgovarali smo uz njegov pjenušac, sjedeći uz kamin u Krunčićima, selu nedaleko od Limskog kanala, gdje mu je smještena vinarija. Ivica Matošević krenuo je u svoju vinsku avanturu slučajno, valjda kako se i događaju sve dobre stvari u životu, ako slučajnosti uopće postoje. Gradski dečko odrastao na asfaltu uz rock & roll, frik za knjige, štreberski je gutao sve informacije o vinskom svijetu koje su mu dospjele pod ruku. Sredinom 90-ih godina, točnije 1995., u Valsabbionu, tada najboljem restoranu u zemlji, održavala se Večer beaujolaisa. Otvarale su se boce, večer je poodmakla pa što na poticaj Sonje Perić (vlasnice Valsabbiona), što zbog vina i vlastite znatiželje, Matošević je odlučio da će dogodine doći sa svojim konjem za utrku. "Istarski" beaujolais napravio je od borgonje, za koju se tada smatralo da je po sortnosti istovjetna gamayu, francuskoj sorti grožđa od koje se radi poznato francusko mlado vino. Nešto kasnije znanost će pokazati da je borgonja zapravo frankovka.

Rekao sam si da ću dogodine doći sa svojim vinom pa kud puklo da puklo! Sve je moralo biti odrađeno školski jer mi je to davalo sigurnost da ću uspjeti. Ipak, to su počeci, eksperimentirali smo, istraživali i analizirali - prisjeća se Ivica.
Bilo je to vrlo romantično doba. Stvarala se neka priča koja do tada nije postojala. Unutar te zanesenjačke družine bilo je inteligentnih, vještih i borbenih ljudi koji su stremili k jednom cilju - stvoriti od Istre prepoznatljivu vinsku regiju.

I doista. Kad pogledamo unatrag, percepcija istarske vinske scene i brenda malvazija dotad nije postojala, a danas je realnost. Nošeni entuzijazmom, strašću, željom za uspjehom doimalo se da svi pušu u isti rog. Kao da svi navijaju za te luđake koji nešto stvaraju iz ničega. Pitanje je kako bi se partija odigrala da se karte danas dijele za stolom. Nešto kasnije dolaze i prva priznanja pa Matošević osvaja srebro na Vinistri za berbu iz 1995., a godinu kasnije i zlato na istom natjecanju.
Znaš li koliko je to tada nama značilo? Ma cijeli svijet! Pa u svijetu vina već su postojali pravi majstori koji su se ozbiljno kužili u vina - prisjeća se Ivica.
Nitko nije radio teatar od vina, mi smo prvi put poentirali u Zagrebu kad su moj chardonnay iz berbe 1998. godine proglasili najboljim vinom, s chardonnayem iz berbe 1999. u Ljubljani sam bio šampion, a s berbom 2000. smo dobili srebro na Chardonnay du Monde, e to su već bila dobra vina!

Nakon dobivenih utakmica na domaćem terenu, pojavila se želja za dokazivanjem u gostima.

Vlado Krauthaker, Ernest Tolj i ja napravili smo prvu degustaciju u Londonu uz pomoć Dennisa Šunjića, bila je to 2010. Unajmili smo restoran u Notting Hillu i dali su nam prostor cijeli dan. Tada nam je bila fora okupiti što više hrvatskih vina jer što ćemo samo nas trojica ondje stajati! Skupili smo 83 hrvatska vina dvadesetak proizvođača, neki od njih uspjeli su doći u London. Isposlovao sam da komora plati prijevoz tih vina i tu sam ja našao svog prvog distributera s kojim sam surađivao sljedećih pet godina - kaže Matošević.
Podršku nam je dao i izniman sommelier Igor Šotrić, glavni sommelier restorana China Tang iz Dorchestera, a danas jedan od sudaca ocjenjivačke komisije za prestižno natjecanje Decanter World Wine Awards. Dennis Šunjić vodio je prezentaciju vina. Dobra atmosfera ključ je uspjeha pa je Šunjić objasnio Englezima, na sebi svojstven način, da su Hrvati donijeli pokazati svoja vina tek sada (2010.), nakon što smo Englezima dopustili da nas napokon pobijede u nogometnoj utakmici. Nekoliko godina ranije izbacili smo Engleze iz Europskog nogometnog prvenstva pobjedom na Wembleyju i smatrali smo da je samoubojstvo hrvatskim vinima napasti londonsku scenu.

U ljeto 2012. preko njegova londonskog distributera u Istru je stigla prva postava londonske sommelierske scene među kojima su bili Isa Bal, tada legendarni sommelier Fat Ducka i Portugalac s londonskom adresom Joao Pires, sommelier The Dinnera Hestona Blumenthala.
Odmah su se zaljubili u Albu antiquu. Kad su bili na kušanju tu kod mene u Krunčićima, hranu je pripremao legendarni istarski kuhar Pino Kuhar. Napravio je goveđu obrazinu s koromačem, a Joao je rekao da je to jelo iz njegova kraja. Pino i ja smo odmahnuli rukom i rekli da je to pjat tipičan za naš kraj. On je brže-bolje sjeo za kompjutor i s interneta skinuo fotku portugalskog jela identičnog jelu koje je jeo u Krunčićima. Jedino logično objašnjenje bilo je da smo povezani nekom tajnom vezom ili da smo u prošlom životu bili rođaci! - prisjeća se Matošević dodajući da će se Alba antiqua iz 2014., najgore moguće godine, piti na večeri u Ikadoru, kako bi pokazalo da se i u lošim godinama može napraviti veliko vino.

Zaljubljenost ozbiljnih vinskih njuški u Matoševićeva vina ima i sretan epilog pa Alba antiqua ulazi na kartu u megapopularane restorane Hestona Blumenthala Fat duck i The Dinner. Negdje u poluvremenu londonske avanture događa se i ona američka koja traje nešto kraće pa Matoševićeva vina ulaze i na kartu najdražeg restorana obitelji Obama u Chicagu, Sepia. Osim toga, vinarija Matošević prva je hrvatska vinarija koja je pozvana da sudjeluje na večeri u organizaciji vodeće američke kulinarske fondacije The James Beard Foundation, gdje je Ivica Matošević predstavio svoja vina i potencijale istarskih autohtonih sorti u prostorijama zaklade u New Yorku. No, vratimo se londonskim anegdotama koje su velikim dijelom proizašle iz prijateljstva s Igorom Šotrićem.

Četiri smo puta bili na rođendanu Kate Moss koja je radila tulum u restoranu China Tang u Dorchesteru, gdje je Šotrić bio sommelier. Sjećam se jedne proslave Kineske nove godine. Žena vlasnika China Tanga bila je dobra prijateljica Kate Moss. Kaže Šotrić Marjanu Simčiču, Dennisu Šunjiću i meni: 'Ajde, dođite dolje, nema mjesta, ali stavit ćemo jedan stol sa strane!' I zamisli situaciju, trideset uglednih uzvanika među kojima su Kate Moss, Tom Jones, cijela kraljevska obitelj, brat princeze Diane, ima određen raspored sjedenja, a na isprintanom nacrtu kemijskom je ucrtan još jedan stol za nas. Ma to je bilo ludo, još čuvam tu skicu - prisjeća se Matošević. "Bila je još jedna situacija, Simčič i ja sjedimo za stolom, a Šotrić koji je vrlo šarmantan i prava faca noćne sommelierske scene u Londonu, prilazi nogometašu Davidu Beckhamu i govori mu: 'Ajde, majke ti, odi kod ove dvojice za stol i reci im: Vi ste moja dva najdraža vinara. Beckham, naravno, nije došao za naš stol jer je tada oko njega bilo još 150 puno većih faca od nas, ali je nas to zabavilo.

Na pitanje tko je "glavni krivac" za Matoševićevu internacionalnu afirmaciju, bez razmišljanja ispaljuje ime Stevena Spurriera, osnivača najutjecajnijeg vinskog natjecanja na svijetu Decanter World Wine Awards, počasnog urednika glasovitog magazina Decanter. Osim toga, bio je organizator degustacije Judgement of Paris koja je promijenila odnose snaga na vinskoj sceni 70-ih godina prošlog stoljeća.

Spurrier nas je prvi put spomenuo 2011., a poslije još nekoliko puta, posljednji u svojoj oproštajnoj kolumni posvećenoj njegovim najdražim vinima!

Osim uspješne vinske karijere na domaćem terenu i u gostima, Matošević je poznat po sjajnim feštama koje je održavao prvog ili drugog vikenda u kolovozu za prijatelje, među kojima se posebno ističe prijateljstvo s Vladom Divljanom. Legendarni pjevač Idola i jedan od najznačajnijih predstavnika novog vala nije propuštao feštu u Krunčićima, od poznanstva koje je počelo 2000. pa do njegove smrti 2015., kad je posljednji put održana takva fešta.
Nije to bilo ni po čemu spektakularno. Jednostavno se na istom mjestu našlo tridesetak ljudi nošenih dobrom energijom, potpuno lišenih bilo kakve malicije - prisjeća se Matošević tih živopisnih crtica ispunjenih pjesmom, vinom i plesom.

Jednom, dok se noć prelijevala u dan, a mi izmoreni od noći i vina, oko pet ujutro počeo je kukurikati pijetao. I Vlada je tada bio s nama. I razljutili smo se kako nama jedan pijetao može govoriti kad će fešta biti gotova. Pokušali smo se dići od stola i pokazati mu tko je tu glavni i netko iz društva je prelomio i rekao: 'A dobro, neka mu je ovaj put, izvukao se!' Taj Vlada je bio poseban lik. Jako smo se povezali, a nekoliko godina prije no što je otišao, odlučio je napisati pjesmu posvećenu Krunčićima.

Pjesma "U Istri mali Krunčići", čiji tekst i glazbu potpisuju Vlada Divljan i Jurij Novoselić, rađala se od ljeta 2011. do ljeta 2014., a izašla je na CD-u uz Gallovu knjigu 2015. godine. Važna epizoda Matoševićeva života je i ulazak Đurđice Orepić u njegov život, koja je danas njegova životna partnerica. Uz opčinjenost rock & rollom i vinom na listu su se ugurali i maratoni. Jedne večeri u podrumu Vlade Krauthakera uz čvarke i vino nametnula se ideja o trčanju maratona u Médocu, možda najpoznatijem vinskom maratonu na svijetu koji se održava u Bordeauxu. Iako se tada to činila kao neostvariva fantazija, Ivica i Đu počeli su trčati. Potpuno je zapanjujuć strelovit uspjeh njegove Đu, koja je od potpunog autsajdera evoluirala u Ironman i zasjela na prvo mjesto svjetske liste.
Maraton se uvelike može poistovjetiti sa životom. Neopisiv je osjećaj ulaska u cilj dok potpuno slomljen, a istovremeno preplavljen od ushićenja upisuješ tako napornu trku na listu svojih životnih postignuća - kaže Ivica.

Novinarski članak zaista je preuska forma za objedinjavanje lika i djela Ivice Matoševića. Nismo se fokusirali na vina jer bi nam za to bili potrebni tomovi knjiga. U fotografskom prikazu nisu prikazane boce jer se on ne može ukalupiti u jednu etiketu ili godinu. Njegova životna energija, strast, radost i svjetlost kojom zrači može se percipirati kao svjetionik hrvatske vinske scene koji je puno bolje opisan u Vladinoj pjesmi stihovima:
To može samo jedan, koji ima dara... On je stare loze list, On je male Istre tić, Ivica Matošević...

Arhivska međimurska vina, odnosno njih sedam, stavljeno je na kušanje i ocjenjivanje 21 sretniku koje je domaćin Vinarija 'Kocijan' nedavno pozvala na prvu ovakvu priredbu u međimurskoj povijesti vina i posebnu u povijesti obitelji Kocijan iz Štrigove. U njihovoj lijepoj, modernoj i ugodnoj kušaonici predstavljeno je 8 arhivskih vina iz vlastitog uzgoja ili proizvodnje.

Zaslužni za ovaj veličanstveni događaj na kojem su se kušala najbolja vina su istinski stvaratelji Petar i Vladimir Kocijan. Oni su tradiciju stvorili 1993. godine kad su se ozbiljnije krenuli baviti proizvodnjom vina.

Moderator cijelog događaja bio je sommelier i enolog Ivan Goričanec iz Murskog Središća. Prva osoba večeri bio je Darko Lugarić iz Zagreba, vodeći hrvatski sommelier i ponajbolji hrvatski poznavatelj vina.

Domaćini, Petar i Andreja Kocijan, redom su pred 21 odabranog poznavatelja vina iznijeli: pozdravno vino pušipel classic, šipon berbe 1997. (12 % alkohola), pušipel berbe 2012. (13,06 % alkohola), rizling rajnski 2012. (12 % alkohola), rizling rajnski 2013. (14,05 % alkohola), graševina berba 2007. (12 % alkohola), pušipel 2013. (14,02 % alkohola) i traminac mirisavi 2013. (12 % alkohola). Riječ je o vinima izbornih i kasnih berbi koja sadržavaju alkohole od 12 do 14,05 volumnih postotaka alkohola.

Idealno podneblje za vrhunska vina

Lugarić je za svako vino naveo njegove posebnosti, pojasnio način i prigodu pijenja, te je posebno pohvalio domaćine i čestitao na hrabrosti priređivanja kušanja i degustacije arhivskih vina, kao prvih u Međimurju i među prvima u Hrvatskoj. Posebno je govorio o sorti pušipel. Naglasio je kako su međimurski vinari iz prosječne sorte grožđa šipon stvorili 'veliki' pušipel kojeg mogu staviti pred svakog gosta. Naglasio je i kako je podneblje u Međimurju idealno za stvaranje i držanje arhivskih vina, ali i pjenušaca.
Arhivsko vino je kvalitetno ili vrhunsko vino koje je u podrumskim uvjetima čuvano pet ili više godina. Od toga najmanje tri godine u boci. Ova vina se piju umjereno, u svečanim prigodama, dobrom društvu i nakon dobrog objeda ili večere, istaknuo je Darko Lugarić, impresioniran kvalitetom Kocijanovih arhivskih vina.

Na kraju kušanja i uživanja nazočni znalci su arhivskim vinom večeri proglasili mirisni traminac, berbe 2013. s 12 posto alkohola. Petar je rekao kako je to bila izborna berba bobica, a tijekom berbe bobice su imale 186 oechsla sladora.

Ugodu degustiranja savršenih vina obogatili su prvi ovogodišnji pečeni kesteni iz vlastitog nasada Mihaela i Martine Frančić iz Peklenice. Zatim ukusni naresci koje je spremila domaćica Andreja koja je pozvala sve ljubitelje vina na nova druženja u njihovoj modernoj i ugodnoj vinariji u Štrigovi.

Iako je zbog pandemije Covida bila teška i izazovna, godina iza nas ostat će ubilježena po niz dobrih stvari u vinarstvu. Rekordna berba medalja na internacionalnim natjecanjima posljedica je sad već više od desetljeća dugog podizanja i uravnoteživanja kvalitete vina u sve četiri hrvatske vinske regije. U znanje i tehnologiju ulagalo se najviše, u obnovu vinograda također. Izraslo je sijaset novih podruma i vinarija. Utakmica između vinara nikada nije bila veća. Danas su sve više posvećeni tradicionalnim sortama svog kraja, bile one autohtone ili ne. Nema više svaštarenja i nepoznavanja tržišta.

Potrošači su također sve informiraniji. Sve je to urodilo rastom prosječne kvalitete vina u svim cjenovnim razredima. Puno se putuje radi prikupljanja iskustva, a i u Hrvatsku dolaze iskusni inozemni stručnjaci. U konačnici, dobar turističkih rezultat posljednjih godina rasteretio je viškove u podrumima i omogućio da vinari pokažu ono najbolje od sebe. Čiji je uspjeh najznačajniji? Tko je najviše obilježio godinu iza nas? Koji su trendovi stabilni i važni za hrvatsku vinsku scenu? Pročitajte u nastavku.

Motovunština u dosad nezabilježenom kontinuitetu izvrsnosti

Rijetko viđena koncentracija kvalitete na tako malom prostoru kao što je Motovunština siguran je znak da je to jedno od najperspektivnijih vinskih područja Hrvatske. Radi se trenutno i o malom broju komercijalnih vinarija, njih samo pet koje su aktivne na širem tržištu. Vinogradara ima značajno više, međutim većina se još nije odlučila za rizičan posao izgradnje vinskog brenda. Taj su posao prepustili spomenutoj petorki, a to su abecednim redom; vinarije Benvenuti, Bertoša, Fakin, Tomaz i Valenta. Oni su svojim vinima nametnuli Motovunštinu kao mjesto na kojem se rađaju ponajbolji terani svijeta (Hrvatske, Slovenije i Italije), iako i iz drugih dijelova Istre, kao što su Bujština i Poreština, mogu doći iznimna vina od terana.

Okolica Motovuna daje i neke od ponajboljih malvazija. Malvazija iz Motovuna afirmirala se i prije terana, prvo osvajanjem uzastopnih šampionskih titula vinarije Benvenuti na Vinistri, a potom neprekidnim nizom zlatnih i platinastih medalja na natjecanjima Decanter i IWC koje uredno u kontinuitetu osvajaju vinarije Benvenuti, Fakin i Tomaz. Vinarije Bertoša i Valenta pristigle su na vinsku scenu nešto kasnije pa imaju manji broj internacionalnih priznanja, ali su kvalitetom uz bok prethodnim trima i od njih se tek očekuju veće stvari u budućnosti.

Svi vinogradi spomenutih vinarija nalaze se na kratkom potezu od okolice Kaldira, jednog od najviših vinogradarskih položaja u Istri, do okolice Motovuna. Dakle, na potezu od samo nekoliko kilometara. Godina 2021. jest godina kontinuiteta uspjeha, pa su s Decanterova natjecanja pristigle platinasta medalja za muškat Benvenuti i zlatna medalja za malvaziju Fakin. U 2020. na istom su natjecanju zlata osvojili Tomaz i za teran i za malvaziju i Fakin za teran. U godinama prije toga su u sve vinarije Motovunštine pristizale nagrade koje potvrđuju ono što sada sve više ljubitelja vina zna - da je Motovunština izvor odličnih vina. Najveće postignuće vjerojatno u cijeloj Hrvatskoj ostvarila je vinarija Benvenuti, koja je sa svakom od tri sorte kojom se bavi, malvazijom, teranom i muškatom, osvojila najprestižnija svjetska priznanja, trofej na IWC-u ili platinu na Decanteru.

Benvenuti Santa Elisabetta 2017

Osim spomenutih nagrađenih i najvišim ocjenama ocijenjenih vina, vinarija Benvenuti proizvodi i vjerojatno najtraženije vino u Hrvatskoj, Santa Elisabettu. Santa Elisabetta stopostotni je teran s istoimenog položaja čija se cijela produkcija proda u samo tjedan-dva nakon puštanja na tržište. Potražnja za njom je tolika da se liste rezervacija za nadolazeću berbu otvaraju punu godinu dana prije lansiranja. Ona je teran visoke koncentracije, bogat i živ, s obiljem crnog voća i višnjastih tonova na nosu i u ustima, kao i aromama mineralnog, začinskog i voćnog karaktera. Okusa kompleksnog i dubokog, sasvim dozrelih tanina, savršenog balansa i iznimno dugačkog trajanja. Vino s vijekom trajanja od minimalno dva desetljeća od berbe te jedno od najviše ocijenjenih hrvatskih vina kojem je čak i čuveni svjetski kritičar Andrew Jefford posvetio cijelu stranicu svoje kolumne u magazinu The World of Fine Wine.

Asovi Bujštine sa zrelim malvazijama u nikad čišćoj i boljoj formi

Pod Bujštinu u vinskom smislu spada sve što se nalazi zapadno od rijeke Mirne i sjeverno od Grožnjana. Tu se rodila većina istarskih asova poput vinarija Cattunar, Clai, Coronica, Degrassi, Kabola, Kozlović i Veralda. Čak i vinarija Matošević, čiji se podrum nalazi na drugom dijelu Istre, ovdje uzima grožđe za neke od svojih najvažnijih etiketa poput Malvazije Alba, Alba barrique i Alba antiqua. Navedene vinarije već su dulje vrijeme sinonim za najvišu kvalitetu vina, a osobito malvazije.

Sa svježom malvazijom ništa se značajno nije zbilo zadnjih godina. Kvaliteta je visoka i pouzdana i sve im se veći broj drugih vinarija pridružuje s jednako dobrim vinima. Međutim, velike su se promjene dogodile s odležanim malvazijama bile vinificirane i dozrijevane u inoksu, drvu ili nekom trećem mediju, bile macerirane ili ne. Stilski su se jako približile. Ponajviše tako da kvalitetnije izražavaju sortnu i terroirsku autentičnost, to jest da je utjecaj drva smanjen na minimum. Dakle, zrele malvazije današnjice više ne obilježava tijelo i punoća, jer odavno više ne traje natjecanje u snazi alkohola, nego ih krase zrele sortne arome žutog voća i finih začina te puni i krepki tek specifičnog malvazijskog karaktera. Zrela suha malvazija aromatski nije osobito izražena, naročito ne na razini nekog sauvignona ili rieslinga, ali ima lako prepoznatljiv okus koji, kada je vino dobro, posjeduje slast i krepkoću. Danas su zrele (odležane) malvazije Bujštine po dubini i intenzitetu okusa, kao i finoj mineralnosti na razini najfinijih internacionalnih vina svijeta.

Veralda, Ambra 2017

Vinarija Veralda u veoma je pozitivnom razdoblju i vina su joj u ovom trenutku na najvišoj razini u njezinoj povijesti. Ambra je relativno nova etiketa i zajedno s čuvenim Istrijanom čini perjanice vinarije. Istrijan je teran, a Ambra je macerirana malvazija. Duboke je tamnožute boje. Bogata i izražena mirisa s pregršt aroma prezrelog voća, začinskih vaniličnih tonova i kvaščanih nota. Punog je tijela, krepkog okusa, niskih kiselina, s obiljem slasti porijeklom iz drva i iz visoke zrelosti grožđa, na retrookusu ugodno pikantnog, mineralnog i blago gorkastog finiša. Svakako spada u elitni razred zrelih istarskih malvazija.

Dalmatinski Rosé - Rađa se hrvatska Provansa

Dalmacija prednjači u broju etiketa kad je riječ o ružičastim vinima Hrvatske. Klima i tlo te brojnost i svojstva lokalnih crnih sorata slični su onima iz južne Francuske, odakle dolaze najbolja ružičasta vina na svijetu, i daju Dalmaciji očitu prednost u odnosu na druge vinske regije Hrvatske. Dalmatinski je vinari zasad dobro koriste jer uz količinu i broj etiketa vina od roséa proporcionalno raste i njihova kvaliteta.

Praksa proizvodnje ružičastog vina kao nusproizvoda crnog sve je rjeđa pojava, jer vinari shvaćaju da rosé postaje ozbiljna tržišna kategorija u kojoj će opstati samo oni s najboljim omjerom cijene i kvalitete, kao i s primjerenim dizajnom dostojnim restoranskih stolova. Od svih dalmatinskih vinogorja, sjeverna Dalmacija najviše sliči provansalskim položajima. Vinogradi su uvučeni u unutrašnjost, klima je gotovo identična, sortiment je ponekad isti zahvaljujući prisutnosti sorata s područja Rhone i Provanse poput grenachea i syraha u ovom dijelu Dalmacije, a ponekad je različit zbog domaćih sorti poput plavine, međutim i dalje je stilski vrlo sličnog izričaja s onima najcjenjenije regije za rosé na svijetu.

Kaštelani također rade dobar rosé jer je njihov crljenak (tribidrag) jedna od najpoželjnijih sorti za rosé. Dolazi rano, lako nakuplja sladore u grožđu i uvijek dobro čuva kiseline. K tome je i solidno rodan. U dalmatinskom zaleđu je plavina (plavka) čest izbor za rosé, kao i merlot, najzastupljenija internacionalna sorta ovog kraja. Kad dolaze u blendu, sjajno se nadopunjuju i tvore vrlo šarmantna vina za svakodnevnu upotrebu. Plavac mali je zbog dominantne zastupljenosti u vinogradima ipak najčešći izbor i pokazuje se kao izvrstan materijal za rosé. Puno je aromatičniji nego kad dolazi kao crno vino, a opet posjeduje svoju tipičnu mediteransku zrelost i punoću te od svih sorti ipak nudi nešto što je autentično dalmatinsko, što manje sliči na internacionalne uzore, što je originalno i svoje.

Korta Katarina Rose 2020

Vinarija iz Orebića jedna je od prvih proizvela ambiciozan rosé u Dalmaciji. Blijede ružičaste boje, ljuske crvenog luka, malo naginje prema mesu lososa. Miriše nježno, na arome voćnog profila, među kojima preteže jagodičasto voće, osobito maline, s ugodnom notom herbalnosti i svježine u pozadini. Ima dodir tanina i lijepu kičmu, elegantno je, osvježavajuće, a s karakterom i potencijalom za čuvanje nekoliko godina.

Grk i Pošip s Defore vuku Korčulu na dalmatinski pijedestal

Dobar glas korčulanskih vina seže još u doba socijalizma, kada su se prvi put na širem tržištu počeli spominjati nekakav pošip i tamo neki mitski grk, koji je rijetko tko probao, ali su svi znali da je dobar. Pošip je rastao jako brzo zahvaljujući vinarijama Smokvica i Čara, koje su ga putem Badela i drugih velikih distributera tadašnjice instalirale na police trgovina širom Hrvatske. Ipak, pravu popularnost postigao je tek u današnjoj Hrvatskoj, kada je krenula njegova masovna ekspanzija. Posljednja dva desetljeća postao je toliko popularan da je prerastao u vodeću svedalmatinsku sortu koja se uzgaja u svakom kutku Dalmacije.

Grk je pak, zbog prirode cvijeta prije svega (radi se o sorti koja se ne može sama oprašiti), ostao gotovo endemsko korčulanski (ima ga još nešto malo u starim vinogradima Konavala) vezan na uski okoliš Lumbarde. Za početno očuvanje imidža pošipa kakav danas znamo zaslužna je zadruga Čara, koja se uvijek trudila držati visoki standard kvalitete, međutim istinski interes tržišta potaknule su vinarije Grgić i Krajančić. Prvo je slavni Miljenko Grgić upravo pošip odabrao za svoje hrvatsko bijelo vino te pokazao da može jako dobro dozrijevati u drvu i da može biti puno više od običnog vina za brzu potrošnju, a onda je Krajančić svojim pošipom Intrada ukazao da, osim što ima karakter ozbiljnog vina, pošip može biti i atraktivan, aromatičan, uravnotežen i svjež, bez južnjačke težine ili gorčine.

Ta dva pošipa pokrenula su revoluciju koja je urodila masovnim podizanjem novih vinograda pošipa po cijeloj Dalmaciji i postavila ustaljeni današnji standard pošipa s dva lica, svježim i zrelim, koja i danas postoje i dominiraju. Grk je nekako ostao u sjeni cijelog tog šušura koji se odvijao oko pošipa, a to je značilo da je s ostalim vinima s Lumbarde osuđen na lokalno tržište, uglavnom turiste ili kao poslastica za dobro upućene. Vinarije Cebalo i potom Bire prve su počele prodavati grk izvan otoka, u Zagreb i Split i interes je počeo rasti sve više. Bire je ubrzo stekao status jednak Krajančićevu, gotovo kultni. Odlučio je potom proširiti se na napuštene tradicionalne položaje na kojima su nekoć bili vinogradi, na stranu otoka koja gleda na more i koju zovu Defora. Drugi vinari s Lumbarde također su tamo zasadili vinograde, a najvažnije je da je to učinila i obitelj Batistić-Zure, jer su u 2021. baš vinarije Zure i Bire osvojile platinaste medalje na Decanteru za svoje pošip i grk i povukli Korčulu i Dalmaciju bliže svjetskoj eliti.

Bire, Grk Defora 2018

Dublje žućkaste boje sa zlatnom nijansom. Jako bogata mirisa u kojem se tostirani lješnjaci prepleću sa zrelom voćnošću marelica i s kandiranom limetom u pozadini. Intenzivnog okusa koji odlikuje savršeni balans zrelosti i svježine, na nepcu kremastog i zaobljenog, na sredini voćnog, na finišu mineralnog. Slojevito vino savršenog balansa koje svakim prinošenjem čaše nudi nove doživljaje. Platinasta medalja na zadnjem Decanterovu natjecanju i iznimnih 97/100 bodova.

Prirodni vinari nadživjeli trend i smiješi im se stabilna budućnost

Prirodni vinari i njihov beskompromisni mentalitet donijeli su puno dobra svijetu vina generalno. Baš svaki sudionik vinske scene počeo je promišljati o potrebi, neophodnosti i količini intervencija u vinogradarstvo, a i podrumarstvo. Herbicide sve veći broj vinara (ako ne i značajna većina) više ne želi koristiti u vinogradima, a kod pesticida i fungicida izbjegavaju se sistematici i traže manje štetna i što više ekološka rješenja. Napretkom znanosti jednom će se vjerojatno doći do potpuno učinkovitih modela suživota prirode i vinogradara, u kojem će jedno drugom obogaćivati, a ne sužavati životni prostor, no to je još proces, koji izgleda da ide u dobrom smjeru.

Osim poticanja svijesti o okolišu, prirodni vinari su donijeli još neke važne novitete u svijet vina. Prije svega minimum intervencije u podrumu i vina jantarne boje. Prvo, minimum intervencije vratilo je neke okuse i arome koje su nestale s uvođenjem kontrolirane temperature fermentacije u osamdesetima, dakle vina koja nemaju voćnih i herbalnih aroma, nego imaju notu oksidativnosti i podsjećaju na vino mog djeda, to jest na tradicionalna, pomalo rustikalna vina, ali puno intenzivnijeg okusa. Dakle, figurativno, žrtvovani su šminka, krema, parfemi i odjeća da bi se pokazao prirodan izgled, bio on lijep ili ne. Tu smo spoznali neke fantastične stvari i podsjetili se na zaboravljene okuse ili pak upoznali sasvim nove.

Drugo, jantarna (narančasta) vina su možda najvažnija novost koja je stigla s prirodnim vinarima. Radi se praktički o četvrtoj boji vina, koje smo dosad dijelili samo na tri. Ona ne moraju biti od prirodnih vinara da bi bila jantarna, jer radi se samo o maceraciji bijelog ili slabije pigmentiranog grožđa, a to može raditi bilo koji vinar, konvencionalni ili prirodni. Što se u konačnici i dogodilo. Međutim, kao podrumsku praksu vratili su je u život upravo prirodni vinari. Danas je malo vinara koji se nisu okušali s tom četvrtom bojom, pa recimo Galić, koji je klasični konvencionalac, ima izvanredno jantarno vino pod nazivom Macerator, a većina prirodnih vinara bijela vina na drugačiji način gotovo da i ne radi, pa primjerice Clai radi isključivo jantarna vina od bijelih sorti poput malvazije. Kvalitetna vina prirodnih vinara kao što su vinarije Clai, Tomac, Piquentum i Enjingi među nosivim su stupovima cijele te scene u Hrvatskoj i od njih ostali, a ima ih dosta, uče. Njihova su vina izvanredne kvalitete, prodaja im je stabilna i uredna i izvrstan su obrazac praksi u vinogradu i podrumu, i ne doima se da će se skoro išta promijeniti na lošije.

Tomac, Amfora traminac 2017

Jedno od najljepših prirodnih i jantarnih vina Hrvatske. Dublje zlatne boje koja naginje prema starom zlatu. Intenzivnog i atraktivnog mirisa tipičnog za traminac s puno cvjetnih aroma, zatim s nešto drva u primjesama, a tu su i začinske note đumbira. Okus je na prvi dojam zaobljen, topao i mekan, podatan, blažih kiselina, međutim nakon ispijanja izlazi na površinu mineralnost, slanost i suhoća koje sasvim očiste jezik i nepce. Bogatog je, toplog i punog okusa, atraktivnog mirisa i gorkastog retrookusa. Jako lijepo vino. 13,5% alk.

Plavac mali se stabilizira, a pelješki su plavci bolji nego ikad

Jedna od najvećih vijesti iz Dalmacije, da je kvaliteta plavca malog doživjela preporod, prolazi sasvim ispod radara. Zbog toga što se odvija u tišini, bez velikih internacionalnih postignuća, a suštinski je važna za prosperitet dalmatinskog vinarstva. Plavac mali u prošlosti je imao kontradiktoran status. Pod nazivom te sorte mogli ste iskusiti neko od najboljih vina Hrvatske, ali i neko od najgorih. Bez obzira bio skup ili jeftin, zbog čega se status Pelješca i Hvara kao najvažnijih vinogorja za visokokvalitetna crna vina dovodio u pitanje nekoliko puta u posljednjih nekoliko desetljeća. Kupci nikada nisu imali problem platiti više za dobru kvalitetu, ali kada su skupo platili nešto vrlo loše, osjećali su se izdanima i okrenuli leđa cijeloj jednoj sorti i cijeloj jednoj regiji.

U nekom su trenutku cijene plavaca zaista bile visoke, ponajviše izazvane nerealnim otkupnim cijenama grožđa koje su zadrugari s Dingača sami sebi odredili, računajući da će tržište bez većih problema platiti traženu cijenu. Zabluda je bila skupa i gorka, zbog čega je nedugo potom propala najmanje jedna zadružna vinarija, a većina drugih zbog smanjene prodaje zapala u probleme. Oporavak plavca teče sporo, a najviše mu dobrobiti donosi turizam, koji je posljednjih godina počistio većinu nagomilanih viškova.

Covid-kriza ponovno je malo usporila stvari, međutim ključna stvar danas je bitno drukčija. Kvaliteta prosječnog plavca značajno je narasla i danas se nitko ne bi trebao osjećati loše kad ostavi 150 ili 200 kuna za bocu dingača ili 60 do 90 kuna za bocu plavca. Na sveobuhvatnoj degustaciji peljeških plavaca održanoj početkom 2021. iskušano je oko 150 raznih uzoraka plavca malog, a rezultati su bili više nego impresivni. Samo je jedan uzorak odbačen zbog teže zaraženosti brettanomycesom, odnosno mane koja asocira na vonj štale i zbog koje su plavci nekad padali kao pokošeno snoplje. Ista je stvar s hlapljivim kiselinama koja čak niti na najzrelijim, najalkoholnijim i nešto slađim plavcima, gdje je prirodno da ih se nađe, nije bilo u razinama koje bi senzorički bile zabilježene. Pelješki plavci su briljirali i najavili neko sasvim novo doba za omiljene dalmatinske crnjake.

Robert Loren, Septem Pontes 2018

Nova talentirana imena ukazala su se na Pelješcu. Ovo vino stoji uz bok ponajboljim pelješkim plavcima poput Grgića, Kiridžije, Skaramuča, Korta Katarine, Saints Hillsa i drugih, a nije jedini od novih i manje poznatih. Tu su još Indijan, Antičević, Marlais, Cibilić, Jurica, Križ i drugi. Izvanredan plavac. Bogat, žilav i mesnat u ustima, a na nosu intenzivan s obiljem zadimljeno začinskih i džemastih aroma. Iako je visoke koncentracije i alkohola, obilježava ga živost izvrsno doziranih kiselina i slast džemastog voća, pa toplina i pikantnost padaju u drugi plan. Tanini su jasni, ali zreli i samo učvršćuju okus i produljuju trajanje. Snažno vino punog tijela sa svojevrsnom svježinom i voćnim šarmom. 15,5% alk.

Mlado Međimurje, projekt koji je osvježio vinsku scenu

Projekt Mlado Međimurje i ideja koja stoji iza njega jedna je od boljih stvari u domaćem vinarstvu u posljednjih nekoliko desetljeća. Za početak pokazuje da se nemala skupina vinara može organizirati, nešto dogovoriti i zajednički pokrenuti, što je kvaliteta koja brojnim drugim vinogorjima ili regijama nedostaje. Druga je stvar da se ideja mladog vina konačno i u Hrvatskoj realizira na kvalitetan način.

Mlado je vino proizvod koji ima kraći životni vijek od drugih vina, od otprilike šest mjeseci, nakon čega izblijedi, izgubi svježinu i arome i postane umorno. Međutim, za svog kratkog života miriše intenzivnije i osvježava bolje od klasičnih vina. Radi se o laganim i elegantnim vinima vitkog tijela, obično nižih alkohola koji se u prosjeku kreću od 11% do 12%, o vinima za opuštena druženja i fešte, ili uz ručkove i gablece. Grupa međimurskih vinara odlučila je prednosti svog podneblja, koje i inače njihovim vinima omogućava izraženiju aromatičnost, iskoristiti i izbaciti na tržište mlada vina visoke kvalitete koja su nazvali Mlado Međimurje.

Vina mogu biti od različitih sorti, za sada isključivo bijelih, a među njima dominira silvanac zeleni čije se arome zelene jabuke i citrusa u ovom izdanju još više ističu. Neki vinari rade sasvim suha vina, a drugi blago slatkasta, ali nikom ne nedostaje osvježavajućeg šarma. Možda je i najvažnije istaknuti da ova mlada vina nisu plod nezrelog ili nekvalitetnog grožđa, kao što je u prošlosti znalo biti, nego su sasvim lijepa vina bez mana, koja odišu živošću i svježinom i koja doduše treba što prije potrošiti, dok još imaju taj svoj mladalački žar. Cijene su također ujednačene. Iz svih podruma izlaze po jednakoj cijeni, a u prodajnoj mreži su približno iste, s malim razlikama ovisno o politici marži pojedinog trgovca.

Horvat, pinot bijeli Mlado Međimurje 2021

Ugodno slatkasto vino. Atraktivna mirisa na vinogradarsku breskvu i ušećerenu jabuku, s privlačnim cvjetnim notama u pozadini. Osim što je slatkast, okus je živ, intenzivan te ima i osvježavajući karakter. Što znači da je slatkoća idealno uravnotežena kiselinama. Po ispijanju ostaje atraktivan retrookus na nektarinu i vinogradarsku breskvu. Jako lijepo vino. Uz hranu kao što je bijelo meso u slatko-kiselim umacima, puretina u kremastom umaku, razne povrtne pašte i wokovi, azijski noodles i slično. 11,5% alk.

Babić se etablirao, stabilizirao i ulazi u mainstream

Sortu babić oduvijek prati dobar glas, ali je kao i korčulanski grk široj javnosti bio slabo dostupan. Doduše, u devedesetima se mogao masovno naći, doslovno u svakoj trgovini i po pristupačnoj cijeni. Bio je to babić šibenskog Vinoploda, ali u kojem je nakon strožih mjera vinarskih inspekcija ustanovljena prisutnost i drugih sorti, pa je bio prisiljen promijeniti ime u Faust. Od tada je prisutnost babića bila sporadična, oni dobri su se mogli izbrojiti na prste jedne ruke, a oni najbolji su bili preskupi da bi ih sebi mogao priuštiti prosječan građanin Hrvatske.

Najcjenjeniji primoštenski redom su bili butiknog karaktera i visokih cijena, srednji cjenovni razred iz okolice Šibenika nije kvalitetom pratio očekivanja, a jeftiniji razred praktički nije postojao. Zadnjih su se godina stvari na tom polju bitno počele mijenjati. Vinograde babića s položaja Jadrtovac kod Šibenika su preuzeli novi investitori poput Testamenta, s dovoljno kapitala i spremnosti ulagati u tehnologiju i ljude. Vinoplod je akviziran od zagrebačkog Badela i značajno je podigao kvalitetu vina, a u okolici Primoštena pojavila su se nova imena koja su obogatila ponudu prestižnih babića, pa sad Gracin i Gašperov više nisu sami, nego su tu i Markus, Prgin i drugi. Sada je babić dostupan u svim cjenovnim razredima i svagdje ima kvalitetnog predstavnika, pošten omjer cijene i kvalitete, a stalno nadolaze i nova imena poput vinarije Baraka, Matošin i Rak.

Markus, Babić 2018

Izvanredan primjerak babića najviše kvalitete. Dolazi iz vinograda oko Primoštena Burnjeg. Mesnato, živo, bogato vino punog okusa, visoke koncentracije i zrele voćnosti, s nešto pikantnih začina, mineralnošću u pozadini, dugačkog trajanja i savršene čistoće. Posjeduje tu sjajnu ravnotežu kakvu vrhunski babić nudi između živosti i bogatstva, između topline i čvrstine. Može se čuvati do deset godina od berbe ili se može trošiti odmah.

Deset godina Bosna i Hercegovina pokušava donijeti novi zakon o vinu BiH koji bi bio usklađen sa zakonodavstvom Evropske unije, izjavio je medijima prošle godine Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine.

No sudeći prema informaciji koju je nedavno pripremilo ovo ministarstvo, napredak je postignut kada su članovi radne grupe za izradu zakona otputovali na dvodnevne sastanke u Mostar i Trebinje, a značajan poticaj bila je prezentacija predstavnika proizvođača grožđa i vina iz Češke.

U toj informaciji, koja tretira poduzete mjere za poboljšanje vanjskotrgovinskog poslovanja i zaštite domaće proizvodnje, navode se aktivnosti koje su poduzete 2020. i 2021. godine na izradi zakona o vinu.

Prvo je u ožujku 2020. godine ministar Košarac donio odluku koja se tiče formiranja radne grupe, a godinu kasnije, u martu 2021, na konzultativnom online sastanku je konstatirao da efikasniji rad grupe zahtijeva okupljanje članova na dvodnevno kontinuirano zasjedanje. Zatim su uz podršku projekta EU4AGRI, koji je primarno financiran sredstvima Europske unije (EU) u okviru Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA), i održana dva dvodnevna sastanka.

Sastanku Radne grupe koji je održan u Mostaru u travnju 2021. godine, poseban doprinos radu dao je predstavnik proizvođača grožđa i vina iz Češke, koji je svojom konkretnom prezentacijom ukazao na najvažnije poteškoće s kojima su se suočili proizvođači vina u Češkoj prilikom pristupanja EU. Pored toga, istaknute su koristi koje proizvođačima donosi prihvaćanje i primjena EU standarda i zakonodavstva u vinskom sektoru. Ova prezentacija bila je značajan poticaj za konstruktivan pristup Radne grupe u raspravi i formuliranju odredbi nacrta Zakona o vinu Bosne i Hercegovine - piše u informaciji.

Novi sastanak organiziran je u Trebinju u svibnju 2021. godine, na kojem se radilo na formuliranju odredbi u Nacrtu zakona i usuglašavanju odredbi preostalih članova stručnog prednacrta zakona, što je i realizirano.
Postignut je visok stupanj usuglašavanja odredbi, dok će se odredbe Nacrta zakona koje nisu usuglašene kandidirati za ministarsku razinu - piše u informaciji.

Navodi se da su održane i stručne radionice, u Tesliću, na Vlašiću i u Beogradu, na temu tehničke podrške uspostavljanju vinogradarsko-vinarskih registara u tijeku 2021. godine.
U okviru ovih radionica dogovorena je metodologija rada na izradi tehničke i funkcionalne specifikacije za nabavku softvera za registar vinogradara i vinara. Radionica u Beogradu je na konkretnim primjerima iz ove oblasti ukazala na problematiku u tijeku izgradnje registara i proširila vidike posebno u vezi s funkcionalnom specifikacijom i segmentom vizualizacije vinograda i georeferenciranja istih - piše u informaciji Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

Za očekivati je da donošenje zakona o vinu bude i ove godine u planu rada Ministarstva i "visoko na ljestvici prioriteta", kako je to prošle godine rekao ministar Košarac.

Jeste li znali kako je 2018. Europska unija dodijelila Danskoj prvu vinsku regiju, najsjeverniju apelaciju u EU, pod jednakim uvjetima kao mnogo poznatije regije Bordeaux, Champagne, La Rioja i Piemont. Čudite se? Možda s pravom a možda i ne.

Uzmimo recimo vinariju Skærsøgaard Vin u južnoj Danskoj, koju vodi nekadašnji kemičar Sven Moesgaard (logično, reći će neki sarkastično). Skærsøgaardova pjenušava vina Dons dobila su prvu dansku PDO (Zaštićenu oznaku porijekla), što je ekvivalent francuskom AOC-u i talijanskom DOC-u. Vinska regija Dons sastoji se od 500 hektara ledenjačke doline u najdubljem dijelu Kolding fjorda, u blizini zaseoka Dons, dok je vinarija posjeda Skærsøgaard smještena u središtu vinske regije i proizvodi hvaljena pjenušava vina.

Dons se nalazi u nekadašnjem arktičkom području koje je odredilo ledeno doba. I tamo gdje se nekad u fjordovima topio led, sada se proizvodi pjenušac. No, nije to sve ni tako novo. Naime, Moesgaard je svoju prvu bocu vina proizveo još prije dva desetljeća. U početku nije imao pojma da je njegova proizvodnja ilegalna, zbog propisa Europske unije koji od zemalja zahtijevaju da budu certificirane kao nacije za proizvodnju vina. Moesgaard je na koncu Danskoj 2000. priskrbio dozvolu za proizvodnju vina, čime je Skærsøgaard postao prvi komercijalni vinograd u zemlji. Njegova vina otad su osvajala nagrade u cijelome svijetu.

Samo u posljednjih deset godina broj vinograda u Danskoj više se nego udvostručio i sada ih ima oko stotinu. I ne samo to; trend se pojačava diljem Skandinavije. Švedska već ima četrdeset vinograda, a u Norveškoj desetak. Blaže zime i ljeta koja se sada protežu do rujna, zajedno sa sortama grožđa otpornim na hladnoću, pomogli su vinogradima u regiji da se održe. Paradoksalno, u tome im najviše pomaže sve promjenjivija klima.

Stručnjaci za klimu predviđaju da će za pedeset godina skandinavski uvjeti uzgoja vina biti vrlo slični onima u sjevernoj Francuskoj. No, neki već postojeći vremenski obrasci sasvim uspješno oponašaju pokrajinu Champagne, s hladnom, umjerenom klimom, povremenim proljetnim mrazevima, značajnom kišom i toplijim ljetima. Istodobno, tradicionalna vinorodna područja poput Francuske i Španjolske pate od češćih i sve intenzivnijih valova topline, s preranim sazrijevanjem grožđa i stvaranjem nedosljednih okusa.

Međutim, postoje i drugi izazovi jedinstveni za regiju. Cijene nordijskih vina kreću se od oko lijepih 160 do 460 dolara po boci, prvenstveno zbog viših troškova rada i manje subvencija iz Europske unije u usporedbi s drugim vinskim područjima. Za razliku od Skærsøgaard Vina, mnoge vinarije još ne distribuiraju vina izvan svog lokalnog područja, kako zbog slabog imidža i nekonkurentnih cijena, tako i zbog male proizvodnje. Dakle, da biste kušali većinu ovih vina, morat ćete otići do njihova izvora.