Na brdima iznad Sarajeva, na skoro 800 metara nadmorske visine, lokalni je ugostitelj zasadio vinovu lozu i najavio da postaje - vinar, 'vindžija'. Naravno, svi su ga počeli zezati, uvjereni da njegov mladi vinograd neće preživjeti oštru sarajevsku zimu. Srećom, odlučni se Arman nije dao smesti i grožđem iz prve berbe 2012. napravio je pjenušac, a nazvao ga je - Inat.
To je samo jedna od 145 priča koje je novinar Željko Garmaz prikupio tijekom tri godine intenzivnog podrumarenja po Hrvatskoj i susjednim zemljama, neumorno tragajući za vinarima i njihovim pričama. Nakon što je sa suprugom Majom Sajler Garmaz, s kojom živi u Osijeku, obišao obližnje Podunavlje i Baranju, krenuli su dalje, prema Kutjevu, Istri, dalmatinskoj obali, otocima. Obišli su Zagorje, potom Plešivicu i sve ostale hrvatske vinske regije, a potom se počelo i s posjetima stranim vinarima - u BiH, Srbiju, Makedoniju, Mađarsku. Svoje portrete Garmaz je objavio na blogu Vinske priče. Kad ih je skupio dovojno, ukoričeni su u impozantnu, ovih dana promoviranu knjigu sa skoro 450 stranica. Tu su, uz nekoliko stranih vinara, ispričane životne priče svih važniji aktera hrvatske vinarske scene - od Adžića i Krauthakera u Slavoniji, preko Josića i Gerštmajera u Baranji, Coronice, Degrassija i Rožanića u Istri pa sve do Miloša, Bakovića i Plenkovića u Dalmaciji.
"Svi mi pišemo o vinima, jedino ti pišeš o ljudima koji ih rade", rekao mu je enolog Saša Špiranec, jedna od nekolicine autora koji u dnevnom tisku pišu o vinima. Istina je da Garmaz nema formalnu vinsku naobrazbu, a o vinarima piše kao novinar, reportažno. Vina je počeo piti tek zadnjih godina, nakon što je u Iloku posjetio podrum vinskog zanesenjaka Juliusa Stipetića i kušao njegov rajnski rizling. "To vino nisam mogao prestati piti i o njemu nisam prestajao pričati još mjesecima. Svakih desetak dana vraćao sam se u Ilok dovodeći Juliusu nove prijatelje na upoznavanje s rajnskim rizlingom i njegovim vinskim pričama", prisjeća se Garmaz u knjizi. Novootkriveni vinski svijet toliko mu se svidio da je vrlo brzo svaki slobodni trenutak počeo koristiti za odlazak u neki novi vinski podrum. Želi popularizirati kulturu vina, koja je u Hrvatskoj,po njegovu mišljenju, previše povezana s elitizmom, a scena je zatvorena.
Blog Vinske priče, koji ima oko 2.000 posjeta dnevno, otvorio mu je tržište, povezao je zajednicu zaljubljenika u vino, a sada mu je dobrodošao kanal za prodaju knjige. Osim što piše o vinu, Garmaz se bavi i omasovljenjem pokreta, pa prijateljima svaki tjedan u svom domu predstavi nekog vinara.
"I ja sam do pred koju godinu bio pivski maneken, a onda sam otkrio vino. Sada ga otkrivam drugima, i tko god je počeo piti vino više ne razmišlja više o pivu. Nije čudno što je vinskih zanesenjaka sve više, jer su hrvatska vina zbilja sve bolja", kaže.
Kakav su svijet vinari?
"Osebujni. Kako mi je rekao Vjekoslav Vujnović iz Sućurja na Hvaru, za dobrog vinara barem 90 posto ljudi u mjestu mora govoriti da je čudan. Neki puštaju glazbu svojim trsovima i hodaju bosi kako bi osjetili zemlju... Svako vino predstavlja čovjeka koji ga radi. Kad sam otišao u Istru napraviti priču o Morenu Coronici, nije htio razgovarati sa mnom. Tih je dana naime bilo ružno vrijeme, a on vas ne želi provesti svojim imanjem ako mu vinograd ne blista. Jednostavno je zaljubljen u zemlju i svoj vinograd, umjetnik je i zanesenjak. Nakon par mjeseci ponovno sam došao kod njega, bio je lijep dan i tada nje bilo problema, dugo smo razgovarali".
Autor Vinskih priča ne želi odgovoriti koje mu je najdraže vino.
"Sve ovisi o raspoloženju, dobu dana...". Za kraj, poručuje- "treba prestati s tim pričama o izvozu naših vina. Pa mi ga možemo izvoziti i s kućnog praga, kao što to na Pelješcu radi Frano Miloš. Samo on ljudima koji ga posjete godišnje proda 15.000 do 20.000 butelja!"
Čvrsta veza s Afrikom
Vinske priče samo su jedna od životnih preokupacija obitelji Garmaz. Željko je u Afriku prvi puta otišao davno, kao ratni reporter. I nakon toga je nastavio dolaziti, svake godine barem jedanput otputuje u Afriku, a skupa sa suprugom Majom dobrotvornim akcijama skuplja pomoć za taj kontinent- u Ruandi su hrvatskim novcem podigli školu. Garmazovi su u jednom trenutku spojili dvije strasti, pa i na svojim afričkim putovanjima tragaju za vinima. Imali su uspjeha - našli su časne sestre koje u Ugandi proizvode slatki shiraz, na vinare su nabasali i na ekvatoru ali i na 2.000 metara nadmorske visine. U Tunisu su pak razgovarali s jedinom ženom koja proizvodi vina u arapskom svijetu.
