Vino

Sredinom 2020. karton sa 12 boca šampanjca Salon iz 2002. mogao se kupiti za oko 5900 funti, a ovih mu je dana vrijednost porasla na čak 10.618 funti. Zarada je, dakle, oko 80 posto, objavio je Liv-ex (The London International Vintners Exchange). To je u posljednjih 18 mjeseci bilo najbolje ulaganje, prema podacima ovog globalno tržištta za trgovinu vinom na kojem se općenito moglo zaraditi više nego na dionicama i zlatu.

Najveći profit u 2021. godini nosili su u prosjeku šampanjci. Više od 50 posto u godinu dana porasla je vrijednost Taittingerovih šampanjaca Comtes de Champagne 2006. i 2008., Cristalu Rosé 2008., Krugu 2000. i Salonu iz 2002., a cijena 50 najprodavanijih porasla je 33,7 posto.

Liv-ex su 2000. godine u Londonu osnovali burzovni posrednici James Miles i Justin Gibbs kako bi trgovinu finim vinima učinili transparentnijom, učinkovitijom i sigurnijom. Od 10 londonskih trgovaca finim vinima broj članova je do danas porastao na više od 560 vinskih tvrtki iz 43 države. Oni mogu pouzdano i anonimno trgovati vinima širom svijeta, a logistočka mreža sadrži i ponajbolje skladišne prostore za čuvanje vina do odluke o njegovoj prodaji.

Ispočetka se najviše trgovalo bordoškim vinima, koja su još u 18. stoljeću počeli kupovati bogati Englezi, a i Amerikanci poput davnašnjeg veleposlanika u Francuskoj te kasnijeg trećeg predsjednika SAD-a Thomasa Jeffersona koji je u Zapadnom krilu Bijele kuće sagradio vinski podrum za svoju zbirku od oko 20.000 boca.

Amerikanci su imali važnu ulogu i u ovogodišnjem porastu vrijednosti vina. Vlada je u lipnju ukinula carine na uvoz europskih vina pa su američki kupci nadopunili zalihe. Značajan utjecaj na porast vrijednosti imala je i pandemija. U Liv-Exu tvrde kako su štednja akumulirana tijekom izolacije 2020. te kamatne stope koje su padale do nule bili poticaji za ulaganje u alternativnu imovinu, među kojom su i dobra vina.

Nakon proizvođača šampanjaca, te su (ne)prilike najbolje iskoristile burgundijske vinarije. Značajno su poskupjele glasovite etikete poput Domaine de la Romanée-Conti, ali ne samo ona iz vinograda čije ime vinarija nosi i godinama su među najskupljima na svijetu. Više od 50 posto skuplja su nego lani njihova vina s grand cru položaja Grands Echézeaux i Richebourg. Rekorde ruši Chambertin Armanda Rousseaua iz 2012. kojem je cijena porasla za 73,6 posto. Slijede Bonnes Mares Georgesa Roumiera iz 2013. sa 69,1 i Leflaiveov Bâtard-Montrachet iz 2013. sa 66,6 posto većom cijenom nego lani. Rastuća globalna potražnja poklopila se sa sve manjim berbama u Burgundiji, a vina, naravno, postaju skuplja što ih je teže nabaviti

Vrijednost bordoških vina lani je lagano padala, no i dalje se na 500 najprodavanijih etiketa u prosjeku moglo zaraditi 9,2 posto. Za usporedbu, ulaganje u investicijsko zlato u proteklih 20 godina donosilo je prinos od 8,3 posto.

Sakupljači finih vina vraćaju se klasičnim etiketama i regijama, ali počelo se trgovati i vinima iz Libanona, Austrije i Armenije. Pojačao se promet talijanskih, kalifornijskih te vina iz doline Rhône koji je snažno rastao već 2020. Ukupno je 2021. postala je najuspješnija godina za sekundarno tržište finih vina, dakle trgovinu nakon što vina "napuste" vinarije. Vrijednost 1000 najprodavanijih vina od uspostave ove globalne trgovinske vinske mreže postojano raste i danas ona vrijede 3,15 puta više nego 2000.

Gledajući iz kojih se regija vina više ili manje kupuju, vidi se da je udio bordoških sa 42 posto na kraju 2020. pao na 38,8 posto, a udio burgundijskih porastao je s 19,7 na 21,4 posto. Rekordne godine imale su i Rhône i SAD, s udjelima od 4,5 odnosno 7,6 posto. Italija je ostala stabilna na 15,3 posto.

Unatoč zapanjujućem porastu cijena šampanjaca, njihov udio u trgovini blago je pao na 8,4 posto. Prodaja ružičastih šampanjaca dosad je bila gotovo zanemariva u odnosu na bijele, no prošle je godine svaki peti prodani bio rosé, a mešu pojedinačnim etiketama ističu se Cristalovi roséi iz 2013. i 2012. Prodaja ružičastog šampanjca enormno je lani porasla u SAD-u, čak čak 2,2 puta u odnosu na 2020. godinu.

Iako je udio bordoških vina u svjetskoj trgovini vinima pao, na listi 10 najprodavanijih vinskih brendova čak je sedam s obala rijeke Gironde. Predvodi je Château Lafite Rothschild, slijede Petrus i Mouton Rotschild pa Sassicaia toskanske vinarije Tenuta San Guido. Potom su tu još dva Bordožanina, Château Margaux i Château Haut-Brion pa kalifornijska vinarija Screaming Eagle. Na osmom je mjestu Château Pontet-Canet iz Bordeauxa, na devetom Domaine de la Romanée-Conti iz Burgundije i na desetom ponovno bordoški Château Latour. Na listi 10 najprodavanijih vina čak je šest crnjaka Château Lafite Rothschild, i to iz berbi 2018. 2017., 2015., 2009., 2016. i 2010. Drugo najprodavanije vino je toskanska Sassicaia 2018., četvrto kalifornijski Screaming Eagle 2018., šesto šampanjac Salon Oenotheque, a osmo burgundijski Domaine Ponsot Clos de la Roche 2018. Kako je mahom riječ o mladim vinima, za vjerovati je da se kupuju baš zbog ulaganja.

U analizama stanja na tržištima vrijednosnicama obično se napominje kako nije riječ o preporuci za kupnju pa ni ove podatke s vinske svjetske burze ne treba tako shvatiti. No malo tko kod nas ulaže u vina. Ima dobrostojećih kupaca jako skupih etiketa no čini se da je više riječ o kolekcionarima nego o ulagačima. Što se domaćih podataka tiče, o sekundarnom tržištu gotovo se ništa ne zna, a nisu uvijek pouzdani ni oni o primarnom, dakle o tome koliko je ukupno vina iz vinarija izašlo na tržište. Dokazuje to i slučaj prošeka kojeg se, prema službenim podacima, u 2018. i 2019. nije prodala ni litra. A u to je ipak teško povjerovati.

Udruga vinara "Kaptol" Preseka organizirala je kušanje mladih vina.

Vinogradari su ponudili 40 bijelih i 3 crna vina, a po prvi puta punuđeno je kušati i tri rakije.

Marin Mihaljević, docent na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, ističe da je veoma dobra ovogodišnja kvaliteta vina presečkog kraja.

Predsjednik Udruge vinara "Kaptol" Preseka je Dragutin Goričan, a tajnik je Željko Hunjed. Udruga okuplja 60-tak vinogradara. Udruga tijekom godine organizira stručna predavanja koje drže poznati enolozi, te je i Udruga doprinijela poboljšanju kvalitete vina.

Bijela su za smijeh, crna za grijeh, a ružičasta za ljubav, dijeli tako vina Anton Katunar dodajući i da ih ima za doručak, ručak, večeru ili 'za pit'

Dva pjenušca, dva klasična mirna vina, dva jantarna i desertno, ponuda je žlahtina koje radi Katunar Estate Winery iz Vrbnika na Krku. Samo crne žlahtine nema... Biser mora lagano je i slađe pjenušavo vino primjereno "gorkom" ponedjeljku. Žlahtina Katunar, mirno bijelo vino od grožđa iz Vrbničkog polja, dobro je za utorak, a Sveta Lucija, odležanije i punije od žlahtine sa strmog i kamenog vinograda Šupele u Dragi Bašćanskoj, za srijedu. Četvrtak i petak mogu biti posvećeni maceriranim žlahtinama: Festivum je vinificiran u klasičnom podrumarskom posuđu od inoksa i drveta, a Amfora, kao što i naziv upućuje, u glinenoj posudi iz Gruzije. Pjenušcem Porin, koji je proizveden tankovskom metodom, može se u subotu proslaviti početak vikenda, a Zlatnom berbom, desertnim vinom od prosušenoga grožđa žlahtine, zasladiti u nedjelju.

Anton Katunar jedan je od pionira hrvatskog privatnog vinarstva. Po struci informatičar, još je 1984. u bivšoj državi dobio dozvolu za otvaranje računalnog obrta i pisanje programa, a prvi je napravio program u MS-DOS-u za font glagoljice. Prema gruntovnim knjigama, obitelj je stoljećima imala vinograde, tijekom bivše države grožđe su prodavali zadruzi, a vina je Anton počeo raditi baš za svoju tvrtku. To mu je ubrzo postao i glavni biznis. Danas s njim radi i sin, također Anton, a uglavnom ga zovu Toni, koji je i zaslužan za prve macerirane žlahtine uopće.

Oni su i jedina vrbnička vinarija koja više vinograda ima izvan Vrbničkog polja nego u njemu. Anton Katunar prije 13 godina uspio je na Svetoj Čuciji spojiti oko 1000 malih parcela i "pretvoriti" ih u 30 hektara prekrasnog vinograda. Osim žlahtine, posadio je kvarnerske sorte sansigot, debejan i kameninu, internacionalne syrah, merlot, cabernet sauvignon i grenache te dalmatinski vinski ponos plavac mali. To je najsjeverniji nasad najznačajnije hrvatske crne sorte s kojeg vina izlaze na tržište, a osvojene medalje dokazuju kako se plavac mali tamo jako dobro udomaćio. Sorta se lako prepoznaje u mirisu i okusu vina iz berbe 2017., a od južnodalmatinskih plavaca razlikuje se prvenstveno elegancijom. Veliki je potencijal iskazalo i vino iz 2020. izvađeno iz bačve, kojemu samo vrijeme nedostaje da dosegne uglađenost tri godine starijeg "brata" koji je u butelji na tržištu.

Katunarov Plavac 2017. drugo je najbolje ocijenjeno vino od te sorte na Decanteru. Lani je osvojilo 93 od mogućih 100 bodova. To je samo jedno od vrijednih domaćih i međunarodnih priznanja koje su vina Antona i Tonija Katunara osvojila u posljednje vrijeme. S Decantera imaju i bronce za Plavac mali 2015. te žlahtine Sveta Lucija 2020. i 2019. Na ovogodišnjoj Vinistri osvojili su četiri zlata i srebro, a na priredbi Vina od davnina posvećenoj samo autohtonim sortama tri zlata i dva srebra. Kurykta Riserva 2018. srebrno je vino s prvog specijaliziranog ocjenjivanja hrvatskih mješavina crvenih sorata Red Blend, a Kurykta Supele 2017. brončano.

Ta su priznanja bila i povod za Feštu od medaj', druženje s prijateljima i partnerima koje je počelo u vinogradu Sveta Lucija uz mladu žlahtinu i plavac te pršut i sir, nastavilo se ručkom koji je Saša Pribičević iz lošinjskog hotela Bellevue pripremio prema još nekim nagrađenim vinima, a završilo košanjem ostalih iz vinarije bez protokola, odnosno po željama gostiju, a u skladu s Antonovim uzrečicama kako su bijela vina za smijeh, crna za grijeh, a ružičasta za ljubav, kao i da ih ima za doručak, ručak, večeru ili - "za pit".

Prepoznatljivog je mirisa, a bogatog i zrelog okusa žlahtina Festivum Antona i Tonija Katunara. Festivum je lokalni izraz za misu, a ovo vino službeno nije misno, ali tako se može nazvati po prirodnom postupku vinifikacije. Dosad su je napravili iz berbi 2016. i 2018. i obje su tri tjedna macerirane. Starija je bistrena pa je i boja sasvim čista, dok mlađa više nalikuje jantarnim vinima i u njoj se vide ostaci finog taloga. No zato je mekšeg i punijeg okusa. U vinariji je butelja 120 kuna.

Vrlo intrigantna degustacija dogodila se na Vinskim razgovorima Tomislava Stiplošeka, 29. već po redu, u Naša priča by Flaneur. Upoznali smo, primjerice, pojam horizontalne i vertikalne degustacije. Horizontalna je degustacija degustiranje različita vina iz iste regije i berbe iz različitih vinograda, položaja ili tehnologija. Vertikalnom degustacijom vina degustiramo vina različitih godišta, obično iste sorte, proizvođača ili vinograda. Također smo upoznali i kafić Naša priča by Flaneur koji je Stiplošek otvorio sa svojom kolegicom Silvijom Mundom pred kraće vrijeme odmah preko puta rodilišta u Petrovoj a koje se uspjelo prometnuti osim u mjesto dobre kapljice i u mjesto gdje se od jutra mogu pojesti neki od najboljih tostova u Zagrebu.

Degustacija je organizirana u suradnji sa Cheers with you Nedeljke Krupljan, sommelierskog brenda poznatog u Istri, gdje Nedeljka Krupljan drži slične događaje na boljim mjestima poluotoka, uz degustaciju maslinovih ulja za što je također kvalificirani sommelier.

Ovom prilikom se kušala Malvazija Rustica Cossetto, berbe 2018., 2013., 2011. i 2009. To je vino čije je grožđe prvo prosušivano na lozi, potom macerirano dva dana. Nakon fermentacije, vino je stavljeno na odležavanje u drvene bačve i potom u bocu. Usporedno s Rusticom, kušane su Malvazije Cossetto redovnih berbi iz istih godina, što je činilo da to doista bude vertikalna i horizontalna degustacija. - Zbog velikog broja Malvazija na tržištu Istre htjeli smo da naša Malvazija bude nešto drukčija od ostalih, tj. htjeli smo proizvesti vino od autohtone sorte u kojoj će se prepoznati tipičnost, a ujedno da to vino može izdržati duže odležavanje u boci, kaže Cossetto. Sasvim je u pravu Nedeljka Krupljan kada kaže kako je degustacija pokazla da malvazije pokazuju veliki potencijal starenja pri odležavanju, iako je uvijek najbolje piti ih u prvu godinu dvije dana.

Vidjelo se pri kušanju kolika može biti razlika u berbi kod vina iz istog vinograda, kao i koliko vino podnosi svoje godine. Iznenađenje je, recimo, bila malvazija iz 2013. godine. Malvazije Rustice odležavane su hrastovim bačvama od 500 litara te su također pokazala različita svojstva, po općoj je ocjeni najbolja bila također ona iz 2013. godine, no za dlaku ispred one najstarije iz 2009. Nažalost, ovo su bile neke od posljednjih boca Cossettove malvazije pa nije vjerojatno da ćete ih negdje nabaviti, no imajte na umu kod sljedeće kupnje ostaviti koju bocu sa strane.

Tomislav Stiplošek se pobrinuo za popratne zalogaje; ovog su puta to bile plate sa suhomesnatim proizvodima i sirevima, uz koje je poslužen kruh iz omiljene zagrebačke craft pekarnice Bread Club. Našao se u košarici pirov kruh s tostiranim sjemenkama suncokreta, lana i buče, pain de campagne (brašno T850 i 5% raženog brašna) i focaccia s maslinovim uljem. U ovom slučaju publika nije birala favorita; svidjelo im se sve.

U ovim, 29. Vinskim razgovorima, što je već jako lijepa brojka, malo smo izašli iz zone komfora u kojoj obično radimo. Nismo ugostili vinara nego smo fokus stavili na vina, ovog puta na dvije malvazije i vertikalno pratili njihovo starenje. To je nešto što ćemo ubuduće raditi što češće, da bi možda došli do nekih rezultata i saznanja imaju li naša vina potencijala za duže odležavanje. Ako je suditi po Malvaziji Rustica, itekako imaju. Mene osobno oduševila je Rustica iz 2009. - stvarno perfektno vino kojeg, nažalost više nema - ovo su bile zadnje boce, istaknuo je Tomislav Stiplošek.

Iznad obiteljske kuće je šterna s uklesanom godinom - 1892. Zanimljivo, kada je i Tito rođen. Kuća je nadomak ceste, tuda su, ima od toga i puno stoljeće, prolazili i oštariju obitelji Baćac pohodili radnici iz Tupljaka. Vino se tada nije pilo na dec, nego na bukalete. I to od litre do dvije. U malim Kukurinima smještenim na 280 metara nadmorske visine danas je tek tridesetak kuća s oko 120 stanovnika.

Tako bi, s par brojki, glasio šturi telegrafski izvještaj o selu u kojem je nekad svaka kuća imala barem pet krava. Zadnja je iščeznula još početkom dvijetisućitih. Gdje god je odveli, može se nepogrešivo zaključiti kako je završila. Samo jedan susjed sad ima kravu za svoj gušt.

Goran Baćac je mladi vinar u usponu, nastavljač obiteljske tradicije u četvrtom koljenu, zahvalan sugovornik koji rodnu istarsku grudu ne bi zamijenio blještavilom većih gradova. Iz Kukurina se ne ide. Ako se ode, to je privremeno, poslovno, zakratko. Strast za zemljom veća je od blagodati života u Rijeci, Zagrebu ili nekoj europskoj prijestolnici.

U Baćacovih, vino ima kultni status. Nono Tonin je bio glava, odgovorna osoba. Baćaci su tipična istarska obitelj gdje najstariji muški član odlučuje o najvažnijim pitanjima. Tonin je povukao ključni potez kad je mladom, ali beskrajno posvećenom i ambicioznom Goranu prepustio vinsku štafetu s kojom on mora otrčati svoju dionicu. Velika odgovornost pritisnula je leđa tada neiskusnog unuka koji se sav upeo da se dokaže, nastavi i modernizira obiteljsku tradiciju vinarstva. Goran je odlučio iskoračiti u veću, višu, jaču poslovnu dimenziju. Shvatio je potencijal i priliku i - krenuo!

Nono Tonin je prepoznao moju strast i zaključio da meni, kao otroku, treba dat priliku delat. Vajk je bilo primjedbi - ča ne biš moga to tako? Ali niš mi se ni petlja. Ča sam reka, podržali su me, i otac Feručo i Tonin. Videli su rezultate i pretpostavljam da su vidili da delam dobro vino i da ga prodajem. Drugo leto, da vino ni bilo dobro, zeli bi mi to nazad. No kako ga je svako leto falilo, prihvatili su da delam jako dobro vino.

Kukurini centar svijeta

Kukurini su za Gorana Baćca centar svijeta. Mijenjaju se, u skladu s vremenima.

Ljudi su sve više okrenuti privatnom biznisu. Zaposle se u nekoj firmi ili imaju neki obrt, a suštinski se bave turizmom. Gotovo sve kuće su uređene, posebno one za odmor. Izgubio se osjećaj života na selu kakvo je ono nekad bilo, kaže Baćac.
Srećom, kod nas u Kukurinima, dodaje, prevladava bijela zemlja i odlični uvjeti za uzgoj masline i loze.

Te su kulture autohtone, oduvijek su tu. Imamo još jednu sreću: topao zrak iz plominskog i raškog kanala te hladan zrak koji se spušta niz obronke Učke. To pogoduje i maslinama i vinovoj lozi. Samo dva kilometra niže, kod mosta Pićan, i tri kilometra gore, malo dalje od Svete Katarne, takvi uvjeti više ne postoje. Razlika u temperaturi čak je i do šest, sedam stupnjeva. Okolnosti idu nama u korist i zato Kukurini imaju idealne uvjete za uzgoj maslina i loze.

Priroda nas je nagradila, slučajnost je to koja nam je dala priliku da se bavimo onime što želimo.

Tako govori Goran Baćac, mladi, uspješni vinar kojem je nono Antun Baćac Tonin, rođen davne 1928. godine, uzor i vodilja u gradnji karijere i, prije svega, uspješnog nastavljanja tradicionalnog obiteljskog posla proizvodnje vina. To je vrijeme kad su obitelji bile siromašne i velike. U skladu s time Goranov nono Tonin odrastao je u s devetero braća i sestara. Obitelj im, inače, oduvijek zovu Kovočevi jer su osim oštarije imali i kovačiju.

Judi su tu prihajali za konje potkivat, potkove delat, sa železom. Pital sam noneta puno tega i oko oštarije koja je bila vajk u kući gdje sada živimo. Kad su hodili u Tupljak na rudnik delat, ljudi su se vajk tu fermivali na bukaletu vina. Kad nisu imeli šoldi nono bi im svejedno dal vino i zapisal bi ih. Na plaći bi došli platit. Tako se živelo. Pranono Anton, tata od noneta Tonina, bil je kovač, počel je delat s vinom i imal je oštariju. On je rođen 1891. i kao mladić je 1920. zasadil svoj prvi mali vinograd, dobio je svoj prvi urod grojza i svojih prvih 50 litar vina. Nono Tonin se ko otrok domišlja da su delali s oštarijom dok su ljudi išli u ugljenokop. Umro je prošle godine u 93-oj. Do zadnjeg dana je pil vino. Njemu u čast ćemo drugo leto napraviti vino po njegovoj recepturi: "Nonetovo, Toninovo vino". On bi si zel bocu od litre, napuni bi 60 posto malvazije i 40 posto muškata. Miša je to. Svaki put kad to damo ljudima, oduševljeni su. Traže da im to napunimo u kanticu za doma.

Tonin je pil litricu dnevno, ma šle su i dve ponekad! Ljudi su u vrime kad je on bil mlad puno delali, vajk su bili u pokretu. I onda se dosta pilo, al je organizam to podnosio bez problema. Tek zadnjih tri, četiri leta Tonin više ni moga delat. Pal je i s vinom, no ako sam mu donesal danas litru i pol vina, sutra ga ni bilo! Boca prazna! Vajk bi govori da je tu sused bil pa su zajedno popili.

Kozlovićevi intervjui

Pranono Anton prvi je započeo tradiciju vinarstva, njegov sin Anton Tonin, moj dragi nono, domišlja se kako je u to vrijeme, a skoro je stotinjak godina od tada prošlo, u konobi uvijek bilo i do tisuću litara vina. Sjećanja govore da se radi negdje o 1936. godini. Tonin je, ča ja pamtim, u konobi imal već i do deset tisuća litara kad je bil na vrhuncu. Moj tata Feručo je rođen 1961., završio je poljoprivrednu školu u Poreču, upisal je agronomiju u Ljubljani. Išao je u korak s Toninom, no nikad ni napravil veći iskorak. Tako je to bilo. Vino se vajk prodavalo u rinfuzi i uvik je bilo u drvenim bačvama. Tata je do '94. delal u Agroprometu, a onda je šal u privatno, imali su krave, usput se prodavalo vino, al njemu to ni bil biznis broj jedan. Ja sam '98. upisal za elektromehaničara u Labin, poljoprivreda me nije zanimala ama baš ništa. Negdje 2001. se otvoril Studij vinarstva i vinogradarstva u Poreču.

Htio sam upisati Ekonomiju u Puli, no tata mi je reka - tu imamo vino, imamo vinograde, traktore i puno zemlje.

Upiši za enologa u Poreču, ćeš nastavit delo od noneta i mene. Meni se to ni dalo, niš me ni zanimalo. I onda, preko noći, desil mi se neki klik i odlučio sam upisati studij u Poreču. Na prvoj godini bil sam redovni student kojeg niš na studiju ni zanimalo! Baš niš! Vanredno su to studirali Kozlović, od Marina Rossija žena, bilo je tih vinara? Jedino valjda ja nisam imel pojma ki su oni. Kamo god bi pošli, njih se slikalo! Tek na podjeli indexa, u gradskoj vijećnici u Poreču, neke sam stvari shvatio. Do mene je, recimo, bil Kozlović, a ja nisam znal ki je taj čovik! Svi su ga tražili izjave, intervjue? Drugi dan, vidim to po novinama. Kozlović! Tek tada sam povezao stvari! Inače, na drugoj godini Studija smo dobili, svaki student, jedan red vinograda.

Morali smo si napravit grojze, vodit brigu o svemu. Dobili smo i bačvicu od sto litara da napravimo svoje vino. Tu se, i tada, stvorila ljubav! Dogodil se neki klik! Neč u meni je prodelalo. Ja san to zavolil! Konačno! Saki dan san bil u konobi, u laboratoriju, meril sam vrijednosti, šećere, kiseline, alkohole. Negdje 2003. rekal sam tati nek mi kupi te preparate da si to morem doma sam mjerit. Tražil sam od tate i nonota Tonina i 500 kili grojza da si napravim 300 litri vina. Do onda smo delali oko pet tisuća litara. Dali su mi grojze, napravil sam vino po tehnologiji škole u Poreču. Za tih 300 litara u Gračišću sam na izložbi vina središnje Istre dobio srebrnu medalju. Prodal sam to zajno, po tri puta većoj cijeni nego ča je otac prodaval svoje! Već 2005. mi je nono Tonin da otvorene ruke. Imal je oko 70 let i reka je - neka Goran dela sve! Dan danas sam mu na tome vječno zahvalan. Retko ki bi jednom balavcu od 23, 24 leta sve prepustil delat! Svu obiteljsku tradiciju! Sto let priče palo mi je na leđa. To leto sam preuzel svih pet tisuća litara. Već 2006. smo sadili i vinograde, konoba mi je odjednom bila mića. Dole je bila prazna štala, kade su nekad bile krave.

Zamolil sam oca da dignemo kredit da storimo doli pravu konobu, a gori na katu salu za degustaciju, pa će nam agencije peljat ljude? On mi je reka - ma ki će ti doć u Kukurine! Na moju upornost i svu sreću su me poslušali. Te 2007. smo digli kredit od Županije, imali smo i neš vlastitih sredstava i to smo izgradili, ali smo i posadili još vinograda. Godine 2010. šal sam od vrata do vrata, od agencije do agencije: ja sam taj i taj, delam vino? Nitko nikad nije čuo za nas, posebno u nekoj značajnijoj priči, iako smo delali i svoju bocu s etiketom. Rekao san jednoj agenciji, molil san ih - dopeljite mi jednu kurijeru, a mi ćemo storit vinsku probu, pa da vidimo. I ako ni dobro, ne morate mi niš platit'. Tako je počelo.

Kurijere su dolazile jedna za drugom, a gosti su bili zadovoljni. Sad delamo s puno agencija koje nam dovode puno, puno kurijera! Uz sve što san radio u kući san još imal laboratorij, najprije samo za sebe, a onda su susedi, s decom vina, dolazili da im delam analizu. Jedan sused, drugi, treći i pročulo se ča delam. Napravil san celi vinarski servis. Vi ste potrgali grojze i onda mi donesete dec mošta na analizu. Ja vam pogledam cukere, kiselinu, dogovaramo ča treba nadodat, ča je s kvascem. Sve vam napišem: i ča dodat, i koliko, i kad pretočit. Riješim problem s fermentacijom, pa ako ne kuha, ili ima miris na trula jaja, opet dojdu kod mene s problemom da ga izliječim. To delo mi se proširilo na cijelu Istru, i Primorje, i s Cresa su mi dolazili, i s Krka, kastavska belica je isto dolazila na analizu. No kad sam se 2008. proširio u biznisu s vinom, više se nisam mogao posvećivati laboratoriju. No ljudi su preko laboratorija čuli i za mene i za Kukurine. I danas mi dođu po savjet.

Priča o Kalipsi

Tijekom 2018. smo preuredili konobu od noneta Tonina. Unutra je Calypsa Nera, vrhunsko crveno vino odležano u francuskim drvenim barrigue bačvama. No treba se vratiti na početak, u 2003. kad san napravio prvu etiketu za malvaziju. To je bila kategorija stolnega vina. Na prednju etiketu nisan mogao napisati ime sorte, jer je bio takav zakon. Mogao san samo staviti "vina Baćac", a iza, na retro etiketu, napisano je bilo malvazija istarska. Moji su se oduvijek bavili vinima, ali nisu imali svoju bocu i etiketu. I onda san u priču uveo pojam Kalipsa - Calypsa. Malvazija je, dakle, postala Calypsa Histria, a merlo Calypsa Nera. Porijeklo imena vina je mitološko. Kalipsa je bila nimfa koja je po starogrčkoj mitologiji živjela na Mljetu i sa svojim pratiljama pjesmom je zavodila pomorce. Prema legendi, Odisej je sa svojim mornarima, ploveći po Jadranskom moru, pasivao kraj Mljeta, gdje je i danas Odisejeva špilja. Otok je bio pun žena, a brod pun muških. One su njih pozivale na druženje. Ali Odisej je bio tvrdoglav i nije se htio fermat. No one su bile toliko uporne svojom pjesmom i zavodljivošću i ljepotom i uspjele su ga zavesti da on okrene brod. Tamo su bili zajedno sedam dana i sedam noći. Zato je vino dobilo ime - Kalipsa. Popiješ ga, a ono te obuzme! Marketinški mi je to bio dobar trik jer kamo god smo došli, recimo na Vinistru, niki ni znal za nas, al je vidil ime Kalipsa pa bi pitali - ča je to Kalipsa. Ja bin prepričao priču koja bi bila zanimljiva.

Naravno, probali bi naše vino i to nan je bil prvi pravi kontakt s konzumentima. Puno jači dojam u to vrijeme puštalo je ime Kalipsa nego vino Baćac. Kad smo dobili kategoriju kvalitetnog i vrhunskog vina, Kalipsu smo makli. No vajk mi je bila želja vratit se na Kalipsu. I onda smo 2018., s preuređenjem podruma gdje su sada drvene bačve, postavili drvenu liniju s vinima koja će odležati s imenom Kalipsa. Zato sad merlot i cabernet sauvignon leže u drvu. Imamo u prodaji berbu 2016. i sad će ići 2017. Nazvali smo ih Calypsa Nera. Druge godine ćemo imati malvaziju u drvu od akacije, i to će biti Calypsa Histria. Vraćamo se početku, korijenima, kamo smo počeli. Naravno, nije sva proizvodnja u drvu, već samo dio. Od 2016. svakega leta odvojimo otprilike oko 700, 800 litara i to stavimo u drvo. To su posebne boce i etikete, nekakva stvar prestiža u oko tisuću boca godišnje. Drvene bačve daju drugu kategoriju vina, moremo to tako reć. Kompleksnije je na miris, bogatije u ustima, to je starije vino, i malo je drukčije nego kad ljudi dojdu na degustaciju i ponudiš im sva svježa vina. Onda im kažeš - "sad ćete probat jednu Calypsu! Bordošku kupažu", recimo, iz 2016. To nam apsolutno diže renome. No nikad nismo razmišljali sve stavljat u drvene bačve.

Nemamo dovoljno šoldi za to. Jedna bačva od 225 litara dojde 8.000 kuna. Tu bačvu se maksimalno može koristiti tri berbe, ne više. To je skupo. Do 2016. si nisam mogao priuštiti drvenu bačvu. Sad saki dinar ča dobijem - uložin u drvenu bačvu. Takvo vino se, po dobroj cijeni i kvaliteti, odmah proda. U 2021. ćemo napravit možda i 1.500 boca iz drvenih bačvi. Njih, inače, samo za crna vina, uzimam od Adura, francuske firme koja ih radi od francuskog hrasta, a u bačve od akacije -dirake (drača) stavljan malvaziju. Drvene hrastove bačve za crna vina unutra su spaljene. Uzea sam i par bačvi od jedinega bačvara u Istri, sutivanca Dalibora Frančule. On je dosta jeftiniji od Francuza. Berba iz 2018. je u njegovim bačvama, a dio vina je u francuskim bačvama. Isto vino stavljeno isti dan u istarske i francuske bačve! Kad otvorimo, vidjet ćemo razliku! Pravilo je da ako se želiš ozbiljno baviti vinom i ako živiš od tega vina, moraš imet jednu liniju drva.

Vino za školovanje

Pranono je još 1920. počel proizvodit vino. U podrumu smo pronašli bačvicu od 15 litara iz te godine. Tada su sve bačve bile drvene. Dole su bile bačve od 300 do 1.600 litara. Pošto 20-ih, 30-ih i 40-ih obruči nisu bili kvalitetni ko danas, znalo se desiti da pucaju i bačva se raspadne. U ono vrime moj pranono je imao to vino da plati školovanje devetero dice. On si ni moga dozvolit da mu obruč pukne, bačva se razbije i on preko noći izgubi cjelogodišnji trud. Onda su u konobe napravili pad u jednu točku ka je bila betonirana i ka je otprilike mogla držati dve tisuće litara vina koje bi se zadržavale u tom prostoru. Tako je barem nešto vina mogao spasiti. Nono Tonin mi je prepričavao da su se za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su tu prihajali Njemci, svi sklanjali tamo gdje su bile krave. No u konobi je jedan prostor bil zabetoniran i tamo su šli skrit vino da im ga Njemci ne zamu ća.

Bila je tu i jedna konobica u ku bi pohitali i ženske i dicu i određenu količinu vina kad bi nacisti prihajali.

Njemci su bili okrutni, ubijali su više nego talijanski fašisti. Tonin mi je o tome dosta priča, nije bilo lipo vrime. Općenito, vajk kad govorim s ljudima, kažu da je prije bilo bolje. Domišljam se da je nono 2001. godine, kad smo se riješili zadnje krave i polako krenuli u smjeru vinarstva, govorio da nikad nije ljepše živio nego tada, u tom trenutku. Napokon se riješio krava! Pa on je prije, cili svoj život, u tri za po noću ustaja, moral je hodit, moral je poć po seno, šenicu, trukinju. Rekao mi je da je to bila - muka! Seljački, težački život, puno dela, a malo se imalo. Moja nona Ana, od Tonina žena, dala je veliki doprinos za obitelj. Dok smo imeli krave, vodila je brigu o mliku, u pet ujutro bi muzla, na kamion bi nosila mliko, delala je ča god triba, i u vinogradu, i na kampanji, i nas unuke je odgojila.

Hvala joj za se, ja sad živim od svoga dela, al bez fameje, najprije nona Tonina, none Ane, pa tate, mame, žene i zajedništva niš ne bin storil. Jako san zadovoljan i zahvalan da san izabra to ča sam izabra - vino. Ono me spojilo s nekim ljudima s kojima se forši nikad ne bi upozna. Vino spaja ljude. In vino veritas. Znate, treba poštovat fameju i njihovu žrtvu. Prije su vrimena bila tako teška. Nono Tonin je, recimo, vino za prodaju razvozio zaprežnim kolima s konjskom vučom, iz Kukurini u Labin, Koromačno. To je trajalo po par dana. Zapanjujuća mi je jedna priča iz 2006. Kad san peljal vino u jednu oštariju u Koromačnu, odavde 40 kilometri. Vožnje s autom oko 40 minuti. Nono Tonin je vajk govori da je nakrgo na voz, zaprežna kola po hrvatski, drvenu bačvu od 200 litra. I onda je šo s konjem po selima po Labinšćine, pa Šumber, Martinski, Vinež, Labin, Koromačno, gore, na Skitaču. Ni doša doma dok to ni proda. Tri dana je to znalo trajati. Ma bila je to muka. I onda ja 2006. moram u Koromačno popeljat 50 litra vina, a meni, kao, teško. Govorim tako nonetu kako mi se ne da sad poć u Koromačno. A on meni kaže samo jednu stvar - "mali, ja san za prodat 50 litar vina mora zgubit cijeli dan na vozu i na konju, i po zimi i po ljeti, drndat se po selima, od kuće do kuće, prodajuć po litru, dve, pet, a tebe sad zove oštar u Koromačno, imaš dobru veturu, klimu, radio, sve peljaš na jeno mesto i ne da ti se, teško ti je! Niš ti više neću reć!"

Sve je bilo jasno: kako je bilo Toninu, a kako meni, kako su živjeli i radili oni, a kako mi. Nono mi je bil životna škola. I zato treba sve ovo cijenit i zato mi niš ni problem. Tonin je bil broj jedan, ali je to bila odmah iza njega i nona Ana, njemu vela podrška i radnik. Svu je fameju održala na okupu, i nas dicu prontivala za vrtiće i školu, i krave, i seno birala i grabila na njivi.

Delala je ča god je trebala. I onda dođe kući i dočeka je pitanje muških - je ča za pojist? Tek onda bi, nakon ča je sve delala ko muški, šla kuhat. Ni nono bezveze reka da nikad ni lipše živio nego kad su krave šle ća!

Nego, ovaj dio Labinšćine, koja je kod mene dolazila na analizu, jako se podignuo s kvalitetom vina. Nisam ni škrt i svakemu ću pomoć i dat savjet da ima bolje vino. Mi koji smo istočni dio Istre vajk smo bili malo iza juga, zapada i sjevera po pitanju vina. Zadnjih deset let jako san sretan da se istočna Istra dignula, imamo zlatne medalje s Vinisitre i san nakontentiji da je Istra tako specifična sa sakim svojim kantunom. Kamo god dođete, pit ćete dobro vino! Imamo četiri vrste zemlje, dođete u Labin, Pulu, Savudriju i Buzet i svagdje ćete pit različite malvazije. To je naše bogatstvo.

Ni ove godine, drugu za redom zbog nepovoljne epidemiološke situacije i preporučenih mjera zaštite nije održana tradicionalna vinska festa "Dani otvorenih vrata peljeških podruma".

Umjesto te manifestacije u Domu vinarske tradicije u Putnikoviću sastalo se osmero peljeških i korčulanskih enologa, agronoma i vinara, kušajući i ocjenjujući vina ovogodišnje berbe proizvedena u pelješkim vinarijama i podrumima.

U kategoriji bijelih vina najvišu ocjenu dobilo je vino od sorte maraštine Vinarije "Dubrava" Bartula Budimira, u tom naselju zapadno od Putnikovića.

Najbolju kupažu grka, pošipa, rukatca i muškata imao je vinar Anto Grgurević iz Janjine.

Najbolji rose je proizvod Poljoprivredne zadruge "Pelješki vrhovi" u Janjini, koja ima i najbolje ocijenjeno desertno vino. Najviše ocijenjeno vino sorte plavac mali proizvedeno je u vinariji Poljoprivredne zadruge "Putniković".

U ocjenjivačkom sudu bili su enologinje Antonia Mrgudić i Jasmina Ferenac Antunović i enolozi Miro Bezek i Vanja Ljubotina, vinari Anto Grgurević iz Janjine i Mato Violić Matuško mlađi iz Potomja i agronomi Zrinka Favro i Frano Mihlinić iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede Ministarstva poljoprivrede na Pelješcu i Korčuli.

Priča o mladom vinu Bregovite Hrvatske prolazila je svoje uspone i padove koji su se izmjenjivali u dramatičnom ritmu, osobito posljednjih desetljeća. Krajem prošloga stoljeća u naponu gastronomskog domoljublja koje sam i sam potpirivao sve smo glasnije tražili da mladi portugizac uzdignemo na onaj status kojim Francuzi maze svoj beaujolais, koji su svojom glasovitom sposobnošću pričanja zavodljivih gastronomskih priča uzdigli do svjetskog fenomena.

Portugizac tog vremena je nedvojbeno imao ključne osobine koje odlikuju dobra mlada vina. Tipične privlačne voćne arome, intenzivnu boju ljubičastih odsjaja i najbitniju odliku, svježinu i mekoću tanina koje nisu zaostajale za velikim francuskim uzorom.

Međutim, zamjetan je bio važan ograničavajući čimbenik, a to je da ni najbolji portugisci nisu uspijevali značajno podizati gornju cjenovnu granicu koja je tada rijetko prelazila 20 kuna za litru. Bio je to ozbiljan razlog zašto je niz velikih vinskih imena obiteljskih vinarija počelo gubiti motivaciju za ambicioznim pristupom ovoj sorti. Neki su među njima, iako su značajno doprinosili priči o portugiscu čak i potpuno odustali od uzgoja ove popularne vinske sorte. U tom se trenutku činilo da mladim vinima Bregovite Hrvatske ne predstoje lijepi dani i da će priča krenuti nezaustavljivo nizbrdo. Stvari su se dodatno zakomplicirale zahtjevom za promjenom imena sorte, zbog nepravovremene zaštite na europskoj razini, pa je u Hrvatskoj portugizac morao promijeniti naziv u administraciji prihvatljiv purtugizec, što je dodatno obeshrabrilo neke vinare. Ipak, kako su upornost i znatiželja česte odlike vinara, grupa njih nije odustala od te sorte i proizvodnje mladog vina od nje, već je uložila dodatnu energiju, s kojom je u konačnici okrenula trend u svoju korist i na naše zadovoljstvo.

Neki su vinari poput Krešimira Ivančića iz vinarije Griffin-Ivančić usmjerili uzgoj portugisca u pjenušce, s kojim je potom tri godine za redom, od 2016. do 2018., na natjecanju Portugieser du Mond osvojio titulu šampiona, to jest najboljeg ružičastog vina od te sorte na svijetu i ukazao na Plešivicu kao jedan od najboljih terroira za tu sortu na svijetu. Drugi su se, njih čak 35 okupljenih u udruzi Portugizac Plešivica, posvetili kvaliteti i promociji mladog vina, pod prepoznatljivim istoimenim zajedničkim brendom. Rezultat nije izostao, jer danas se portugizac ponovno nestrpljivo čeka, kao prvo mlado vino iz aktualne berbe, sada i vrsne kvalitete, da se pojavi na tržištu i rasproda do konca iste godine.

Dobrom mladom portugiscu više nije mjesto samo u jeftinim gostionicama uz hranu isto takve cijene. Portugizac je jednako tako postao izazov za vrhunske chefove u cijenjenim restoranima i njihove kolege sommeliere. Kuhanje s vinom, dakle portugiscem kao sastojkom jela nije potpuno nepoznata priča, ali je sigurno nedovoljno iskorištena. Dokazao je to ugledni kuhar kada je kultno francusko jelo, coq au vin, pijetla u vinu pripremio miješajući pijetlovu krv ne s francuskim crnjakom nego s našim portugiscem. Gotovo su potpuno neistražene njegove mogućnosti na koncu objeda uz deserte, a još manje u slastičarnama. Od vinskih pjenica od portugisca sve do vinskih želea (pa i sladoleda), portugizac je fantastičan sastojak u slasticama kao i pratnja u čaši uz deserte. Tu su varijacije doslovce beskonačne i mogu značajno doprinijeti daljnjem izdizanju Hrvatske, sve poželjnije eno-gastro destinacije.

Mlado Međimurje

Možda i ključan trenutak izgradnje kulture potrošnje mladih vina i vjetar u leđa plešivičkim vinarima i njihovom mladom vinu od portugisca se dogodio unatrag nekoliko godina, kada su se trendu proizvodnje mladih vina odlučili priključiti i vinari iz Međimurja, još jedne važne podregije Bregovite Hrvatske.

Međimurci su osmislili i pokrenuli projekt Mlado Međimurje u sklopu kojeg proizvode mlada vina, ali za razliku od Plešivičanaca, od bijelih sorti. Sada su mlada vina Bregovite Hrvatske potpuna i imaju svoju crnu i bijelu varijantu. Ukupno deset međimurskih vinara je trenutno uključeno u projekt Mlado Međimurje, koji je ispunio prazninu koja je desetljećima postojala u vinarstvu Hrvatske. Naime, odlike vina Bregovite Hrvatske su izraženija aromatičnost i živost, a koje u mladim vinima dobiju dodatnu dimenziju. Mlado vino je proizvod koji ima kraći životni vijek od drugih vina, od otprilike šest mjeseci. Međutim, za svog kratkog života miriše intenzivnije i osvježava bolje od klasičnih vina.

Radi se o laganim i elegantnim vinima vitkog tijela, obično nižih alkohola koji se u prosjeku kreću od 11% do 12%, o vinima za opuštena druženja i fešte, ili uz ručkove i gablece.

Grupa međimurskih vinara je odlučila prednosti svog podneblja iskoristiti i izbaciti na tržište mlada vina visoke kvalitete. Vina mogu biti od različitih sorti, za sada isključivo bijelih, a među njima dominira silvanac zeleni čije se arome zelene jabuke i citrusa u ovom izdanju još više ističu. Neki vinari rade sasvim suha vina, a drugi blago slatkasta, ali nikom ne nedostaje osvježavajućeg šarma.

Možda i najvažnije za istaknuti je da ova mlada vina nisu plod nezrelog ili nekvalitetnog grožđa, kao što je u prošlosti znalo biti, nego su sasvim lijepa vina bez mana, koja odišu živošću i svježinom i koja doduše treba što prije potrošiti, dok još posjeduju taj svoj mladenački žar. Cijene su također ujednačene i umjerene. Iz svih podruma izlaze po jednakoj cijeni, a u prodajnoj mreži su približno iste, s malim razlikama ovisno o politici marži pojedinog trgovca.

Novi naraštaj mladih vina Bregovite Hrvatske sada nudi sasvim drugačiju sliku. To više nisu tanka i neutralna vina od prije kojeg desetljeća. Danas su to moderna i aromatična vina koja obiluju svježinom, koja su intenzivnog i zavodljivo voćnog okusa punog vinske slasti i pred kojima je, siguran sam, svijetla budućnost.