Vino

Epidemiološka situacija s koronavirusom dovela je u probleme sve privredne djelatnosti, a posebno one koje su usko vezane uz turizam. Dok Korčula bilježi gubitke u dolascima i noćenjima, a otočni restorani sramežljivo postavljaju svoje, uglavnom prazne stolove, otočni vinari se bore s jednom od najneizvjesnijih godina u povijesti prozvodnje vina. Dvije najpoznatije, autohtone otočne sorte - grk i pošip - čame u podrumima, a njihovi proizvođači pronalaze načine kako prebroditi krizu.

O svemu tome porazgovarali smo s jednim od najpoznatijih mladih vinara, koji je najveći proizvođač grka, autohtone bijele sorte iz Lumbarde. Ivan Batistić Zure godišnje proizvede oko 25 tisuća boca vina, a osim što je vlasnik vinarije i restorana "Zure", on je i predsjednik Udruge vinogradara i vinara "Grk - Lumbarda".

Pogođeni smo ovom krizom i nalazimo načine kako se snaći u ovoj situaciji. Ono što je dobro jest činjenica da je grk jako tražena sorta, koje ima relativno malo, pa će je biti i lakše prodati. Međutim, ako hoteli, restorani i wine barovi posluju loše, loše će poslovati i vinari. Posebno je teško manjim vinarima koji u potpunosti ovise o turistima na njihovu pragu i koji ne plasiraju vina izvan otoka; nekima je prodaja manja i do 70 posto. Srpanj ove godine izgleda kao svibanj prošle godine - govori nam Ivan.

Nemaju gdje s vinom

Problema je puno, u slučaju da vino odleži jednu godinu, potrebno je isprazniti kapacitete za ovogodišnju berbu u rujnu jer vinari neće imati gdje s vinom. Ako se odluče flaširati vino, potrebna su financijska sredstva za boce, etikete, čepove i distribuciju, a pitanje je kad će se to isplatiti. Osim toga, tu su i prilično veliki izdaci za enološka sredstva, poput kvasaca, enizma, hrane za kvasce i slično. Kako ističe Ivan, vinova loza ne zna da je epidemija u tijeku. Nakon prošlogodišnje berbe, koja je bila jedna od najboljih u proteklih 10 godina, ovogodišnja bi mogla biti još i bolja! Na trsu su grozdovi baš onakvi kakvi bi trebali biti, a režim vode je izvrstan. Veliki dio vina na otoku morat će odležati najmanje jednu godinu u podrumima i bačvama, za neke će sorte to biti prednost, no za neke je i to dodatni problem.

Grk je, kao i pošip, dobro pripremljeno vino i odležavanjem će samo profitirati na kvaliteti. Ne vjerujem da će višak na tržištu dogodine oboriti cijenu grka, ta je sorta jako tražena i uvijek drži cijenu. Problem su vina koja nisu dobro pripremljena za odležavanje, kao npr. rose, rukatac ili cetinka. Situacija još uvijek nije tako dramatična kao kad je u prošlosti otok poharala filoksera, poznata bolest vinove loze, no atmosfera među vinarima nije optimistična. Očekivali smo pomoć i podršku države, ali država nas reže u korijenu poput najveće pošasti, veće od filoksere i koronavirusa - tvrdi Ivan.

Država je - objašnjava nam Ivan - vinarima uputila dvije interventne mjere. Prva se odnosi na destilaciju vina u kriznim slučajevima. Proizvođač može prodati vino destilateru po cijeni od pet kuna po litri. Druga mjera odnosi se na problem skladištenja vina. Proizvođač može skladištiti vino 30 dana po cijeni od 60 lipa po litri. Broj korisnika tih mjera je ograničen. Ivan ističe kako su te mjere usmjerene na velike proizvođače i na proizvođače niže kvalitete vina. Prodaja glasovitog grka za pet kuna po litri da bi se od njega napravila rakija je smiješna, još pogotovo ako se uzme u obzir da se za bocu grka od 0,75 može dobiti 80 kuna plus PDV.

Uvoz je nastavljen

Istodobno, mjera koja bi u ovim kriznim vremenima pomogla vinarima nije donesena, a radi se o kontroliranju i smanjenju uvoza stranih vina. Domaći proizvođač, ako vino želi plasirati na hrvatsko tržište, mora proći kemijsku analizu te nakon toga ocjenjivanje radi li se o kvalitetnom ili vrhunskom vinu, dok za uvozna vina nema takve procedure. Jedna od kvalitetnih mjera - ističe Ivan - bilo bi i smanjivanje uvoza na pola kako bi se na policama trgovačkih lanaca našlo mjesta za sve domaće proizvođače, ne samo za one najveće.

Pomoć države je izostala u svakom smislu. I bez situacije s koronavirusom, vinogradarstvo i vinarstvo je vrlo osjetljiva grana poljoprivrede; idealnu sliku u vinogradu može narušiti jedna jaka nevera. Mi kao obrtnici dajemo državi više od 40 posto zarade, od onog što nam ostane plaćamo razne troškove, kredite, struju, vodu, enološke troškove... Država bi trebala smanjiti poreze i namete jer nas ovolika davanja doslovno guše. Pripadamo u top tri hrvatske vinarske regije, a otočna vinska scena rapidno raste, sve je više etiketa i vinarija. Znači, volje i želje ima, ali država to ne prepoznaje. Izlaz iz ove situacije vidim u tome da nam država vrati prošlogodišnji uplaćeni porez, ili barem pola, s tim bismo svi bez problema preživjeli. No, to možemo samo sanjati - predlaže Ivan.

U vinariji "Zure" stanje su shvatili ozbiljno, Ivan se nada kako će ipak uspjeti prodati sve što su proizveli. Osim što je grk uvijek tražen, ili, kako se na otoku kaže, "uvik ga je malo", grk vinarije "Zure", s prepoznatljivom etiketom glasovitog hrvatskog slikara, Lumbarjanina Stipe Nobila, odnedavno možete kupiti i na policama "Interspara" diljem Hrvatske.

Izborili smo se kvalitetom i imenom da naš grk bude na policama trgovačkog lanca "Interspar". Nikad do sada nismo ciljali na to, niti smo pokušavali, ali danas se svatko mora snaći kako može i umije. Čuli smo komentara kako naša boca nije za dućanske police, već za vrhunske restorane, a ja odgovaram protupitanjem: želiš li prodati vino ili ne? Nagrade su važan dio enološke priče, one su putokaz da ideš u pravom smjeru, no krajnji je cilj kupac - otkriva nam Ivan, koji je za svoja vina dobio brojne renomirane nagrade.

Vino je stvoreno za čovjeka, ne za političare i elitu, iako su i oni ljudi. I onaj najmanji, najskromniji čovjek ima pravo popiti čašu vrhunskog vina - poručio je Ivan.

Održat će se jedino Festival grka

Udruga vinogradara i vinara "Grk - Lumbarda" ove će godine organizirati samo jednu od tri najavljene manifestacije: Festival grka, na Trgu jutih naranača u Lumbardi 9. kolovoza. Događaj okuplja sve proizvođače grka, kao i ljubitelje te glasovite sorte koji po promotivnim cijenama mogu kušati prošlogodišnju berbu. Osim toga, Ivan je svoj predsjednički mandat u Udruzi odlučio provesti aktivno pa je pokrenuo postupak dobivanja zaštićene oznake izvornosti (ZOI) za grk koji raste isključivo na lumbarajskom tlu.

Starogradsko polje na otoku Hvaru dom je autohtone bijele vinske sorte bogdanuše. Citrusne arome, svježina i izrazita mineralnost čine je pravim ljetnim vinom pa se rado pije u hvarskim restoranima i barovima tijekom ljetnih mjeseci. Bogdanuša je zanimljiva sorta i daje puno više od ljetnog aperitiva.

Bogdanjuša vinarije Carić afirmirala se i izvan Hvara i Hrvatske, kao "super cheese wine" u Nizozemskoj kroz suradnju distributera Croatiangrapes i gastro stručnjakinje Betty Koster, vlasnice Formagerie L'Amuse, koja na predstavljanju svoje 3. knjige o sirevima rado nosi i Bogdanjušu Carić. Diederik Swart, suvlasnik Croatiangrapesa, bivši je chef i vlasnik restorana, a svoju strast za kuhanjem sad usmjerava na osmišljavanje recepata koji se ljube s hrvatskim vinima. Uz Bogdanjušu Carić preporučen mu je sir Chiriboga Blue, a Diederiku je bio izazov osmisliti jelo na osnovi toga sira.
Ovaj sir dolazi iz Njemačke, proizvodi ga Ekvadorijanac. Sličan je Roquefortu, ali je Chiriboga kremastiji i maslačniji, rekao je Diederik Swart.

Uz bogdanušu sam izmislio jelo od piletine u umaku od suhih šljiva i crnim grahom. Poseban okus daju mu začini poput zelenog papra i komorača kao i rastopljeni Chiriboga sir. Kombinacija okusa savršeno čuva svojstva vina pa je meni ovo perfect match.

Suradnja vinarije Carić s Croatiangrapes započela je 2014. godine, u tijeku osnivanja ove distributerske tvrtke i od tada, vlasnici Mario Pranić i Diedrik Swart, nisu samo distributeri nego i veliki promotori hrvatskih vina Nizozemskoj i šire. U vrlo kratkom vremenu uspjeli su pozicionirati hrvatska vina na vinske liste najboljih restorana, tako se Plovac Ploški Carić 2009 našao na vinskoj listi De Librije (restoran s 3 Michelin zvijedzice*), u Zwolleu i De Prins u Rotterdamu (najbolji vinski restoran 2018. prema Perswijn magazinu).

Veseli nas surađivati s ljudima koji imaju strast prema vinu i gastronomiji pa rado sudjelujemo na zanimljivim događanjima. Nedavno smo imali suradnju s našim splitskim distributerima Vino.like - u restoranu Zora Bila predstavili smo nove berbe koje su na tržištu, a Sandra i Dane pripremili su uz njih savršene sljedove.

Najviše me impresionirao desert na bazi čokoladnog moussa s preljevom od malina i jagodama, koji je naglasio arome crvenog voća u vinu Jubo'v 2017. Prošle godine počeli smo s prodajom pjenušavog vina Danica, predstavivši je uz priču o vinu, našim bakama i životu na otoku, jer otok nas obilježava i kao ljude i kao proizvođače vina. Tako se Danica sljubila s posebno izrađenom bijelom čokoladom "Bose" Fedre Gamulin (Gamulin Chocolates Jelsa) i poezijom Katarine Makjanić, a na zagrebačkoj prezentaciji Danice i čokolade - poseban je gost bio i pjesnik Enes Kišević", ispričala je Ivana Krstulović Carić, direktorica marketinga i prodaje vinarije.

Danica je drugo lice bogdanuše - njezina pjenušava verzija. Ona je kratkom sekundarnom fermentacijom, održala sortnost i mineralnost, a lagani mjehurići potenciraju njezinu svježinu. Nedavno je na posebnom događaju u Jelsi sljubljena s kamenicama na "Danima Danice & kamenica" u Wine bar i restaurant Artichoku u Jelsi. Prema reakcijama posjetitelja vlasnik Artichoka Dino Pavičić zaključio je da se dani Danice i kamenica trebaju ponoviti uskoro, na radost domaćih ljubitelja finih zalogaja, ali i turista kojih je sve više na otoku. Za hvarski ( i hrvatski) turizam važno je brendiranje upravo kroz domaće i izvorne proizvode, na manjim ciljanim prezentacijama, jer tako gostu uvijek ostaje jedinstven doživljaj, a doživljaj ga vraća na istu destinaciju. Kad destinacija priča svoju izvornu priču, uspjeh je zajamčen.

Ne postoji sigurna znanstvena formula za pravljenje odličnih vina. Tijekom godina naučio sam komunicirati s vinima i njegovati ih. Shvatio sam da se vino ne radi samo glavom i osjetilima. Vino se radi srcem. U vino morate uliti svoje srce i svoju ljubav. Za mene su vina poput moje djece. Morate ih voljeti i voditi ih kao djecu, i morate im prenijeti bogatstvo vašeg duha, kaže kalifornijski kralj chardonneyja hrvatskog porijekla

San je začet davno, prije 97 godina, u malom selu Desne, u blizini Metkovića, ponad krševite, ali plodne, suncem obasjane neretvanske doline, kad se rodio Miljenko kao jedanaesto dijete u obitelji Grgić. Tada nitko nije mogao ni slutiti da će upravo taj mali dječak dohvatiti zvijezde i postati jedan od najcjenjenijih američkih vinara.

Ova iznimna životna priča možda je započela anegdotom, kako i sam Miljenko često voli isticati dok prepričava svoj životni put. Naime, njegova obitelj bavila se vinarstvom, a njegova majka dugo ga je dojila, skoro do treće godine, a onda mu je rekla da je dosta, te da od sada mora piti bevandu! Bevanda kao poznato i u nuždi stvoreno dalmatinsko "dječje piće" u kojem se voda miješa s okusom grožđa i ujedno pročišćava za piće, u vrijeme dok je Miljenko odrastao, usmjerila je njegovo putovanje i začinila životnu avanturu neočekivanim nijansama.

Čaša puna čuda

Na pitanje kako se radi, odnosno dobiva izvrsno vino, odgovara još uvijek pun entuzijazma da ne postoji sigurna znanstvena formula za pravljenje odličnih vina.

Tijekom godina naučio sam komunicirati s vinima i njegovati ih. Shvatio sam da se vino ne radi samo glavom i osjetilima. Vino se radi srcem. U vino morate uliti svoje srce i svoju ljubav. Za mene su vina poput moje djece. Morate ih voljeti i voditi ih kao djecu, i morate im prenijeti bogatstvo vašeg duha, kaže.

Svoju ljubav prema vinima i trenutke koji su ga vodili uspjehu njegovom neobičnom životnom putu Miljenko Grgich opisao je i u svojoj knjizi "Čaša puna čuda" koju je izdao u povodu 93. rođendana. Prije tri mjeseca proslavio je 97 godina i odličnog je zdravlja, a na naše pitanje kako se osjeća, veselo odgovara:
Zadovoljan sam sa svim što sam napravio u životu i sve bih isto ponovio! Također sam zadovoljan da je vinarija u dobrim rukama. Moje najveće veselje je i uvijek jedva čekam doći u vinariju družiti se s gostima i potpisati im boce. Imam 97 godina i jedva čekam svoj 100. rođendan!

Skromna ušteđevina

Put je započeo je kad je iz sela Desne otišao na studij vinarstva na Poljoprivredno-šumarski fakultet, današnji Agronomski fakultet, u Zagreb. Tu je slušao predavanja profesora Šermana koji se tada bio vratio iz šestomjesečnog posjeta Kaliforniji. Kako je komunistički režim bio prepun zabrana, profesor nije isprva želio studentima javno ispričati dojmove iz doline Napa, ali uz stalni nagovor pred nekolicinom studenata ipak je kratko kazao - Kalifornija je raj na zemlji!

Nakon te rečenice, Miljenko je znao da mora poći na to putovanje, da je to njegov životni put. Pomislio je u sebi:
Kalifornija - raj. Mislim ja: zašto bih ja čekao da umrem da idem u raj, zašto da ne ušetam u raj?

Počeci u Napi

Prije velikog priznanja u Parizu, gdje je s chardonnayjem iz 1973. godine, pomeo konkurenciju, Grgich je radio u nekoliko vinarija u dolini Napa, uključujući vinariju Souverain Winery i Christian Brothers Cellars.
Punih devet godina radio je i za Rusa André Tchelistcheffa u Beaulieu Vineyard te kod Roberta Mondavija za kojeg tvrdi kako je uz Tchelistcheffa najzaslužniji za procvat Nape te kojeg iznimno cijeni kao vinara.
Radeći četiri godine kod Mondavija upoznao je najsuvremeniju tehnologiju. Za Roberta Modavija napravio je i najbolji cabernet u Kaliforniji, ali kako je Mondavijev sin Michael sve više preuzimao sve veću ulogu u proizvodnji i za Grgića više nije bilo mjesta da napreduje, odlučio je otići.

Crljenak kaštelanski

Crljenak kaštelanski (zinfandel, primitivo, pribidrag, tribidrag, tibidragho) je visokokvalitetna hrvatska sorta vinove loze. Tijekom 15. i 16. stoljeća tribidrago, kao poznata hrvatska sorta, izvozio se na europska tržišta. Zbog male otpornosti prema bolestima (pepelnica ili lug i siva plijesan) sorta je skoro nestala iz vinograda Hrvatske. Svoj preporod doživljava u Kaliforniji pod imenom zinfandel, gdje se danas uzgaja na površinama većim od 35.000 hektara, a u južnoj Italiji, pod imenom primitivo, na više od 18.000 hektara.

Te 1954. godine otvorila mu se mogućnost da kao student ode na usavršavanje u Njemačku, a zatim je emigrirao u Kanadu, jer je mislio kako će od tamo biti bliže Kaliforniji. Nakon dvije i pol godine dobio je vizu za ulazak u SAD. Na put života krenuo je u trošnim cipelama, u čiji je potplat sakrio svu svoju desetogodišnju skromnu ušteđevinu od ukupno 30 dolara.
Morao sam ušteđevinu dobro sakriti, jer su mi rekli kako će me na granici cijelog pretresti i ako mi nađu novac, sve oduzeti - izjavio je u jednom intervjuu prepričavajući svoju životnu priču i objašnjavajući kako u to vrijeme nije bilo lako napustiti zemlju zbog strogog komunističkog režima. Plava beretka i trideset dolara skrivenih u potplatu trošne cipele bila je jedina imovina s kojom je Miljenko stao na američko tlo. U Novi svijet stigao je usred hladne kanadske zime, a svoju budućnost započeo je kao drvosječa. Nakon dvije i pol godine uspijeva u namjeri i odlazi u SAD, te započinje raditi u jednoj kalifornijskoj vinariji.

Od tada su mu trebale samo 22 godine da napravi svoje carstvo i popne se na vrh svijeta. Četvrtog srpnja Grgich Hills proslavio je 43 godine postojanja, odnosno 44 godine koliko je prošlo od čuvene "Pariške degustacije" kada su 24. svibnja 1976. godine u Parizu kušana francuska i kalifornijska vina na slijepo. Naime, Miljenko nije ni znao da je njegovo vino prijavljeno na degustaciju, ali kad je dobio telegram, bio je to neočekivani dan, njegov Chardonnay Chateau Montelena iz 1973. godine apsolutno je osvojilo žiri, od devet sudaca čak njih šest vino je ocijenilo najvišom ocjenom - 20. Prvi put američko je vino ocijenjeno boljim od najcjenjenijih francuskih vina. Grgić se time upisao u američku povijest vinarstva, a američki tisak proglasio ga je "kraljem chardonnayja". Ta je povijesna ocjena zabilježena kao "Pariška presuda" i u Kaliforniji je pokrenula pravu vinsku revoluciju koja je bila snažan vjetar u leđa mnogobrojnim malim vinarima, danas cijenjenim svjetskim proizvođačima. Za Miljenka Mikea Grgicha, ova je degustacija bila samo potvrda da Napa Valley može ravnopravno konkurirati najboljim francuskim vinima.

Posao naučio od Mikea

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, na zamolbu predsjednika Tuđmana, Mike Grgich otvorio je vinariju i na Pelješcu, kod sela Trstenik, gdje proizvodi plavac mali i pošip. Voditelj hrvatske podružnice Krešimir Vučković ipričao nam je kako je počela ta priča "stara" 24 godine.
S obzirom da je moja obitelj poznavala Miljenka, ponudio mi je posao u vinariji u Trsteniku. Iako nisam imao velikog iskustva, od samog početka sam aktivno sudjelovao u proizvodnji i prodaji vina. U početku je Miljenko često dolazio iz Amerike, kao i njegov nećak Ivo Jeramaz koji je također uključen u proizvodnju kako u Americi tako i u Hrvatskoj. Moram reći da sam od njih jako puno naučio. Vremenom me je sve više počela zanimati proizvodnja vina, pa danas uz njihovu pomoć donosim samostalno odluke u procesu stvaranja vina. Znači od samog početka, berbe, fermentacije, odležavanja u bačvama, punjenja u boce pa sve do same prodaje. Moram reći da se osjećam zahvalno i povlašteno što sam mogao učiti, i još uvijek učim, od tako velikog vinara. Od samog početka odlučili smo pošip uzimati s otoka Korčule, iz mjesta Čara, i to do danas održavamo. Plavac mali uzimamo jednim dijelom s položaja Dingač i jednim dijelom iz naših vinograda na poziciji Trsteni, kaže Vučković.

Kultna vinarija

Nakon pobjede u Parizu, Miljenko je s Austinom Hillsom i njegovom sestrom Mary Lee Strebl na Dan neovisnosti 1977. osnovao Grgich Hills. Austin je posjedovao vrhunske vinograde u Rutherfordu, u srcu doline Napa, i brinuo se o financijama, a Miljenko je stvarao vina najviše kvalitete. Vina proizvedena u Grgic Hillsu osvajala su ljubitelje vina i osvajala nagrade širom svijeta, a u tome mu danas najviše pomaže kći Violet i nećak Ivo Jeramaz. Da je Grgich "kralj chardonnayja" potvrđuje i godinu dana nakon Pariške degustacije kada 1977. pobjeđuje u Chicagu među 220 chardonnayja. Njegov chardonnay iz 1978. godine posluživao se u Bijeloj kući, dok su u berbi iz 1979. uživali Reagan, Mitterand i španjolski kralj Juan Carlos. Godine 1983. pobjeđuje i u Londonu na međunarodnom natjecanju također sa chardonnayjom. Da i ostala vina odlično radi, dokaz su da je Grgićev Zinfandel dvaput proglašen najboljim na svijetu, i to 1994. i 1998. godine, a za vrijeme rada u vinariji Mondavi cabernet sauvignon iz 1969. proglašen je najboljim u Kaliforniji.

Vinarija Miljenka, ili kako ga zovu prijatelji Amerikanci - Mike - danas je kultna vinarija koja dosljedno proizvodi vina vrhunske svjetske klase. Predani prirodnom uzgoju vinove loze i održivosti, imaju pet vinograda i to na području Rutherforda, Calistoge, Carnerosa, Yountville i American Canyona, koje održavaju bez umjetnih pesticida ili herbicida.

Najvažnija povišica - 25 centi

Za vrijeme rada kod vinara Roberta Mondavija bio je odgovoran za kvalitetu najpoznatijeg američkog vina cabernet souvignona. Njegov Cabernet Souvignon iz 1969. tri je godine kasnije proglašen najboljim u Kaliforniji. Zbog tako odličnog rezultata Mondavi je Grgichu dao povišicu od 25 centi, za koju Miljenko do danas kaže kako mu je to bila najvažnija povišica u životu.

Grinta crnjaka

Grgićeva vina odlikuje punoća okusa koji se čudesno nastavljaju jedan na drugog otkrivajući čulima neslućene nijanse bogatih i živih tekstura čarobnog chardonayja te drugih bijelih vina, kao i do moćnih i ekspresivnih crnih vina. Sam kreator to objašnjava na način kako se okusi moraju naslanjati jedan na dugoga, da bi se na kaju dobio užitak.

Grintu crnjaka Grgich je ponio iz svoga rodnoga kraja, a posebno je bio uzbuđen otkrićem da je kalifornijska sorta vina zvana zinfadel, najmoćnije kalifornijsko grožđe, zapravo crljenak kaštelanski, drevno hrvatsko grožđe.

Zaštitni znak

Njegova plava beretka koja je danas njegov zaštitni znak, zapravo je uspomena na njegove skromne, ali sretne studentske dane u Zagrebu. Jednom dok je padala kiša, Miljenko je u tramvaju zaboravio svoj kišobran, a kako nije imao novaca kupiti novi, odlučio se od svih daljnjih kiša zaštititi beretkom. Plava beretka, kakvu su nekad nosili u Dalmaciji i Primorju, ostala je vječna veza sa starim krajem i skromnim, ali radosnim danima.

O velikim zaslugama ovog iznimnog "winemakera" i priznanju američkog društva svjedoči i Miljenkov kartonski kofer s kojim je doputovao u Ameriku, plava beretka, udžbenik sa zagrebačkog fakulteta i još nekoliko njegovih osobnih stvari što su s ponosom izložene u Smithsonian National Museum of American History u Washingtonu. Podsjetimo se kako je Miljenko Grgić, uz Nikolu Teslu, jedina osoba iz Hrvatske koja se spominje u američkom povijesnom muzeju koji među svojim ikoničnim artefaktima čuva i šešir Abrahama Lincolna, telefon Alexandra Grahama Bella i astronautski kostim Neila Armstronga.
Stalno sam učio, družio se s ljudima koji su pametniji od mene i uvijek sam pokušao svaki dan napraviti nešto. Naime, moj otac je uvijek govorio kako svaki dan moraš nešto napraviti i onda jednog dana imaš nešto veliko - objašnjava svoj uspjeh Grgich u svojim intervjuima. U zadnje vrijeme ne dolazi u Hrvatsku jer je to u njegovim godinama dosta naporan i dug put, ali njegova kći Violet i nećak Ivo Jeramaz dolaze barem jednom godišnje.

Zavod za urbanističko planiranje i projektovanje Opštine Negotin potvrdio je urbanistički projekat za gradnju suvremene vinarije na parceli s istočne strane puta Zaječar-Negotin.

Investitor projekta je Radiša Mladenović Matalj, vlasnik vinarije Matalj, koji na zemljištu planiranom za gradnju, površine 16.650 m2, već ima zasade vinove loze.

Nova, jednokatna vinarija, gradi se, kako stoji u projektnoj dokumentaciji, za proizvodnju, skladištenje i finalnu pripremu vina, a kompleks vinarije će imati i turističku namjenu - planirana je i izgradnja dvorane za degustaciju, a organizirati će se i obilazak vinarije pri čemu će posjetitelji imati mogućnost kupovine vina.

Projektom je predviđena i mogućnost izgradnje ukopanih podrumskih prostorija, a sam objekat vinarije imaće otvorene terase prema istoku, s vidikovcem s pogledom na veliki deo Negotinske nizije i rijeku Dunav.

Pješačke staze oko objekta biće popločane betonskim ili kamenim pločama na podlozi od pjeska, a preostale površine će se ozeleniti.

Na katnoj etaži projektirana su dva apartmana za smještaj članova obitelji investitora, kao i njihovih gostiju.

U vinariji će boraviti 8 radnika, a broj posjetitelja vinarije biće maksimalno 80, pa je predviđen i odgovarajući broj parkirnih mjesta.

Uz to, gradiće se i trafostanica za priključenje na elektrodistribucijsku mrežu i nepropusna septička jama.

Kao nikad dosad, baranjske vinare muče gotovo nevjerojatni problemi. S jedne strane očekuju odličnu berbu, a s druge intenzivno razmišljaju kamo će smjestiti novo vino. Slažu se kako vinogradi, na približno 900 hektara površina (od čega su na 650 hektara beljski vinogradi), izgledaju izvrsno. Do prvih je berbi, doduše, ostalo dva mjeseca, tijekom kojih se svašta može dogoditi, ali se nadaju iznadprosječnom urodu.

Podrumi puni

No problem su svih vinara - puni podrumi. U prosjeku, prodali su samo 20 posto vina iz prošlogodišnje berbe, a poprilično kaska i prodaja starijih (crnih) vina koja su u bačvama odležala određeno razdoblje. Još početkom travnja, kada su epidemiološke mjere dostizale vrhunac, žalili su se kako je najveći problem zatvaranje tržišta i time onemogućen plasman vina. Ni prodaja na kućnom pragu nije išla jer u to vrijeme kretanje nije bilo moguće bez propusnica, a osim toga, dio vinarija tih je dana bio zatvoren. Tek tu i tamo vino su, po narudžbi, pokušavali dostavljati na kućni prag, ali se pokazalo da su im takve dostave neisplative. Svi su očekivali početak sezone, ukidanje mjera i svojevrsni "bum" kada je riječ o prodaji. No to se, kažu, nije dogodilo. Prodaja ni dalje nije blizu prošlogodišnje razine.

Ne pamtim kada su vinogradi tako lijepo izgledali, ali ne pamtim ni kada je prodaja išla lošije - kaže Lajoš Kolar, vinogradar iz Suze, naglašavajući kako je prodaja na Jadranu gotovo stala, a restorani na kontinentu rade smanjenim kapacitetom. Kako bi imao mjesta za novu berbu, počeo je buteljirati crna vina iz 2017. godine i nešto starija, čime će dobiti mjesta za desetak tisuća litara novog vina. S berbom najranijih sorti planira krenuti početkom rujna, što je nešto kasnije nego prošle godine. Nije zadovoljan mjerama državne pomoći.

Pet kuna za litru

Nuditi pet kuna za litru vina koje u barrique bačvama čuvam nekoliko godina smiješno je i ponižavajuće - poručuje Kolar, premda mu je samo od prošlogodišnje berbe ostalo 80-ak posto vina.

Slično razmišlja i Slavko Kalazić, koji blisku budućnost ne vidi nimalo svijetlom. I on tvrdi kako su vinogradi potpuno zdravi, a urod itekako obećavajući.
Zalihe su enormno velike, i kod mene i kod kolega vinara s kojima se često čujem. Naša je vinarija prodala između 10 i 15 posto vina prošlogodišnje berbe, pa će sigurno nastati problemi sa skladištenjem. No ne bojim se da mjesta za vino nećemo naći koliko nastavka cijele priče - kaže Kalazić.

Ističe kako su distributeri vina sve oprezniji, pa su se narudžbe svele na karton-dva, što naziva prodajom bez ikakve zarade. I on je odustao od državnih pet kuna za litru vina. Naglašava kako je država dala prekratak rok za ostvarivanje te potpore, čime je eliminiran velik broj vinara koji bi se, bar djelomice, uspio spasiti. Za sebe tvrdi kako ne bi smio biti pesimističan, ali se ni za što obećavajuće ne može uhvatiti.

Što je korona načela, led je dotukao

Zanimljiva je situacija s Atilom Szabom, karanačkim vinogradarom. Među rijetkima je u Baranji čiji je vinograd potukao led. Početkom lipnja, naime, led veličine lješnjaka uništio je 80-ak posto vinograda. Nevjerojatno zvuči činjenica da je led toga dana padao samo na području Karanca, i to ne u cijelom selu.
Osim korone, dotukao nas je i led. Hoće li se vinograd oporaviti, znat ćemo tek sljedeće godine, kaže Szabo, ističući kako i prodaja njegovih vina ide znatno slabije nego prošle godine. I on je nezadovoljan državnim potporama.

Sve što vas zanima o našim vinima pitajte Martinu. Ona je glavna u podrumu, a ja sam većinom u vinogradu - rekao nam je odmah na početku našeg susreta u Kutjevu Vlado Krauthaker. Najvažniji slavonski vinar i jedan od dvojice - uz Hvaranina Zlatana Plenkovića - koji su u samim počecima državne neovisnosti kreirali smjer, odnosno budućnost hrvatskog vinarstva, doista je golemu odgovornost za važan vinski brend koji je stvorio prepustio svojoj kćeri, enologinji Martini Krauthaker Grgić, koja već nekoliko godina vodi sve procese u podrumu.

Danas, kad vinarija Krauthaker sa 45 vlastitih hektara vinograda i još sa 82 u kooperaciji na tržište izbacuje 25 vinskih etiketa, uz ukupno 50 zaposlenika u podrumu i vinogradima, možemo samo pokušati zamisliti težinu te odgovornosti. Martina je preuzela vođenje vinarije u trenutku kad je Vlado procijenio da je skupila dovoljno iskustva i znanja da se može izmaknuti i prepustiti joj kormilo, a njegov se istraživački duh u tom trenutku samo još više razmahao jer je s novim slobodnim vremenom dobio još više prilika okrenuti se onome čime se cijelo vrijeme najviše volio baviti: eksperimentiranju. Jer bez eksperimenta u vinogradu kao i u podrumu, prema njegovu mišljenju, nema dobrog vinara.

Promjena na čelu vinarije Krauthaker prošla je neprimjetno: široj javnosti sasvim nepoznata Martina zbog svoje samozatajnosti i posvećenosti prije svega obitelji i poslu, a manje društvenom životu, i dalje bi za sve koji nisu bliski s obitelji mogla ostati anonimna. Ona vjerojatno nikad neće imati javnu auru svog oca, pionira i game changera kad je hrvatsko vinarstvo u pitanju, međutim promatrajući je na djelu, u njezinu radnom i kreativnom okruženju, gdje za razliku od javnih nastupa pliva kao riba u vodi, jasno je da već neko vrijeme u potpunosti drži sve konce vinarije.

Uostalom, iako je javnosti malo poznata, njezina se prisutnost i suverenost u vinariji itekako osjeća. Vidljivo je to i u načinu na koji joj se obraćaju zaposlenici, s poštovanjem i uvažavanjem. A to što se Vlado Krauthaker sad gotovo potpuno posvetio širenju sortimenta, odnosno igranju s novim sortama u vinogradu i njihovim kombinacijama u podrumu Martini nije nimalo olakšalo posao jer se sada osim rukovođenjem pedeset radnika i brigom o svim vinima koja se nalaze na tržištu mora baviti i očevim eksperimentima. No vinarija Krauthaker ne bi bila to što jest danas da nema takav svjetonazor i Martina je toga svjesna, pa očeve eksperimente spremno realizira. Uz većinsku graševinu, s koje je Vlado Krauthaker, uz još pokojeg vinara iz Zlatne doline poput Enjingija ili Adžića, skinuo mrsku etiketu manje vrijednih vina, stečenu u masovnoj produkciji socijalističkih kombinata, te uz još nekoliko sorti, poput chardonnaya, sauvignona i pinota crnog, od kojih redovito u više linija, ovisno o položajima, godinama proizvodi jako dobra vina, u njihovim su vinogradima danas zastupljene čak 43 sorte grožđa.

Neke je od njih tijekom godina osobno vratio u život, poput omiljenog zelenca, koji je ovdje zabilježen još 1882. kad su ga uzgajali prvi važni kutjevački vinari iz plemićke obitelji Turković, dakle još u Austro-Ugarskoj, a s kojim već godinama dokazuje veliki potencijal; neke je pak introducirao, poput otmjenog pijemontskog nebbiola, ili - kao njegovo najsjevernije stanište - kaštelanskog crljenka, koji se danas smatra bliskim pretkom zinfandela. Oživio je, ili uveo, Vlado Krauthaker u kutjevačkim vinogradima još i manzoni, verduzzo friulano, neuburger, blauburger, muškat ružu itd., a u njegovim smo vinogradima zapazili i manje nasade picolita ili semillona. Male su to serije koje smo imali prilike kušati, neke nikad viđene na ovim prostorima, iako su neke od njih zapravo preporučene za ovo podneblje.

Od spomenutih 25 etiketa široj je publici, koja vino kupuje u vinotekama ili bolje opskrbljenim trgovinama, poznato njih možda desetak, dok su ostale namijenjene restoranskoj publici. Stoga je i nama ovo vinsko kušanje nepoznatog Krauthakera bilo izazov. Nebbiolo, koji je Vladi Krauthakeru posebno drag, kušali smo iz berbi 2017. i 2018. Naš najutjecajniji sommelier Siniša Lasan oba je vina tom prilikom procijenio vrlo elegantnim, iako još premladim, ali je očito da na ovu sortu Krauthaker u budućnosti računa i izvan svojih eksperimenata. Zasad je to svega 800 - 900 boca, sve iz bačvica od hrasta s Krndije, ali ove je godine zasadio još 2000 trsova, pa u dogledno vrijeme računa na još tisuću boca.

Nebbiolo trpi visoku vlagu, ona mu ne šteti pokožici. To je sorta koja ima najviše vegetacijskih dana - prva pupa, a zadnja se bere. Zasad tu nema ekonomske računice, pa ga nema za kupiti bilo gdje i prezentiramo ga samo tu, kod kuće - kaže Vlado Krauthaker. Posebna je atrakcija crljenak kaštelanski: iako je iz berbe 2019., već je sad jasno da je riječ o izvanrednom vinu, čistom i punom ekstrakta - savršenom spoju slavonskog terroira s jugom. A tu je i linija Kuvlakhe, macerirana vina u potpunosti bez sulfata, na čiju se proizvodnju Krauthaker odlučio nakon posjeta Gruziji 2009., gdje mu je domaćin bio profesor agronomije u Tbilisiju, Giorgi Kvesitadze. Oduševljen tisućljetnom tehnologijom proizvodnje vina bez sumpora u amforama, a strastven oko introduciranja manje poznatih sorti u svoje vinograde, odmah je želio ponijeti trsove sorti saperavi i rkatsiteli u Kutjevo. Ni slučajno, bio je odrješit profesor Kvesitadze, morate pokušati sa sortama svoga podneblja.

Već sljedeće godine Krauthaker je u goste pozvao gruzijskog profesora i u kastavskom restoranu Kukuriku upriličio prezentaciju gruzijskih vina, među koja je probno gurnuo i svoj Kuvlakhe. Nitko tada nije pomislio da etimologija naziva vina nije gruzijska, nego da je riječ o dosjetki s početnim slovima Kutjeva i njegova imena, no Vlado Krauthaker tada je već bio opsjednut i Kuvlakhe je zaživio. Njegova graševina, manzoni ili zelenac iz te linije mogu se nabaviti u bolje opskrbljenim vinotekama, neka su već međunarodno priznata - poput Kuvlakhe Manzoni 2013. koji je osvojio zlato na Decanteru 2018. Uostalom, na ovom je kušanju, nakon što je otpio gutljaj, sam rekao:
Poslije ovoga, ja ne mogu piti ništa drugo.

Martina, na kojoj je sva briga ovoga svijeta oko opstanka poslovanja u uvjetima pod kojima sad stenju svi vinari, nimalo pak ne dvoji o tome što je njezin glavni posao.

Graševina je naše najljepše i najvažnije vino - bilo kao redovna butelja s nekog od naših položaja, bilo kao predikat. Tu su i druga naša važna vina, poput sauvignona, pinota crnog, chardonnaya ili Mercsa (cabernet sauvignon i merlot)... Mislim da je najvažnije od svega zadržati visoku razinu i standarde koje smo postigli kroz sve ove godine.

Koliko god Martina bila daleko od javnosti, njezin je rad struka prepoznala i nagradila. Pod njezinim su vodstvom osvojili Vinartovu nagradu vinarije godine za 2018. prema izboru vodećih vinskih i gastro novinara. Osvojila je dvije zlatne medalje na DWWA za Graševinu IBPB i Kuvlakhe, nagradu Šampion natjecanja festivala Graševine s Graševinom Podgorje, a na istom natjecanju koje je realno smotra najboljih graševina iz godine u godinu, redovno osvaja zlatne medalje.

Karizmatični Vlado Krauthaker, istinska avangarda i ikona hrvatskog vinarstva čije je lice uvijek na umu svim ljubiteljima njihovih etiketa, i njegova samozatajna kći Martina, koja danas stoji iza svake njihove butelje, i dalje svaki dan zajedno kušaju vina, diskutiraju o poželjnom smjeru vinifikacije, a mi sad već možemo naslutiti čija je, barem u podrumu, zadnja.

Pažnju su mi privukle dvije vrlo zanimljive etikete pjenušavih vina - Urban Rose koji se radi od cabernet sauvignona i Urban White koji se dobiva od pušipela. Pušipel je tipična srednjoeuropska sorta grožđa te se u različitim zemljama drukčije naziva. Slovenci ga zovu šipon.

Prvi pisani tragovi o vinarstvu i vinogradarstvu u Međimurju datiraju još Rimljana kad je Plinije Stariji pisao o jako dobrim vinima koja su se proizvodila u okolici Strida što se pretpostavlja da je današnja Štrigova. Štrigova spada u gornje Međimurje i od pamtivijeka je vinogradarski kraj koji svoj ozbiljniji razvoj započinje još od 1261. godine, za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Jako je dobro i razdoblje između 14. i 16. stoljeća kada je Međimurje pod upravom grofova Zrinskih, a vrijeme pod Austro-ugarskom upravom smatra se vrlo bitnim za razvoj vinarstva u Međimurju. Ovaj lijepi bregoviti kraj smješten je uz samu granicu Hrvatske i Slovenije, te u nekim slučajevima državna granica prolazi čak i kroz obiteljsko dvorište.

U stalnom usponu

Sve ovo neodoljivo podsjeća na slične slučajeve u mnogim europskim zemljama gdje se vinogradi nalaze uz samu granicu, poput Goriških brda, južne Štajerske, Burgenlanda ili Alzasa. Od osamostaljenja Hrvatske, međimursko vinarstvo i vinogradarstvo je u stalnom usponu i u zadnjih deset godina, uz Plešivicu, predstavlja najveće osvježenje na vinskoj sceni Hrvatske. Jedna od značajnijih vinarija u ovom lijepom kraju je obiteljska vinarija Štampar u naselju Sveti Urban koje spada pod Štrigovu. Vinarija Štampar svoju povijest počinje još davne 1913. godine, ali naravno moderna povijest počinje 1991. kad se ova vinarija pojavljuje na tržištu s buteljama graševine i muškata žutoga te skreće pozornost na sebe. Štampari danas obrađuju 11 hektara vinograda, a sljedeće godine u rod dolaze još tri hektara pa će ukupno imati 14 hektara vlastitih vinograda.

Dominantna sorta grožđa u vinogradu je naravno pušipel. Pola vina se na tržište plasira kroz butelje, a druga polovica kroz litrena pakovanja. Pušipel je, slično kao i graševina, tipična srednjoeuropska sorta grožđa te se u različitim zemljama drukčije naziva. Slovenci ga zovu šipon, Mađari furmint, a kod nas, u ostatku bregovite Hrvatske nosi još i naziv moslavac. Štampari su na tržištu prisutni s osam etiketa mirnih bijelih vina te s jednom etiketom crvenog vina i tri etikete predikatnih vina. No, moju su pažnju privukle dvije vrlo zanimljive etikete pjenušavih vina - Urban Rose koji se radi od cabernet sauvignona i Urban White koji se dobiva od pušipela. Stoga bih danas s vama podijelio moje viđenje pjenušca Urban White.

Prefiks Urban u ovoj priči dolazi od mikrolokacije Sveti Urban gdje je smješten njihov "Grand Cru" vinograd. Bazno vino je dobiveno od grožđa koje je brano ručno, sredinom rujna. Nakon prerade vino je odležavalo osam mjeseci u drvenoj bačvi na finom talogu te je potom stavljeno u boce s tiražnim likerom. U boci je provelo sljedeća 24 mjeseca kada je napravljena degožacija ili izbacivanje taloga te mu je dodan ekspedicijski liker i pjenušac je konačno dobio svoj karakter extra brut. Urban White krasi lijepa zelenkasto žuta boja, kristalno je bistro i djelomično gusto, po točenju u čašu iz nje se širi mnogo sitnih, živahnih i brzih mjehurića. Na mirisu se prvo javlja lijepa nota zelene jabuke, koju prati nota bijelog cvijeća te malo ogrozdine, a potom nota marelice koju prati nota korice kruha i nota kvasca, dakle kompleksnost mirisa je bogata. Vino je suho, djelomično toplo i djelomično mekano, a s druge strane krasi ga izvrsna svježina te jako dobra mineralnost uz srednje tijelo. Vino je djelomično uravnoteženo jer ipak malo prevladava tvrda desna strana s izvrsnim svježinama, intenzivnost okusa mu je djelomično izražena isto kao i trajnost okusa. Urban White je harmoničan, fine kakvoće, a na aftertasteu se javlja kombinacija zelene jabuke i svježe marelice. Vino je u izvrsnoj formi i spremno za trošenje. Enogastronomski izvrsno paše uz sirove morske delicije, a ja bih se odlučio za kombinaciju sirovih škampi i sirovih dondola.