Vino

Američka odluka o uvođenju dodatnih carina na francuska vina i konjak, pored onih već nametnutih u listopadu prošle godine, koštati će francuski sektor vina i žestokih pića ukupno više od milijardu eura, poručili su izvoznici.

Američka vlada u srijedu, 30. prosinca najavila kako će povećati carine na određene proizvode iz Europske unije, uključujući vina i konjak i druga žestoka pića iz Francuske, zaoštravajući dugogodišnji spor s Briselom oko subvencija proizvođačima zrakoplova.

SAD su studenog 2019. uvele 25-postotne carine na uvoz niza prehrambenih proizvoda iz Europske unije, uključujući i francuska vina, što je sektor vina i žestokih pića u proteklih više od godinu dana ukupno koštalo 600 miliona eura, poručili su iz francuske udruge izvoznika vina.
Ukupan učinak carina (nametnutih u listopadu 2019. i ovih novih) u sektoru vina i žestokih pića u cjelini premašiti će milijardu eura, rekao je Cesar Giron, predsjednik udruge izvoznika vina i žestokih pića (FEVS).

To je pravi udarac maljem u sporu koja s nama nema nikakve veze, dodao je.

Upozorio je i kako će nove carine imati značajan uticaj na prodaju konjaka u Sjedinjenim Državama.

Beskrajno simpatičan vremešni gospodin tihog glasa, ali nevjerojatne energije. Čisti primjer hercegovačkog "duracell" vinara, neizbrisivo trajnog, gotovo vječnog mladića, koji i u 85. godini života ne odustaje od buteljiranja svojih blatina i žilavki.

Ruku na srce, vina Stanka Vasilja, u Hercegovini poznatijeg samo kao Stankela, nema više u trgovinama ili restoranima, ali, zaboga, pričati danas o vinarstvu Brotnja potpuno je nezamislivo bez naglašavanja uloge ovoga legendarnog vinara u utiranju puta kojim danas svi hercegovački vinari kroče.

A što ću vam je pričati o sebi, sve sam vam ja već ispričao! Evo vam ovi cd-ovi, na njima vam je sve, svi moji intervjui, fotografije, televizijski prilozi, sve, sve, sve…

Ali, vi još radite, niste završeno poglavlje koje moramo studirati gledajući prastare televizijske zapise i čitajući prašnjave tekstove iz novinskih arhiva!

Ma, sve vam je tu, što vam ja novoga mogu reći, ustrajno me Stankela pokušavao otpiliti.

No, s druge strane, svi ti pokušaji izbjegavanja razgovora, zapravo, prerasli su nakon nekoliko minuta samo u retorička pitanja između anegdota koje su iz njega izlazile kao nabujali Trebižat koji se slijeva niz Kravicu. Ono kao kad dijete nekome odgovara da ne želi primiti neki dar, a druga ruka s ispruženim dlanom već čeka prihvatiti bombon ili čokoladu.

Pa, zar vam nije više dosadilo baviti se vinarstvom? U godinama ste kad uistinu možete uživati u zasluženoj mirovini…
Žilavka je za mene život, ja živim za nju, to je moja ljubav. To je zlato. Ja sam sebe dao žilavci, bez nje bih bio osakaćen.

I tu je u pravu. Stankela je cijelog sebe dao žilavci, kao što je i žilavka omogućila školovanje za četvero njegove djece koja su, nažalost za budućnost njegove vinske priče, izabrala životne i radne putove izvan vinograda.

U dokumentarnom filmu "Vino - život i san", kojeg Stankela tako rado dijeli svima koji o njemu žele "saznati nešto više", samozatajni i nigdje potpisani autor na kraju tog 15-minutnog "filmskog eseja" zaključuje:

Kad nestane zaljubljenika, poput njega, u prirodu i život, u čovjeka i ljude, u vinograde i lozu, vina će, naravno, opet biti, ali tko će nas naučiti poštovati ih, osjećati, znati ih u dušu i trajati s njima? Zato, neka ova priča ne završi nestajanjem, neka bude početak novoga i svagdanje nastajanja kulture vina s mirisom i okusom kakvim nas već godinama časti Stanko Vasilj Stankela.

Priča o Stankeli, osim imperativa spominjanja njegova lika i djela u bilo kojoj vinskoj povjesnici Bosne i Hercegovine, priča je i o biološkom nestanku vinarije kad Stanko jednom kaže da je dosta. Uostalom, toga je i on sam svjestan…

Ja završavam svoju priču, imao sam dvije operacije na kralježnici, Paladino mi radio - sve je to posljedica rada u vinogradu i podrumu. Treba biti sretan što sam još uopće živ i dobar.

Ali, vi fizički izgledate savršeno za nekoga tko ima 85 godina!?

Trebam biti sretan što uopće hodam.

Priča o Stankeli je i priča o njemu kao samohranom ocu koji je nakon smrti svoje supruge, u 38. godini života, "nakon operacije u Zagrebu", svojoj djeci od 9, 12, 14 i 18 godina preko noći postao "i otac i majka, gojio ih i dao im fakultete, sve im bio što im je trebalo, a i braću i sestre otpremio u Ameriku - Chicago, Washington i Los Angeles".

Jedna kći mu radi u prosvjeti, druga radi u hercegovačkoj podružnici multinacionalne američke trgovačke kompanije, jedan sin je "građevinac, arhitekt", a drugi vodi superuspješan hotel u središtu Međugorja, "pored Crkve".

Nitko od djece ne želi nastaviti priču, ni govora. Poslije škole su svi otišli, ja za njih još sve održavam, kod mene će oni uvijek imati vino za svoje potrebe i za svoje goste.

Priča o Stankeli je priča i o vremenu kad u Hercegovini, osim giganta Hepoka, nitko nije proizvodio vino s vlastitom etiketom. Zato Stankela ponosno čuvao priznanje koje su mu, kao "pioniru vinarstva u Hercegovini", dodijelili iz Wigwama, Društva prijatelja kulturnih i prirodnih vrijednosti iz Sarajeva, za proizvodnju vina i ekstra loze na tradicionalan način od autohtonih sorti vinove loze žilavka i blatina i stvaranja osnove za buduće standarde proizvodnje.

Eto, u Hercegovini vas smatraju prvoborcem!

To je bi-lo!

A kad je to bi-lo?

Vino sam počeo buteljirati 1974. godine, tada smo na vinskoj karti Hercegovini postojali samo Epok i ja! Inače, u proizvodnji vina sam još od ranije, a vino su proizvodili i moj djed i otac. Kad sam odlučio pokrenuti svoju samostalnu vinsku priču, odlučio sam sve napraviti u podrumu kuće, jednu malu vinariju kapaciteta 30 tisuća litara.

I, kako vas je prihvatila javnost?

U vinu je bila velika senzacija, jer sam ja tada bio jedini privatnik, svi su tada od mene kupovali. Svi u Međugorju su imali pomalo vina, za kuću bačvu, vinograd od 500 ili tisuću loza, ali nitko osim mene dugo nije ulazio u veća ulaganja u vinariju. Imao sam tada vagon svoga vina, ali sam i otkupljivao grožđe za još dva vagona.

To su bile pare! I sve se plaćalo!

Priča o Stankeli je i priča o, vjerojatno, najnagrađivanijem vinskom podrumu u Hercegovinu.

Neki mi kažu da izgledam umorono, ali od proizvodnje vina čovjek se ne može umoriti. Ipak je meni vino sve dalo! Produžilo život! A moja misija je bila i ostala - očuvati žilavku! Nema sajma na kojem sam bio, a da nisam donio zlato ili titulu šampiona festivala!

A Stankeline priče nisu bez temelja, dovoljno je samo doći u njegovu vinoteku u podrumu kuće. Kad se Stankela spusti strašno strmim stepenicama do tog hrama vinskom nektaru i kad vidi one silne superteške šampionske pehare brižno poslagane po središnjem stolu, pretvori se u Smeagolla iz Gospodara prstenova kad vidi onaj Sauronov jedinstveni prsten - počne ih maziti i gotovo im tepati.

Pogledajte samo ove pehare, podignite ih, vidite koliko su teški! Nitko to od vinara nema, nitko, sve je zlato, zlato, zlato… Na svakom vinskom festivalu u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Sloveniji, Italiji…, gdje god sam se pojavljivao sa svojim vinima vraćao sam se kući sa zlatom.

Sve ove pehare, diplome, priznanja, dokumente…, čuvam i spremam za otvaranje svojevrsnog Muzeja vinarstva Hercegovine. Stavit ću tu i ove moje hrastove bačve koje sam početkom 1970-ih godina naručivao i radio kod jednog Mađara u Daruvaru.

Priča o Stankeli je i priča o počecima turizma u Međugorju.

I u turizmu sam bio prvi. Napravio sam vinoteku u podrumu, napunio tisuću boca da stoje u zidovima kao atrakcija, imao sam ležajeve za 50 ljudi, to je vazda bilo puno. Nema tko je bio u Međugorju, a da nije bio u mom podrumu.

Majka poznate međugorske vidilice Vicke Ivanković i Stankela su "od dvije sestre djeca". A kako su Stankelina braća bili u Americi, Stankela je upravo Vicku često vodio "preko bare", praktički joj je bio kao otac.

S Vickom sam išao u mnoge zemlje svijeta, jer mnogi su je htjeli čuti, vidjeti, dodirnuti.

Priča o Stankeli je i priča o duhanu. Jer, tvrdi, njegovi su bili najveći "duhanari u državi, sadili u to doba po 100 tisuća struka".

To vam oko šest tona predanog duhana na duhansku stanicu. Naši pradjedovi su švercali, ruksak pa u Bosnu. Tada je korupcija za dobiti bolju kategoriju duhana bila žešća nego danas. U duhanu smo bili sve do pojave turizma.

Kad je u srpnju 2019. godine skupina vinara, koji su sjedili u upravi NK Kamen iz Vetova, odlučila preimenovati svoj klub i nazvati ga "Graševina", mnogi su se raspisali tvrdeći da je to prvi nogometni klub nazvan po nekoj sorti vinove loze. Oni nisu znali da, primjerice, u Potomju na Pelješcu postoji nogometni klub po imenu "Grk", ali i da je svojedobno, 1955. godine, upravo Stankela u Međugorju osnovao Nogometni klub Žilavka!

Ja sam tako nazvao klub u kojem sam, kao "desetka" aktivno igrao 17 godina. Ja sam plaćao nogometaše, "iljadarku" za svaki postignuti gol! Šta ću, to je tako, neka drugi budu sretni što igraju. S fotografije na kojoj je ovjekovječena ta prva momčad danas su samo dvojica živi.

I neka ostane da su u NK Žilavka prije 65 godina igrali Bože Bencun, Radoslav Sivrić - Dosko, Andre Sivrić - Šišlje, Veselko Vasilj - Vešak, Stanko Vasilj - Stankela, Krešo Šego - Sekul, Mladen Barać - Lenjica, Ivan Sivrić - Baran, Marko Ostojić - Maran, Miljenko Vasilj - Grga, Vinko Vasilj - Vinkača i Ivan Bencun - Porta.

Priča o Stankeli može biti i priča o njegovom prijateljstvu i privatnim partijama šaha s jednim od najvećih majstora te igre svih vremena, Garijem Kasparovom.

No, možda je Stankela uistinu u pravu kad svakoga tko mu bane u kuću i poželi "ispričati njegovu životnu priču" usmjeri na bogatu dokumentaciju digitalno posloženu na brojnim CD-ovima…

Iza sebe ne vuče kriminalnu prošlost, nije ljubimac društvenih kronika, nije ni hercegovačka inačica Tajvanca Rudyja Kurnaiwana, najvećeg prevaranta u povijesti vinskog svijeta, ili, pak, Hardyja Rodenstocka, kontroverznog njemačkog kolekcionara vina i "oca" Jeffersonovih boca". Ali, nije da ne zna ili da svojim nepcima nije osjetio okus vina iz dubine podruma Moutona Rothschilda, Kruga, Bollingera, Romanée-Contija. Njemu će se obratiti svi koje zanima povijest hercegovačkih blatina ili peljeških plavaca posljednjih 20 godina, jer teško se netko može pohvaliti takvom zbirkom "rasnih" vina koja su obilježila Hercegovinu i jug Dalmacije kao što ih u svom podrumu u posuškom prigradskom naselju Batin, na 650 metara nadmorske visine, ima Josip Penava, mladi superuspješni vlasnik trgovačkog centra Divna, hotela Penava i uvoznik za Bosnu i Hercegovinu čaša iz asortimana Paşabahçe iz Turske.

Josip je, jednostavno, dobri duh svih dobrih vinara, vjerojatno najdraži gost u svakom podrumu, strastveni zaljubljenik u vino, ali, što je važno napomenuti za potrebe ove vinske priče - nije vinar. Premda, uvjerava me, "nikad ne reci nikad"!

Kako stvari stoje, ne isključujem mogućnost da krenem i u tom smjeru.
Ako se to i dogodi, "krivci" će biti vinska braća Grabovac iz Prološca Donjeg i njihov rođak Mislav Maršić, koji ga uporno uvjeravaju da je planinski položaj njegove kuće "gotovo idealan za chardonnay".
I, da znaš, golica me ta ideja! Ja ću sigurno jednom proizvesti vino, a to će biti nešto posebno. I, da budemo odmah jasni, meni vino nikada neće biti primarni posao u životu. A kad se konačno budem odlučio na taj potez, onda će to vino i biti onakvo kakvo i priželjkujem - svjetski vrh. Jer, neće mi biti žao uložiti što god bude trebalo da to i ostvarim.

Do tada, uvjerava me, treba kušati još tisuće i tisuće najboljih svjetskih vina te do u tančinu spoznati realnost i vinske mogućnosti kraja u kojem živi, kao i stvarne želje.

Neću si sigurno dopustiti da zbog neke uštede ne omogućim idealnu bačvu za odležavanje vina. Imaš puno dobrih vina i u Hrvatskoj i u BiH, ali problem je što mnogi vinari nemaju novac da kupe odgovarajuću bačvu u kojoj bi to vino dobilo još jednu dimenziju više. E, to kod mene neće biti slučaj!

Naravno, Josip nema ni trunčicu arogancije u sebi ili, ne daj Bože, neke skorojevićke nadutosti, on je, jednostavno, toliko u vinu da i svaku životnu aktivnost na bilo koji način želi povezati s vinom. Za njega su odlasci na nogometna svjetska i europska prvenstva, osim, naravno, strasti i ljubavi prema nogometnoj lopti i hrvatskoj reprezentativnoj vrsti, uvijek i dodatni motiv za obilazak vinarija, vinskih barova, vinoteka…

Kad sa ženom pođe, primjerice, u Milano, strpljivo pravi društvo svojoj Ani tijekom njenog šopingiranja, ali, isto tako, nimalo manje strastveno ugurava ženu u vinoteke i puni prtljažnik kartonima vina.

Niti ću ja njoj prigovoriti što će ona kupiti neke štikle niti će ona meni prigovoriti za vino! A ja sam iz Milana donio 30 butelja vina. I to ja sa svojim prijateljima sve popijem za mjesec dana pritom stalno nadopunjavajući ispražnjena mjesta na policama.

A na policama podruma je, brat bratu, oko 1.500 butelja najprobranijih svjetskih vinskih nektara. U koje je posljednjih desetak godina, tvrde njegovi prijatelji, "upucao" više od 150 tisuća eura.

Najdužim podrumskim zidom dominiraju, poput zastavica razvučenih na brodu tijekom neke svečanosti, listovi duhana koje je kupio u Višnjici nedaleko od Gruda.

Ma, vozio se tuda s prijateljem i odmah sam zakočio kad sam vidio nekog starijeg gospodina s tim duhanom. Upitao sam ga bi li mogao kupiti duhan, jer me strašno podsjećao na neke slike koje još imam u glavi iz djetinjstva. Začudio se, jer, priznao mi je, još nitko mu se nije obratio za kupiti duhan, a da taj duhan nije morao biti rezan! Uglavnom, evo ga, lijepa uspomena na djetinjstvo pored vina koja su moja sadašnjost i budućnost!

Počasno mjesto u podrumu zauzima i "obiteljska memorabilija", poput djedova štapa.

Sjećam se da sam djeda kao dijete pitao mogu li dobiti njegov štap kad umre. Mislim da se na mjestu stresao i htio mi ga odmah dati kad je čuo moje pitanje! Eto, djed je umro, a štap je pripao meni.

A u podrumu je i "ćaćina puška" iz 1991. godine.

Tada nije bilo nikoga tko nije imao pušku, premda iz ove nije ispaljeno ukupno 10 metaka. Ali, neka, i ona je dokument vremena koje sam odlučio zamrznuti s vinima.

Tu su i fotografije pradjeda, djeda, oca i sina uokvirene čepovima hercegovačkih vinarija - neka se zna da ljubav treba uokviriti - ljubavlju.

Premda, moj ćaća je u zezanciji uvijek volio reći:
Ne kvari vino vodom niti ljubav brakom!

A i njegov stav o vinskom ukusu gotovo da je na tragu očeve izreke:

O vinu i ženama se ne raspravlja!

Josipov prtljažnik pun je "eksplozivnih" stvari koje se mogu svesti pod onu čuvenu socijalističku krilaticu - "Ništa nas ne smije iznenaditi". To su najbolje prije nekoliko dana osjetili pelješki vinari iz Donje Bande predvođeni Borisom Mrgudićem i Baldom Kangjerom, koje je Josip posjetio na Danima otvorenih podruma u vinskom baru Peninsula. Nakon što su ga pozvali da im se pridruži za stolom i pojede brudet, Josip ih je zamolio da mu dopuste donijeti "nešto" iz prtljažnika. Onda je krenulo s vinima…

Još "gore" je bilo kod braće Darija i Borisa Gašpara u Umčanima, gdje smo došli na kratko kušanje, a samo pod sjenicom u vinogradu ostali smo sjediti sedam sati pa tek onda prešli u podrum.

Naime, Josip u prtljažniku uvijek nosi dva kofera. U jednom su čaše za vino i dekanteri, a u drugom - steakovi i mobilni plinski roštilj. Najzabavnije mu je s društvom otići na najviši vrh Bijakove, Svetog Juru, i tamo, poput grčkih bogova, prepustiti se čistom uživanju u vinu i hrani.

Josipov hedonizam u najčišćem obliku započeo je sasvim slučajno - tjednim odlascima kod kuma Damira Oreča Spliće u Split. Bilo je to početkom milenija, Josip je taman ušao u punoljetstvo. Pila se stock-cola, hit je bilo pivo Bavaria u bočicama od 0,25 litara. Vina nigdje nije bilo na vidiku.

Počeo sam s kumom otkrivati restorane, a meni je svojevrsno iznenađenje bio Zlatan Plavac, bazno vino velikog Zlatana Plenkovića. Gdje god bih došao, svaki restoran je imao to vino u ponudi. U tadašnjem potpunom nedostatku odličnih hercegovačkih vina jedan obični plavac meni je bio senzacionalno otkriće! I ne samo što sam se bio "navukao" na to vino, nego me Zlatan Plavac "natjerao" na dodatna istraživanja vinske scene. Svakim povratkom iz Splita prtljažnik je postajao sve manji, jer sam manijakalno kupovao sve plavce do kojih sam mogao doći. Kupio sam neke montažne police zapremine 50 boca, ali vrlo brzo sam morao kupiti nove i nove i nove.

Strast mu je dodatno zapalio Ivan Planinić, tadašnji direktor Vinarije Nuić, koji mu je svjetonazor proširio upoznavanjem s ljudima sličnog profila. Bilo je to društvo koje se okupljalo oko Vjeke Lukića, prvog čovjeka sommelijerske zajednice u Bosni i Hercegovini, zaljubljenika u mađarska vina i vlasnika kultne mostarske vinoteke LeRoy.

Nakon što sam počeo distribuirati po ugostiteljskim lokalima diljem BiH sav pribor iz asortimana turskog giganta i drugog najvećeg proizvođača čaša u svijetu, Paşabahçe, upoznao sam se s Ivanom Planinićem. Kad je on čuo da skupljam vina, rekao mi je da ima ekipu u Mostaru koja se nalazi u jednoj vinoteci te me pozvao da dođem te da, eventualno, donesem neka vina iz svoje kolekcije i tako započnemo druženja.
Vjerojatno je kontao da imam desetak boca. A ja pred njim izvadim telefon i pokažem mu fotografije, na što je on samo izustio:
Što je to, rođo?!

I, dogovorimo se mi za nekoliko dana organizirati druženje u LeRoyu…
Tamo su bili Vjeko Lukić, Dado Baletić, Andrej Vrančić, Boris Vidović, Manlio Napoli, Velimir Ereš, Sanjin Galić, Josip Marijanović…

Mi smo se kasnije, praktički, zajedničkim kušanjem najboljih svjetskih vina učili kulturi vina. A vinari iz našeg društva, poput Velimira Ereša i Josipa Marijanovića ili, kasnije nam se pridružio, Olivera Mandarića, postali su ponajbolji hercegovački vinari. Uvijek smo tražili nešto što nema kupiti kod nas!

Možda najveći od svih "okidača" bila mu je nabavka Gravnera Rosso iz 2000. godine, kao i Zinfandela iz Vinarije Grgich Hills.

Kad sam se toliko zainteresirao za vina, Hercegovina još nije imala nešto posebno. Među najboljima mi je bio Grgo Vasilj, bila je ona njegova Blatina Barrique, tada još nije bilo Nuića, Brkić se još nije bio etablirao… Hercegovačka vina skoro da nisam pio, jer nisam imao što popiti! U posljednjih desetak, poglavito posljednjih pet godina sve se stubokom promijenilo, vinska scena u Hercegovini je neusporedivo bolja nego što se o njoj misli i govori, a misli se da je situacija jako dobra! Nije dobra nego - odlična! Znaš kako je kod nas, uvijek je tuđe bolje. Ali, ajmo naša vina rastočiti i ponuditi na slijepo kušanje, uvjeravam vas da mogu stajati rame uz rame s najboljim svjetskim vinima. Ja sada kući najčešće pijem hercegovačka vina, a kad sam u društvu, onda već malo istražujemo i volimo kušati razvikana i dobra vina iz inozemstva. Mislim da su Nuić i njegova tri vina - Trnjak, Merlot i Syrah pokrenuli hercegovačku vinsku scenu. Tu su bili i Brkić s Gredom, Gentille s Blatinom i Cabernet sauvignonom, a danas se, primjerice, X-line Vinarije Vilinka ili Trnjak Vinarije Nuić mogu staviti u istu utrku s najvećim svjetskim velikanima!

Svojim najvećim "domaćim" adutom smatra Plenkovićev Grand Cru, kojem uz rame stoje Burin ili Kiridžijin Dingač ili Matuškov Dingač Royal. Uostalom, Josip u podrumu drži najmanje 100 različitih Dingača različitih godišta od različitih vinara. A sumnjam da netko ima u svom podrumu toliko različitih blatina iz razdoblja od prije 20 godina!

Ima tu i egzotičnih etiketa, poput "hercegovačke blatine Poglavnik", "Blatine Thompson", "Kvalitetno crno vino Gotovina", "Stono poluslatko crno vino Maršal", "Führerwein", ali i podsjetnika da su vinarije često znale proizvoditi "službena" i "zvanična" vina pojedinim notometnim i fudbalskim klubovima poput Hajduka, Partizana, Crvene zvezde ili Milana.

Nedavno je za svoj rođendan s prijateljima otvorio i popio Petrus iz 1964. godine, kojeg je platio 3.000 eura, Krug iz 1998., Bolinger iz 1985., Lafite Rothschild iz 1993. i 1988., Senu iz 2015. kojoj je James Suckling dao 100 bodova, Clos Apaltu, također ocijenjenu sa 100 bodova, te dva svoja vršnjaka iz 1983. godine - Gran la Ross i Calon Segur.

Ja više nisam iskoristiv u toj dobi, ali ta vina su za piti!!! S druge strane, ako vidim da ljudi uživaju i istinski vole vino, nije mi nikad problem otvoriti vino od 5.000 kuna. Nisu vina za čuvanje, najbolji arhiv su zadovoljna nepca!

Nemalo puta se Josipu dogodilo da je u neko doba morao ostaviti društvo u svom podrumu i otići spavati, jer - ujutro se mora raditi. Tada svojim prijateljima samo poruči da su im sve boce na raspolaganju, samo neka onaj tko posljednji izađe - ugasi svjetlo i zatvori vrata!

A podrum uskoro namjerava proširiti, probit će jedan zid i napraviti još jednu prostoriju u kojoj će njegovo vino odležavati u njegovim bačvama.

Vinarstvo se često opisuje kao vrsta umjetnosti, a vina kao odraz terroira, povijesti, tradicije i filozofije koja se nerijetko prenosi s generacije na generaciju.

Na temeljima starijim više od sto godina, svoju vinsku priču piše vinarija San Mauro, smještena na bajkovitom brežuljku iznad Momjana. Sa željom da proizvede vino na što prirodniji i jednostavniji način, kako bi utjecaj prirode i prirodnih pojava došao do izražaja u svakom gutljaju, kreirala je vino San Mauro Nonno, Nobile di San Mauro.
U seriji vina sa zlatnom etiketom i nazivom Nonno nalaze se vina posebnih selekcija, posebnih godina i sorti koje se uzgajaju na prirodan način i tretiraju isključivo u situacijama u kojima je to neophodno, i to tradicionalnim preparatima. Takvu je filozofiju njegovao naš djed Piero kako bi proizveo jednostavno, čisto i tradicionalno vino, zbog čega smo ovu seriju nazvali po njemu", rekao je Sergej Sinković, menadžer vinarije.

Vina ove serije proizvedena su u ograničenoj količini, a napravljena su od najboljeg grožđa iz posebnih godišta. Svako vino serije Nonno proizvedeno je dužom maceracijom grožđa i odležalo je u drvu više od dvije godine.
Nonno, Nobile di San Mauro je naše specijalno crno suho vino, kupaža tri sorte crnog grožđa: Teran, Refošk i Muškat Ruža porečki u postotcima 60:30:10. Teran i Merlot odležani su po 4 odnosno 3 godine tako da ovo vino nosi berbu 2016. Na nosu je mekano, ima note višnje i jagoda isprepletenih s mirisom latica ruže. U ustima je djelomično suho, uz ugodan okus višnje u kombinaciji s vanilijom, rekao je Patrik Sinković, enolog San Maura.

Na 350 godina starom imanju, uz vino i likere vrhunske kvalitete, proizvode se i domaći džemovi, maslinovo ulje te vinski i balzamični ocat, koji dolaze uz modernu ambalažu i originalnu priču. Balzamični ocat tako nosi naziv Aceto Balcanico San Mauro, napravljen je po staroj obiteljskoj recepturi i zamišljen kao aromatizirani ocat koji će začiniti lijepe trenutke za stolom. Njihovo ekstra djevičansko maslinovo ulje aromatična je sinergija sorti Leccino, Pendolino, Bianchera i Buža, dok su džemovi i želei garancija dobrog početka dana - dobiveni od najboljeg domaćeg voća i pažljivo spravljeni prema obiteljskoj recepturi koju od samog početka prati iskustvo, znanje i ljubav none Dore.

U vinariji i agroturizmu San Mauro, na tradicionalnim temeljima nastaju moderni proizvodi koji dočaravaju ljepotu bajkovitih brežuljaka, prostranog zelenila, svježeg morskog zraka i toplog sunca, a svojim specifičnim aromama, bojama i okusima potvrđuju bogatstvo ovog vinorodnog područja.

Vinarska obitelj Grabovac iz Prološca otpočela je sa sadnjom novog vinograda na području Čanjevice.

Riječ je o najvećem privatnom ulaganju u poljoprivredu na području Imotske krajine i najvećem ulaganju u vinogradarstvu na području Splitsko-dalmatinske županije u iznosu od gotovo 3,5 milijuna kuna (oko 906.735 KM).

Na prostoru državnoga zemljišta donedavno su bili zapušteni vinogradi. 2016. godine Grabovci su zatražili zakup terena.
2018. nam je odobren projekt restrukturiranja vinograda na položaju Čanjevice, 12,5 hektara vinograda i otada je krenulo s krčenjem vinograda, pripremom zemljišta i danas doživljavamo vrhunac sa sadnjom vinograda na ovom položaju. Od autohtonih sorti tu se najviše nalazi Kujundžuše, Trnka i Vranca, a od internacionalnih sorti najviše će biti zastupljeni Merlot, Chardonnay i Sauvignon bijeli, kazao je Nikola Grabovac, vinogradar i vinar.

Sadnja loze završna je faza projekta "Restrukturiranje vinograda na položaju Čanjevice" u sklopu mjere Restrukturiranje i konverzija vinograda iz nacionalne pomoći sektoru vina, poznatije kao "Vinska omotnica".

Sadnja 10 hektara je prilično dobra kvadratura, a naravno u cijeloj Dalmaciji je teško naći da je netko zasadio ove vinograde, kazao je Mate Lasić, načelnik općine Proložac.
Za pohvaliti je nacionalne politike koje su išle u smjeru revitalizacije Dalmatinske zagore i support prema vinskoj omotnici, nekih 192 milijuna kuna je plasirano zahvaljujući ispravnim politikama Vlade Republike Hrvatske i ljudi na terenu koji su prihvatili takvu agendu djelovanja i omogućili da se ponovno oplemeni ovo područje, kazao je Ante Šošić, splitsko-dalmatinski dožupan.

U privatnom posjetu, tijekom sadnje novih vinograda, bio je i potpredsjednik Hrvatskoga Sabora, Miroslav Škoro, dugogodišnji prijatelj obitelji Grabovac.

Prvi je bio Badel sa svojim Korlatom. Iako su vinogradi u nadinskom polju i ostalim dijelovima Ravnih kotara davali grožđe za vina još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tek je Korlat tom kraju skinuo etiketu vinogorja s dobrim grožđem i slabim vinima.

Zahvaljujući Korlatu, vinu koje je danas dostupno u svim dijelovima zemlje i koje po prestižu jednako teži kao Dingač ili neki od hvarskih plavaca, konačno su se otvorila vrata šireg tržišta i za sve druge vinare tog kraja. Kojih ne manjka.

Više od stotinu vinogradara uzgaja grožđe samo u Nadinskom blatu, a samo dvadesetak od njega pravi i vino. Svi ostali prodaju grožđe vinarima u okolici i diljem Hrvatske. U vrijeme berbe u Ravne kotare dolazi se sa svih strana, ponajviše iz drugih dijelova Dalmacije, a zatim i iz Istre, Kvarnera, Slavonije, Bregovite Hrvatske, Zagreba, s istom idejom: u Ravnim kotarima ima dobrog grožđa, ajmo napraviti ili popraviti vlastito vino.

Međutim, kako se trenutno stvari razvijaju, u budućnosti bi to vrelo dobrog grožđa moglo postati teže dostupno, jer se sve veći broj lokalnih vinogradara okreće vlastitom vinu i traži svoju tržišnu šansu. Pet vinarija čija su vina recenzirana u nastavku bjelodan su dokaz se stvari mijenjaju, trajno i nabolje.

1. Vinarija Glavić: u Nadinskom blatu rađa se veliki vinar

Ponekad u putovanjima vinskim krajevima upoznate istinski posvećenog vinara. Koji ne bira prečice, ne ulazi u kompromise oko kvalitete i kojem strast prema vinu zrači iz očiju. Kojem su vinogradi uzorni i kojem u podrumu ne možete naći niti jednu bačvu s problemom. Zaista samo ponekad ili, bolje rečeno, iznimno rijetko. Upravo takav vinar je Tomislav Glavić, samozatajan i na tržištu sasvim anoniman, koji u podrumu skriva neke od najboljih crnjaka Hrvatske. Njegov talent je neizmjeran, a sva crna vina koja mu izlaze iz podruma su izvrsna. Ponajviše cabernet sauvignon i syrah. Motrite na njega u budućnosti jer, iako boce još nema, ime je to koje zahvaljujući kvaliteti uspostavlja nove standarde u svojem kraju.

Glavić, Martin Cabernet Sauvignon 2017.

Cijena: 100 kn

Kvaliteta: 92/100

Tamne rubinsko crvene boje. Mirisa na list duhana i cedrovinu, s obilnim džemom od crnog ribiza u pozadini. Visoke koncentracije u ustima, ali nije masivno, dapače, s dosta svježine savršeno uravnoteženih kiselina, zatim s vidljivim taninima koji ne stežu, nego samo podupiru kičmu vina te u konačnici s obiljem crnog voća na retrookusu. 14,5% alk. Od 2021. do 2030. Certificirano kao ekološko vino.

Uz hranu: odležani biftek, dry aged rib-eye, file mignon u demiglaceu s crnim tartufom.

2. Bijela ili crna vina? Degarra konačno pokazuje da mogu oba, pa i pjenušac i rose

Ravni kotari u vinskim su krugovima prepoznati kao područje s potencijalom za crna vina, a kod bijelih su očekivanja niska. Zabluda je to čiji temelji leže u velikoj zastupljenosti sorte ugni blanc i nekih drugih sličnih sorti u lokalnim vinogradima, a radi se o sortama za destilate, ne vina, koje su ih zbog rodnosti tijekom sedamdesetih rasuli po poljima širom unutrašnjosti Dalmacije, pa tako i u ovom kraju. Međutim, radi li se s klasičnim vinskim sortama, rezultati ne izostaju. Degarrin pošip u svježoj, mirnoj varijanti, kao i pjenušac od pošipa dva su izvrsna vina dostojna svake vinske karte i dokaz da bijela vina ovdje imaju isti potencijal kao i crna. Rade i izvrstan rose od plavine, koja kao da je izmišljena za takav šarmantni tip osvježavajućeg i sočnog vina. U konačnici, njihovi crnjaci jednako su dobri kao i kod ostalih te i u tom razredu pokazuju klasu.

Degarra, Bonterra 2017.

Cijena: na upit

Kvaliteta: 89/100

Od sorti merlot i cabernet sauvignon. Tamne i neprozirne rubinsko crvene s ljubičastim odsjajem. Mirisa koji odiše voćnošću, prije svega šljive, pa s nešto crne višnje u pozadini. Okusa mekanog i sočnog, mekših tanina, srednje punog do punog tijela, solidne koncentracije, s ugodnim voćnim finišem na retrookusu. 14,5% alk. Najbolje od 2020. do 2025.

Uz hranu: ramstek s roštilja s krupnom soli i maslinovim uljem, medium rare hamburger, tvrdi kravlji sir

3. Kraljevski vinogradi - Punta skala je vinograd koji treba motriti u budućnosti

Vinarija Kraljevski vinogradi zasadila je vinograde na poziciji Punta skala, sasvim različitoj od ostatka zadarskog okružja i Ravnih kotara. Nalaze se na kršu i okrenuti su prema moru, pa su vina njihovih vinograda stilski zapravo sličnija vinima južne Dalmacije nego onima iz obližnjeg Nadinskog polja. Također za razliku od drugih vinarija, posvetili su se domaćim sortama, pošipu, plavcu malom i tribidragu, te nakon početnih lutanja i prikupljanja iskustva, sada s njima rade sjajne rezultate. Osobito s pošipom, od kojeg rade četiri različite etikete, sve izvrsne kvalitete.

Kraljevski vinogradi, Pošip 2019.

Cijena: 85,00

Kvaliteta: 90/100

Sjajan pošip koji je napravljen u svježoj varijanti, a ima dubinu i slojevitost dozrelog vina. Dublje je zelenkasto žućkaste boje. Suptilnog mirisa na bijelo koštunjičavo voće, kao što su bijele breskve, marelice, ljetne sorte jabuka. Okusa intenzivnog, zaokruženog, blažih kiselina, s dosta slane mineralnosti na finišu, kao i krasnog slankasto mekanog retrookusa. 13,5% alk. Najbolje od 2020. do kraja 2022.

Uz hranu: oborita riba poput orade ili brancina sa žara ili na lešo, zubatac iz pećnice ili s roštilja preliven maslinovim uljem, mekši kravlji sirevi

4. PZ Masvin - crljenak s krša bolji je od onog iz polja

S povratkom tribidraga (crljenka) u dalmatinske vinograde nakon stotinjak godina izbivanja, ponajviše se iščekivalo gdje će ta sorta, koja daje visoke sladore i visoke kiseline istodobno, dati najbolje rezultate. Sudeći po crljenku vinarije Masvin, koji je ujedno i njihovo najbolje vino, na kršu daje više. Tu postiže koncentraciju, a zadržava živost i ovdje ostvaruje potencijal za vrlo dugačka dozrijevanja u boci. PZ Masvin, koji vodi energični Radoslav Bobanović, meliorirao je krš na padinama kod mjesta Polača i zasadio niz sorti, pa i crljenak. Sva su im vina superkoncentrirana, s visokim alkoholima, pomalo rustikalnog okusa s jedna strane i velikog potencijala za čuvanje s druge.

PZ Masvin, Crljenak (Zinfandel) 2018.

Cijena: 90 kn

Kvaliteta: 91/100

Duboke i tamne, neprozirne crvene boje s ljubičastim refleksom. Bogatog mirisa koji odiše zrelim i prezrelim aromama poput griotte višnje, vanilije, kolača od trešanja, kompota od šljiva. Sve skupa zaokruženo jasnim utjecajem drva. Okus je visoko koncentriran, punog je tijela, zrnatih tanina, s puno voćne slasti i blagom zadimljenošću. Snažnog alkohola, ali i s puno voćne svježine, kao i živih kiselina koje vinu daju savršen balans. 15,0% alk. Najbolje od 2021. do 2026.

Uz hranu: pašticada, dugo pirjana junetina, dugo pirjana divljač poput vepra s brusnicama

5. Škaulj - syrah je nedvojbeni favorit u Nadinskom blatu

Nadinsko blato je zapravo močvara meliorirana nakon Drugog svjetskog rata. Tamo su potom zasađeni vinogradi, za koje je tadašnja struka procijenila da bi bilo najbolje da se baziraju na francuskim sortama iz porječja južnog dijela rijeke Rhone, grenacheu, cinsaultu, mourvedreu i syrahu. K njima su još dodali i popularne merlot i cabernet sauvignon. S godinama se izbistrilo da syrah i cabernet sauvignon daju najviše. U dubokom i plodnom tlu, prirodno rodne sorte daju visoki prinos i slabu kvalitetu, a ove dvije koje prirodno imaju manje prinose ne gube na kvaliteti. Jedan od najboljih priloga toj tezi su cabernet sauvignon i syrah nadinskog vinara Škaulja. Cabernet mu ima kičmu, tanin i visoku koncentraciju, a syrah je mekši, sočniji i bogatiji. Oba su, a osobito syrah, u svojem stilskom razredu izvrsna vina, koja kvalitetom odskaču od svih drugih iz podruma.

Škaulj, Syrah 2018.

Cijena: na upit

Kvaliteta: 88/100

Tamne i neprozirne rubinsko crvene s ljubičastom nijansom. Intenzivnog mirisa u kojem se izmjenjuju zrelo šumsko voće s notama kože i mošusa. Okus je također intenzivan, s čvrstom taninskom kičmom, džemastim voćem u pozadini, dugačkog trajanja te dobrog balansa između sočnosti i zrelosti te između snage i svježine. 14,0% alk. Najbolje od 2020. do 2023.

Uz hranu: hamburger s marmeladom od luka, varivo sa slanim i dimljenim mesom, tjestenina s lisičarkama, vrganjima, pancetom i prženom kaduljom, boršč.

Iako godišnja proizvodnje vina u Austriji iznosi manje od jedan posto od ukupno proizvedenih vina u svijetu (negdje oko dva milijuna hektolitara), danas se o njenim vinima diljem istog tog svijeta priča s velikim poštovanjem.

Posljednja tri desetljeća dogodila se prava vinska renesansa, u ovoj maloj zemlji poznatijoj po snijegu i skijanju. Malo je ljudi upoznato s činjenicom da Austrija proizvodi vino, a još manje da se kvalitetom nalazi na svjetskom vrhu.

Kultni status

Nekolicina austrijskih vinara ima kultni stataus, a gotovo da nema u svijetu ozbiljnog kušanja na kojoj vina iz ove zemlje ne zauzimaju visoka ili pobjednička mjesta. Kako je to bilo moguće postići u kratkom vremenu i što je temelj toga uspjeha, pitanje je koje se samo po sebi postavlja. Odgovor je prilično jednostavan. Sve se temelji na četiri čimbenika: tlu, klimi, sortama grožđa i - naravno, vinarima čime je Austrija pronašla pravu formulu za osvajanje vinskog Olimpa.

Raznolikost tla je u Austriji velika. Dva su osnovna tipa: lagana prozračna tla i teška gusta tla. Lagana su poznata po tome što lako propuštaju vodu i upijaju toplinu. Podloga su za visokokvalitetna vina pod uvjetom da tijekom godine dobiju dovoljno padalina kako bi omogućila lozi normalan tijek rasta. Vina s ovih tla su lagana i elegantna te posjeduju veliku lepršavost. Vina s debelih tla su jača i posjeduju više koncentrata i snage i na njima je potrebno posvetiti veliku pažnju kontroli prinosa budući da su sama po sebi jako plodna. Toliko prisutna raznolikost tla je jako prisutna u Austriji i varira od vrlo laganih kamenih tla od granita koji prevladavaju u vinskoj pokrajini Wachau i Langenlois preko bogatih tla u Burgenlandu koja opet variraju izmađu škriljevca, humusnoilovastih, glineno pjeskovitih do pjeskovitih tla te do vulkanskih u Štajerskoj. Ova tla u kombinaciji s toplim danima i hladnim noćima odličan su temelj za proizvodnju svježih i voćem bogatih vina. Također količine padalina, koje se kreću između 400 i 800 mm na godinu, te prosječna nadmorska visina vinograda između 200 i 400 do čak 560 metara iznad mora u Štajerskoj, idealni su čimbenici za dobivanje vrhunskih vina.

Izvorne sorte

Uzgajane sorte su i originalne i izvorne. Austrija je izrazito bijela vinska zemlja. Tri četvrtine vinograda su zasađeni bijelim sortama i to posebno izvornom sortom Grüner Veltliner. 36,04 posto sveukupnih vinograda su zasađeni njome, te se može sa sigurnošću tvrditi da je ova sorta osnova austrijskog vinarstva i vinogradarstva. Druga sorta po zastupljenosti je također bijela, nama dobro poznata, Welschriesling ili kako je mi zovemo graševina. Na trećem mjestu se nalazi, po površini na kojoj je zasađena, opet nama poznata crvena sorta, zweigelt koja pokriva 8,97 % ukupnih površina. Četvrto mjesto zauzima još jedna izvorna, opet crvene sorta, blaufränkisch ili kako je mi zovemo frankovka. Ovim četirima sortama treba još dodati rizling i chardonnay ili kako ga u Štajerskoj zovu morillon te sauvignon blanc, koji polako, ali sigurno postaje zaštitini znak Štajerske, te crvene sorte St. Laurent, pinot crni, cabernet sauvignon, merlot i syrah. Naravno, ovo nisu sve sorte, ali su sigurno u Austriji najznačajnije.

Vinske regije

Vinogradi Austrije su smješteni uz njenu istočnnu granicu i djele se na četiri glavne vinske regije koje se dalje dijele na šesnaest podregija. Austrija, tako mala, a tako velika.

Najsjevernija regija je Niederösterreich sa 36.688 ha i nju tvore podregije Wachau, Kremstal, Kamptal, Trainstal, Donauland, Weinviertal, Carentum i Termenregion. Ovo je domovina Grüner veltlinera i odavde dolaze uglavnom bijela vina. Ujedno je ovo i najveća regija po površini pod vinovom lozom, ali i po količini proizvedenih vina.

Tik ispod ove regije i na obalama i okolo Neusedlersee jezera se prostire kvalitativno jako važna regija Burgenland sa 16.030 ha, koja se dijeli na podregije Neusiedlersee, Neusiedlersee-Hügelland, Mittelburgenland i Südburgenland. Ovdje proizvode najbolja slatka vina Austrije i svijeta, i naravno najbolja crvena vina zemlje.

Još južnije se nalazi vinska regija Steiermark s 3.668 ha, koja se dijeli na podregije Südoststeirmerk, Südsteirmark i Weststieirmark. Ovo je domovina sauvignon blanca i chardonnajya ili kako ga ovdje zovu morillona.

Pored ove tri regije postoji i četvrta, koja je mali raritet. To je regija oko glavnog grad Beča po kojemu i nosi ime Wien, sa svega 620 hektara zasađenih vinograda.