U Europskoj uniji, od 1. kolovoza 2009. stupio je na snagu novi set pravila koja se odnose na proizvodnju i klasifikaciju vina.
Izmjene koje su razmatrane u proteklih nekoliko godina, predstavljaju dio programa kojeg u Bruxellesu nazivaju “vinskom revolucijom”. Nakon ovih izmjena, oznake AOC (appellation d’origine controlee), DOCG (denominazione di Origine Controllata e garantito) ili QbA (Qualitatswein bestimmter Anbaugebiete ) prestaju se koristiti.
Umjesto ovih nacionalnih sustava klasifikacije, ubuduće će na etiketama biti prisutni akronimi PDO (Protected Designation of Origin) i PGI (Protected Geographical Indication). Pored ovih izmjena, smanjene su površine pod vinogradima kao i smanjenje dopuštene šaptalizacije (dodavanje šećera u širu).
Posljedice ove reforme bi se trebale ogledati u modernizaciji proizvodnih procesa, promociji vina zemalja članica EU kao i u osiguravanju kompenzacija za one koji odluče napustiti proizvodnju grožđa i vina.
Po riječima Europske povjerenice za poljoprivredu, Mariann Fischer Boel, početak rada na ovom projektu bio je obilježen brojnim poteškoćama. Njezina izjava iz 2006. godine da europski proizvođači vina proizvode više vina nego što je tržište spremno primiti je dočekana od strane mnogih s velikim negodovanjem. U isto vrijeme najavljena je potreba smanjenja površina pod vinogradima za skoro 400 000 hektara od 3,4 milijuna koliko je registrirano u EU.
Usljed velikog pritiska na Europsku komisiju od strane proizvođača vina, ova, potrebna smanjenja površina, su dvostruko umanjenja, na samo 175 000 hektara. Također, postignut je dogovor da zemlje članice mogu računati na financijsku pomoć oko uništavanja svojih viškova vina sve do kraja 2012. godine.
Zemlje EU proizvode oko 60% od ukupne količine vina u svijetu, ali i pored toga europski proizvođači još uvijek nemaju rješenje za globalno smanjenje potrošnje i to posebno u onim zemljama u kojima je vino oduvijek bilo više način života nego brojka u nekom od financijskih izvješća.
Samo u Francuskoj, najpoznatijoj vinskoj zemlji svijeta, potrošnja po glavi stanovnika je prošle godine pala na 43 l godišnje. Primjera radi, ta brojka je 2007. iznosila 47 l a 1959. čak 120 litara. Ovi rezultati su vjerojatno posljedica promjene odnosa prema načinu života kao i pooštrenje propisa koji reguliraju dopuštenu količinu alkohola u krvi kod vozača.
Međutim, ovi razlozi možda ne vrijede za neke druge zemlje. Naime, za proizvođače iz drugih regija, na primjer Sjeverne i Južne Amerike ili Australije situacija uopće nije loša. Po podacima OiV-a, udio vina iz tih regija u ukupnoj prodaji se povećalo sa 3% koliki je bio 1990. godine, na 30% u 2008. godini. Tijekom posljednjih 18 godina izvoz vina iz Australije i Čilea u Europu je skočio za više od 2.000%.
Naravno, do toga nije došlo preko noći. Proizvođači iz ovih oblasti su uspjeli napraviti pravu revoluciju podigavši kvalitetu svojih proizvoda a zadržavajući, pri tom konkurentnu cijenu. Također, ono što je vrlo bitno je i svojevrsna demistifikacija vina koju su ovi proizvođači uspjeli sprovesti – prosječan kupac više nije morao imati obimno znanje o raznovrsnim oznakama ili vladati s dva-tri jezika. Njihova klasifikacija vina je bila vrlo jednostavna i laka za korištenje, što je i dovelo do popularizacije njihovih vina.
EU je shvatila kako arhaični sustav klasifikacije vina u zemljama članicama samo zbunjuje kupca pa je uvođenje kategorija PDO i PGI pokušaj rješenja ove situacije.
Oba termina se odnose na specifičnu vinsku regiju, s tim što postoji razlika u dopuštenom postotku vina sa strane. Vina s oznakom PDO moraju biti napravljena isključivo od grožđa iz te regije dok je kod vina s oznakom PGI dopušten udio od 15% grožđa iz druge regije (ali iz iste zemlje). U usporedbi s postojećim oznakama postoji sličnost s AOC / VDP u Francuskoj i DOC IGT u Italiji.
Uzevši u obzir činjenicu kako ovaj novi zakon o oznakama na etiketama neće biti obvezujući za proizvođače iz već postojećih renomiranih vinskih regioja, postavlja se pitanje oko čega se podigla tolika prašina?
Dio odgovora se nalazi u, sada već anegdoti, o stupnju zakrivljenosti krastavca, na primjer, koje, po standardima Europske komisije, nije moguće prodavati u trgovinama EU. Želja za sveopćom standardizacijom koja postoji u EU pokazuje u punom svjetlu nemilosrdnost birokracije. Ali, rješenje problema europskih vina je znatno složenije od propisa koji određuje dopušteni stupanj zakrivljenosti krastavca.
Šaroliki sustav označavanja vina u Europi je zasnovan na čuvenom “terroaru”. Logički gledano – što su bolje osobine regije u kome se grožđe proizvodi, to je i vino cjenjenije. Zemljopisne osobine područja u kojima se vino proizvodi mogu biti veoma opće, na primjer, navođenje samo zemlje porijekla ili jako detaljne – čak do razine određenog vinograda na sunčanoj padini.
Ovaj “revolucionarni” prijedlog EU je, u osnovi, samo pojednostavljena inačica postojećeg sustava koji vezuje vina za mjesto proizvodnje. U teoriji, prava revolucija se može očekivati u obvezama i razvrstavanju vina po njihovim kvalitativnim osobinama. Međutim, prelazak na sustav ocjenjivanja vina na temelju kemijske analize i stručnog povjerenstva, je malo realan scenarij za Europu u kojoj su se proizvođači i kupci stoljećima privikavali na postojeća pravila. Također, Chabli, Champagne ili Chianti, već odavno su postali brendovi i rijetko tko će se odreći njihove očite marketinške tj.. ekonomske vrijednosti.
Proračun koji je EU namijenila za sektor vina za 2009. godinu iznosi 794 milijuna eura ali je planirano njegovo povećanje na 1,231 milijardu eura u 2013. godini. To povećanje je namijenjeno razvoju vinskog sektora zemalja članica i njima je ostavljeno diskreciono pravo s tim novcem raspolagati po svojoj procjeni.
Tako je, primjerice, do svibnja prošle godine (2009.), Francuska potrošila 11 milijuna eura za promociju svojih vina izvan granica Europe.
Međutim, na uništavanje viškova proizvedenog vina, utrošeno je čak 20 milijuna eura.
