Vjerojatno najfotografiraniji dio podruma velikog Ivana Enjingija jest onaj niz hrastovih bačava "na krivini", no tek oni koji se duže zadrže u razgovoru s ponajvećim hrvatskim vinarom saznat će da u tim bačvama nije vino nego – rakija. Komovica!

Čista tradicija.

Što je Ivana Enjingija kao vinara motiviralo da bude i destiler?

Proizvodnja rakije od ostatka grožđa i vina je jednostavno naša tradicija. Kad sam krenuo u proizvodnju crnih vina, da bih dobio kvalitetu, nisam prešao grožđe nego bih slobodnim padom pustio da se iscijedi onaj samotok, a kominu bez peteljki i bobica, koje su bile u savršenom stanju, bilo je grijeh baciti pa sam ju dva puta destilirao. Prvi put do kraja, koliko ide, koliko ima alkohola, a onda ponovo prepekao. Sve moje rakije su prepečenice. I svaki put bih dodavao izvorsku vodu u tu prvu rakiju koja je bila od grožđa, oko 30 posto izvorske vode, i onda bi uslijedila nova destilacija. A kad bih na kazanu krenula rakija, prvu litru bih uvijek bacio natrag.

Uvijek bih izdvajao onaj srednji dio, srce rakije, i kao takvu bih je metnuo u korištene barik bačve u kojima je prethodno odležavalo bijelo vino i za to se koristilo 2-3 puta. I u takvoj bačvi moja komovica je ležala sve od 1984. godine do današnjih dana.

Dakle, vaša komovica je od crnog grožđa koja je nakon dvostruke destilacije odležavala u baricima u kojima je prethodno odležavalo bijelo vino?

Da.

Pa u vašoj boci komovice satkana je cijela priča o vašoj vinariji?

Da, može se tako reći.

Kako biste opisali vašu komovicu u odnosu na postojeće komovice na tržištu?

Ovo je najoriginalnija komovica koja se uopće može susresti. Jer, grožđe je u potpunosti ekološki zdravo, nema kemije, komina je sočna, destilira se dva puta i, po meni, to je savršenstvo. Nakon 20 godina što odleži u bačvi, to je potpuno drukčije od svega što se može susresti na tržištu.

Kad posegnete za čašicom?

Ja uopće ne pijem rakiju! Svoju rakiju sam popio kad sam imao šest godina. Napio sam se medene rakije. Premda i danas pamtim sve što je bilo toga dana, sjećam se i da nisam mogao stajati na nogama.

Što se dogodilo?

Bila je svadba bratića moje mame. Baba je bila u pripremi hrane za goste, a mene je netko utrpao u kola da idem odavde iz Hrnjevca u Vetovo na vjenčanje, to je 3-4 kilometra. Uvijek je bio običaj da se tamo ide kraćim, a natrag dužim krajem, zaprege 10-15-20 kočija. S obzirom da je to bila 1946. godina, osim meda nije bilo ništa drugog slatkog.

Pripremala se rakija za buklije, kad svatovi dolaze pije svatko što hoće, od vina bijelog i crnog, kolača, rakije obične i medene. I, meni netko podvalio medenu rakiju, a meni se to slatko jako svidjelo, poglavito što slatkoga u to doba nije bilo, i ja to popijem.

Druga kapija, druga buklija, ja opet popijem.

Treća kapija, treća buklija, a ja već sam pružam ruku prema medici. Napio sam se toliko da, kad smo ulazili u dvorište, upao sam u blato izlazeći s kola. Netko me digne i pridržava, ja stojim. Ali, kad me pusti, ja odmah padnem u blato, mogao sam samo sjediti. Netko dojavi mami da sam tamo i da sam pijan i ona je došla i uzela me. Neki naš rođak, koji je bio u svatovima, kritizirao je mamu zbog mene, a ona me držala čvrsto iza leđa:

Pa što misliš ti, oca nema, tako balav, a napio se, što će biti od njega kad ostari?!

A onda sve najgore prema njoj, kakva je ona majka, moj sin iz čaše neće piti ni vode, a tvoj se napio.

A ja po glavi osjetim kako njene suze na mene padaju.

Tada sam se zarekao da nikada više neću popiti ni kap rakije. I od tada, jesen 1946. godine, kad je bila svadba, nikada nisam popio ni kap rakije.

Enjingijeve priče o djetinjstvu su fascinantne i dodatno dobivaju na težini kad se zna da ovaj vremešni 84-godišnjak bez ikakvih zastoja evocira uspomene iz doba kad je imao tek tri godine života!!!

Njegov djed Martin umro je 1957. godine, a onda je sav teret vođenja gospodarstva pao na leđa Ivana Enjingija, koji je tada još bio malodoban. Ivan će, pak, pamtiti djeda kao čovjeka koji mu je u ključnim formacijskim godinama zamijenio oca i najviše utjecao na njega.

Najveći teret rada na zemlji nosio je djed na polju s konjima, ali bi ga uvijek mama mijenjala i nadopunjavala u oranju i košnji, dok ja nisam ojačao da mogu pomoći, a to je bilo 1951. godine. Ja sam s 13 godina pokosio kompletnu pšenicu s tri jutra zemlje! A s ujakom Franjom sam kosio i livade, od njega sam naučio kako dobro pokovati kosu, kako je naoštriti. On je bio veliki radnik i vrlo sposoban i od njega sam naučio sve u vezi s obradom zemlje. Djed je tada već bio dosta star, puno je pušio, a bronhitis ga je dobro načeo i teško je disao.

U toj najmlađoj životnoj dobi Ivan je prvi put došao i u kontakt s vinom. Bilo je to u Hrnjevcu, kod bake Marije Kotrlove. Pomagao joj je pretakati vino, napunio bi amper i zatvorio pipu.

Pradjed Koloman je po dolasku u Hrnjevac posadio prve obiteljske loze kadarke, a onda i graševine. Ja sam sve te panjeve doživio, jako dobro se sjećam tog vinograda.

No, kao kuriozitet, neka ostane zapisano da su prve riječi kojih se Ivan sjeća iz djetinjstva bile na – češkom jeziku!

Ja sam jako puno bio kod bake Marije Kotrlove, mamine mame. Sjećam se kad bi mi prabaka kuhala mlijeko s nekim brašnom i onda me hranila žlicom, pritom bi stalno govorila:

"Jedite, jedite, jedite!"

Ali na češkom jeziku. Bile su mi nepune dvije godine…

Djeda Martina su po svršetku rata otjerali obnavljati sela koja su ustaše bile zapalile, mama je morala ići u nadnicu da bi barem neki minimalni novac zaradila za kuću u kojoj "ni miša nije bilo", a Ivana i brata Vaclava čuvala je baka Marika.

I dalje smo bili tretirani kao banda, otimali su nam što god bi stekli. Kao sudionici u osnivanju Hrvatske seljačke stranke u Hrnjevcu smatrani smo protivnicima komunizma. Više smo morali dati državi, nego što nam je moglo uroditi pšenice, kukuruza ili nečeg drugog. Vrlo često smo predstavnike "narodne vlasti", kad bi prolazili pored naše kuće, mogli čuti kako komentiraju:

"Ovo je banda, njima treba sve uzeti."

Tako bi mama i baka ostavljale krumpir neizvađen u zemlji pa bi zimi razgrtale snijeg i vadile ga da imamo što jesti. Cilj nove vlasti bio je sve privatno uništiti i strpati u zadruge, na što moj djed nije htio pristati pa smo jedva preživljavali.

Za onih nekoliko praščića, koje su dobili od druge bake Marije, Ivan je morao brinuti po cijeli dan, ali, usput, čuvao je i tuđe blago. Nagrada je bila komad proje, koja je za Ivana bila sve – i doručak i ručak i večera i slano i slatko.

Ivan u svakoj prilici naglašava da najviše zahvaljuje djedu Martinu što je vrlo rano naučio raditi različite vrste poslova. Boraveći uz djeda Martina u radionici ili na polju, Ivan je tako naučio praviti kola, kotače, tambure, namještaj, "što god je trebalo".

Djed mi je uistinu bio sve, on me praktički naučio svemu ovome što sam ja danas. Inzistirao je da ljude dijelim samo na loše i dobre. Ako ti je netko sumnjiv, dobro promisli hoćeš li s njim surađivati! A to je u skladu s onom poslovicom koja kaže:
"Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći kakav si!"

U tim teškim poslijeratnim vremenima djedove zlatne ruke su mnogima vrijedile, jer je svima kojima je bila potrebna pomoć on odrađivao sve što je trebalo – besplatno!

Prije smrti, nekoliko sati ranije, djed me pozvao i dao mi sve upute kako se vladati u životu. Posavjetovao me da budem manji nego jesam, pazim s kim se družim, budem uvijek realan i skroman, jer najveće zlo su ljudska bahatost i oholost.

Nakon djedove smrti 1957. godine Ivan je morao u potpunosti se posvetiti nadničarenju "od sunca do sunca", jedina stanka je bila od podne do 13,30 sati.

Jeli smo skromno, za doručak se pilo pola litre mlijeka i jela proja, a i mi djeca smo ravnopravno sa starijima znali dobivati po pola litre – vina! Nadničarili smo za kombinat, koji se u to vrijeme zvao Vinogradarstvo Kutjevo. Tad sam, u zimu 1957. godine, zajedno s Josipom Pifkom, kolegom mog tate, bili su generacija – obojica rođeni 1920., radio u istoj partiji za prekapanje zemlje. Posao je išao ovako:

Određuje se linija od 100 metara koju treba prekopati na dubinu 65-70 centimetara. Onda svaka grupa od dvoje u svakoj tabli bira koliko će prekopati od tih 100 metara. Josip je u jednoj tabli izabrao osam metara, u drugoj 10, a u trećoj 6 metara. I mi smo to kopali i kopali, što je zimi bilo nevjerojatno težak posao. Zemlja je bila zamrznuta i moralo se krampati da se zemlja načne, a onda štihačom tu zemlju prebaciti – što je laganiji dio posla. Ispod su bili kamen i siga, što je opet trebalo krampati. Prosjek je bio da smo po čovjeku "istjerali" oko 40 četvornih metara dnevno. Dakle, u kombinatu su prakticirali da se zemlja tako radi u grupama, svaka grupa bi na kraju napravila dvije do tri linije od 100 metara, a mene je u svoje društvo uzeo Josip Pifka.

Među poslovođama, koji su sve što radimo provjeravali željeznim štapom, kojeg su svugdje ubadali, bio je jedan bivši prvoborac. I, ako bi nekome našao da nije dovoljno duboko prekopao zemlju, za taj dan bi mu uskratio plaću. Josip Pifka je bio skroman i strpljiv i sve je trpio, a ja sam bio premlad da se s njima sukobljavam. Tamo gdje su posao radili borački sinovi ili borci iz NOB-a, tamo poslovođe nisu ništa smjeli poduzimati – oni su mogli iskopati i pola od potrebne dubine, ništa im se nije smjelo prigovoriti, a nama, koji smo bili slabiji i nejaki, stvarao je pritisak. Bilo je to teško trpjeti. I kad smo uzeli treću liniju, onu široku šest metara, zvala se "tabla broj 26", odlučio sam da je dosta. Znali smo koliko će dana sve to trajati, pa sam onda izračunao i govorio na glas pred svima:

"Još 15 dana i nikad vam neću doći!"

Sutradan sam imao novo odbrojavanje:

"Još 14 dana i nikad vam neću doći!"

"Još 13 dana i nikad vam neću doći!"…

Na djelu je bila nepravda, neki su mogli raditi što su htjeli, a drugi, slabiji, morali su ispaštati i za grijehe onih prvih kojima ni dlaka s glave nije smjela faliti. Nisam to mogao podnositi, ali sam sve otrpio do kraja kako bih ispoštovao dogovor s Josipom Pifkom.

"Kud ćeš ti balavi, u majčinu, ako nećeš tu?", obratio mi se poslovođa kad sam izgovorio i posljednje odbrojavanje i rekao da odlazim iz nadnice.

Bilo kud! Makar umro od gladi, neću vam nikada više doći da me zajebavate, odgovorio sam mu te tada prvi put u životu nekome izgovorio ružnu riječ.

Ivan je održao svoju riječ, to je bio njegov zadnji dan u životu da je nadničario za kutjevački kombinat! Kad je s Josipom Pifkom prekopao tu zadnju liniju, otišao je i od tada, evo već 66 godina, nikada više nije "radio za drugoga".

Odlučivši da mu je dosta nepravdi, Ivan je, nadničareći posljednje tjedne za kutjevački kombinat, paralelno skupljao divlje loze i podloge po napuštenim tablama. A i nekoliko godina ranije već je bio prikupio tih "divljaka" po šikarama i napuštenim tablama, cijepio ih te proizvodio sadnice koje je prodavao vinogradarima koji su sadili nove vinograde.

Od toga što sam nakupio nacijepio sam dodatnih 3-4 tisuće sadnica, ručno sam izrigolao zemlju na kojoj nikada prije nije bio vinograd, ali sam po travi i korovu, koji su toj zemlji rasli kao u najboljim vinogradima, procijenio da i tamo može uspijevati grožđe. To je bila pozicija zvana Selski arman. Bila je to, u stvari, šikara koju je moj pradjed bio dobio od države da iskrči i napravi arman za vršidbu žita ostalim seljanima, jer je on jedini imao vršalicu s pogonom na gepl koju su vukla dva para konja u krug. I zato se taj vinograd zvao Selski arman, zbog mog pradjeda i onoga što je on tamo radio drugim seljanima.

I tamo je od kultura ranije uspijevao samo raž, nešto pšenice, jer je sve bilo jako kamenito. I tako, tu sam izrigolao jednu površinu, sjećam se, tako se poklopilo, to je bio prvi u ono vrijeme moderniji vinograd koji je, za razliku od ovih u kombinatu i svih privatnih vinograda, imao razmak između redova 140, a između panjeva 80 centimetara.

Što vas je motiviralo da napravite vinograd s malo širim razmakom između redova?

Jedina tehnika dostupna u to vrijeme bila je motika i konj za oranje! Iz iskustva oranja u uskim vinogradima došao sam na ideju da napravim prored od 140 cm i specijalni plug kojeg je vukao konj i pravio četiri male brazde. I takav plug bi savršeno izorao sve do trsova. Ta inovacija uštedjela je 80 posto ljudskog rada! Taj svoj vinograd sam sadio u proljeće 1958. godine.

Ivan se sjeća da je "iz kištre" sadio friške lozne cijepove "kako bi dobio na vremenu". Kad je sve iskolčio, u vinograd mu je stalo točno 1111 trsova! To je bio njegov prvi vinograd, dok je u starome, kojeg je svojedobno posadio pradjed Koloman, bilo oko dvije tisuće loza.

Bila je to velika sreća posaditi vinograd na pravom mjestu, ali sve to sam napravio zahvaljujući iskustvu koje sam stekao nadničareći gore u kombinatu.

Ivan Enjingi se vinogradima i vinarstvu u potpunosti i jedino posvetio tek krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Do tada, morao je funkcionirati kao multipraktik i u sve se razumjeti da bi preživio i, kasnije, podigao svoje vinsko carstvo na razinu koja izaziva ogromno poštovanje.

Za razliku od kuća, koje su nam bile zaposjednute, zemlju nismo izgubili – bila nam je vraćena. Jednog konja su nam vratili, a jednog uzeli. Morali smo sparivati tog jednog konja s nekim da bi obrađivali zemlju i to sam morao raditi. Tako smo počeli. Poslije su već bile dvije krave, dva konja, a sijalo se sve, i pšenica i kukuruz i zov i ječam i djetelina i lucerna.

Ivan je kao mladić nabavio i veliki kazan za pečenje rakije, kakvog nitko u selu nije imao.

Tada se puno pekla rakija, šljivika je bilo puno. Uglavnom, kazan je radio dan i noć, a ušur – naknada u naturi za usluge prerade određenog proizvoda, bio je po kazanu jedna litra. Tako bi se nakupilo rakije koju sam prodavao gostionicama. Kazan sam kupio 1961. godine.

Kad je ozbiljnije krenuo u posao s kravama i konjima, morao je napraviti i veliki štagalj u kojem je mogao pod krovom držati 20-ak komada blaga. Samo svinja je bilo desetak koje su se tovile i prodavale, a svake godine su bila i barem dva juneta.

Kako je prodaja išla dobro, negdje na sajmu bih kupio i dva lošija, ali veća teleta, dohranio ih i prodao. Tako sam prodavao godišnje i po četiri juneta, što je tada bio veliki novac.

A imao je i jednu sijačicu, koju je kupio i koja se vukla na zapregu, nju je davao u najam te i od toga privređivao bazgu ili ječam za prehranu stoke.

S 12 godina sam napustio osnovnu školu i nisam imao šansu nastaviti školovanje, morao sam početi nadničariti 15-16 sati dnevno da bih nešto zaradio. Tada se primalo u nadnicu već u dobi od 12 godina. Dakle, osnovnu sam završio samo pet razreda, a kasnije sam pod pritiskom zakona malo išao i u šesti razred i uspio završiti ga. Zahvaljujući mom bratiću Peri Künu, koji sad živi u Münchenu i koji je išao u požešku gimnaziju, od njega sam posuđivao knjige i nastavio se obrazovati samouko, izvan škole. Tako sam si mogao priuštiti polaganje i sedmog i osmog razreda i razne stručne kvalifikacije. S druge strane, gotovo genetski mi je bilo predodređeno naslijediti majstorske zanate koji su se u obitelji obavljali stoljećima. Moji su, ali stvarno, bili majstori svega što postoji! Sve su radili, i od drveta i od željeza i od kože, i orme i cipele i čižme…

U svakoj pori poslovanja kod Ivana se mogao osjetiti duh njegova djeda Martina. Poput, primjerice, mantre, koju je neprestano ponavljao da – zemlju nikada ne treba prodavati!

Toga sam se pridržavao cijeli život, čak i u razdoblju kad mi je prodaja zemlje mogla bitno olakšati život i smanjiti probleme kroz koje sam prolazio. No, moj djed je meni davno rekao da je zemlja najveće bogatstvo i da ju treba čuvati k'o zjenicu oka svog, nikad je ne gaziti ili raditi kad za to nije vrijeme, a, ne daj bože, nikada prodati. Štoviše, kad god se ukaže prilika, uvijek kupiti zemlju!

Neposredno prije smrti, 1957. godine, djed je načuo da se prodaje jedna livada i nije mu bilo teško navečer pokupiti sav novac kojeg je imao kući i otići pogoditi se s prodavateljem zemlje i dati kaparu za kupiti tu livadu.

I ne samo to. Bez obzira na bitno narušeno zdravlje, djed je cijelu zimu, praktički, kao svoje posljednje djelo, krčio livadu, a uz rubove livade presađivao mlade hrastove koje nije htio baciti nego im je tamo davao novi život. U svojoj 77. godini života!

Treba raditi, neprestano stvarati, jer ako iza čovjeka ništa ne ostane, bolje da nije ni živio, znao je često pričati djed Martin.

Ivan je doslovno shvatio djedove savjete te se danas može pohvaliti da u svom vlasništvu ima više od 200 hektara zemlje, a ono što se ne uklapa u njegove planove – pokloni dobrim ljudima!

Od djeda je usvojio i savjet da čovjek ne može živjeti sam, nego u zajednici te da treba imati prijatelje i graditi prijateljstvo.

Svoju prvu komovicu Ivan je proizveo 1957. godine, nakon djedove smrti, kad su na njegova leđa pali svi radovi u polju i vinogradu.

Grožđe je fermentiralo u kaci i samotok se ispuštao bez prešanja i od tog ostatka se pekla rakija.

Komovica je meni oduvijek bila sporedni proizvod. No, ljudi se iznenade kad kušaju moju komovicu, kažu da kod nikakvih vinjaka i konjaka nisu sreli takvu kvalitetu. Ja od komovice ne živim niti je komovica u fokusu mog posla, ali – grijeh je da se nešto baci. Zato je i ispečem, pa što bude.

U posljednje vrijeme Ivan, pričajući o svojoj komovici, a u bačvama još uvijek odležava ona iz 1984. godine, najčešće priča o umoru "od borbe sa carinom koja ne uvažava gubitak i alkohola i količine nakon 20 i više godina odležavanja u bačvama".

To je tolika komplikacija i drama, kao da žive otrove prodaješ!!! Zato sada kominu bacam na smetlište, izmiješam sve s gnojem i – natrag u vinograd.

Evo, spreman sam trenutno dati svih pedeset i sedam bačava u kojima je nešto više od deset tisuća litara komovice onome tko ima snage boriti se s nametnutom birokratskom diktaturom i zahtjevima carine.

Velikog vinara ljuti što se neprestano zakonski određuju obveze koje nemaju nikakvo uporište u praksi. Primjerice, Ivan nikako ne može objasniti službenicima Carine, koji mjesečno nadziru njegove bačve s pićem, da drvo upija tekućinu i da je nemoguće nakon nekoliko godina da u bačvi bude ista količina rakija kao i na početku, kad ju je napunio do vrha.

Oni ne uvažavaju gubitke! Kažu, pa što ne dolijete. Ali, onda neću dobiti to što hoću. I onda ta komovica ne bi bila ona rakija po kojoj sam poznat. Uostalom, ne shvaćam zašto Carina mora skrbiti o mojoj rakiji. I zašto im moram slati statističke podatke o količinama baš svaki mjesec. Doveli su me u situaciju da proklinjem sam sebe i sve ovo što radim! Nemam više živaca za birokraciju.