Hrvatska vinska industrija nikada nije bila na višoj razini, o čemu svjedoči bezbroj medalja na važnim međunarodnim natjecanjima.

Međutim, ako se hrvatska vina ne počnu izvoziti, jednom od rijetkih uspješnih proizvodnih sektora u Hrvatskoj prijeti potpuni kolaps.

Prošle je godine osam hrvatskih vina osvojilo zlatne medalje na Decanterovu Svjetskom prvenstvu, najvažnijem vinskom natjecanju uopće: Hrvati su, dakle, osvojili više zlata nego Slovenci i Mađari zajedno (a slovenska i mađarska vina već su dugo prisutna na svjetskom tržištu). Ove je godine samo koncern Agrokor osvojio čak 13 priznanja na raznim svjetskim sajmovima, uključujući i veliku zlatnu medalju za Izbornu berbu iločkog traminca iz 2006. na Vinitalyju u Veroni gdje je to sjajno vino pobijedilo u konkurenciji više stotina desertnih vina iz cijeloga svijeta.

Hrvatska vina, dakle, osvajaju sve više i više relevantnih svjetskih nagrada, bilo da je riječ o malim i srednjim proizvođačima (poput Bodrena i Krauthakera) ili o velikim tvrtkama poput Agrokora, Badela i Kutjeva (čiji je chardonnay Aureus dobio zlato na francuskom natjecanju Chardonnay du Monde).

Hrvatska je vinska scena izborila sve te nagrade čak i bez sudjelovanja najvažnije autohtone sorte, plavca malog, čija vina još nisu dovoljno valorizirana u inozemstvu. To znači da će se, u trenutku kad se plavac prepozna u svijetu, stvoriti dodatni veliki prostor za međunarodnu afirmaciju hrvatskih vina.

Usprkos uistinu iznimnim uspjesima, hrvatska je vinska industrija ustvari pred kolapsom. Većini vodećih vinara prodaja je, zbog recesije, pala za tridesetak posto. Andro Tomić, autor sjajnog prošeka Hectorovich, priznaje čak četrdesetpostotni pad. Slavonski vinari počeli su još lani s rušenjem cijena.

No, podrumi kvalitetnih vinara, onih koji se bave buteljama, a ne "otvorenim" vinom (dakle, vinom u raznim većim pakovanjima, koje je gotovo uvijek inferiorne kvalitete), iz dana u dan sve su puniji.

Najupućeniji poznavatelji hrvatske vinske industrije plaše se da bi poslije ovogodišnje berbe cijeli niz vinara i vinogradara mogao bankrotirati jer neće imati kome prodavati ni vino, ni grožđe. Za nekoliko bi se godina situacija mogla dodatno pogoršati.

Naime, uskoro će u puni rod doći novih desetak tisuća hektara vinograda koji su posađeni uoči ulaska u Europsku Uniju. Nadalje, ulaskom u Europsku Uniju past će cijene dobrih uvoznih vina, što će situaciju na domaćem tržištu učiniti još napetijom.

Naravno da dio problema sa zalihama leži u nerealno visokim cijenama jednog segmenta hrvatskih vina, osobito plavaca: na Pelješcu i Hvaru godinama se provodila kratkoročno profitabilna, ali dugoročno suicidalna politika ekstremnih cijena, pa se tako grožđe s Dingača plaćalo i do 40 kuna po kilogramu, što je više nego grožđe s dobrih položaja u Champagni, dok su cijene ekscentričnijih plavaca davno probile 300 kuna.

Trajno rješenje

Međutim, tu se radi o izdvojenom problemu, koji nije karakterističan za veći dio kvalitativno orijentirane hrvatske vinske industrije.

- Ako nam država ne pomogne, vinarstvo bi moglo otići kvragu. I to odmah - ponavlja već mjesecima Ivica Matošević, utemeljitelj i šef Vinistre, najvažnije hrvatske vinske smotre i glavni ideolog istarske vinske scene.

Vinari, međutim, ne traže socijalnu pomoć, kao predstavnici većine drugih poslovnih sektora koji se iz dana u dan obraćaju Vladi. Vinari traže da im Vlada pomogne u organizaciji izvoza hrvatskih vina. Naime, posve je jasno da je izvoz jedino trajno rješenje za hrvatsku vinsku industriju.

Hrvatska su vina dostigla visoku međunarodnu kvalitativnu razinu te ih se proizvodi previše za domaću potrošnju (ovdje, ponavljam, ne govorimo o rinfuznim vinima niskih cijena: njih se ionako ne može izvoziti). Ako, dakle, imamo vrlo dobar, međunarodno verificiran proizvod, zašto ga ne bismo izvozili?

U posljednje dvije ili tri godine ponešto hrvatskih vina može se pronaći na vinskim kartama vrhunskih američkih ili njemačkih restorana, no riječ je o iznimkama.

Hrvatska se vina, načelno, ne prodaju u svjetskim vinotekama i ne ulaze u međunarodne distribucijske sustave. Ona uopće ne postoje kao međunarodna tržišna činjenica. Ivica Matošević već dulje vrijeme lobira da se osnuje državna Agencija za promociju i izvoz vina, koju bi sufinancirali sami vinari.

Cilj Agencije vrlo je jasan: sustavno prezentirati hrvatska vina na svjetskim tržištima i kao samostalan, vrhunski proizvod, ali i kao specifičan element hrvatske turističke ponude. Cilj je, dakle, nametnuti hrvatska vina kao međunarodno poznati brand, što bi, onda, omogućilo izvoz za koji naša vinska industrija, ponovimo, definitivno jest spremna kada je riječ i o kvaliteti i o kvantiteti. Kao primjer uspješne državne asistencije u promociji i izvozu vina često se navodi austrijski Wine Marketing Board.

Prije dvadeset godina Austrija je bila ozloglašena vinska zemlja koja se uglavnom spominjala u kontekstu poznatog skandala s patvorenjem vina sredinom osamdesetih. Danas je Austrija jedna od najuglednijih europskih vinskih zemalja koja izvozi u cijeli svijet i čiji je izvoz veći od ukupne hrvatske proizvodnje vina; važno je reći da se austrijski izvoz temelji na srednjim proizvođačima.

Bez konkretnih pomaka

Nedavno je u Poreču, u Matoševićevoj organizaciji, održan okrugli stol na kojemu se državu željelo potaknuti da pomogne izvozu hrvatskih vina. Međutim, evo kako to izgleda u stvarnosti.

Lanjske jeseni Ivica Matošević zamolio me da mu omogućim sastanak s ministrom turizma Damirom Bajsom kako bi Bajsu izložio ideju o državnoj agenciji i o povezivanju međunarodne promocije vina s promoviranjem hrvatskog turizma. Matošević je, logično, uvjeren da vino jest značajan segment hrvatske turističke ponude, da Hrvatska može razvijati vinski turizam (poput Toskane ili brojnih francuskih i španjolskih regija), što će, zauzvrat, pomoći stvaranju branda hrvatskih vina na stranim tržištima. Ministar Bajs organizirao je sastanak u roku od nekoliko dana, iskazao punu otvorenost prema Matoševićevoj ideji, pa nas je uputio na svoje suradnike koji su trebali organizirati operativne sastanke kako bi se vidjelo što se može učiniti s Agencijom.

Do danas - a prošlo je pola godine - nije se, naravno, učinilo ništa (pri čemu ne mislim da je Bajs osobno kriv: Vlada i državna uprava disfunkcionalni su i u bezbroj drugih slučajeva). U međuvremenu se podrumi i dalje pune, a hrvatska vinska industrija nije dobila ni najmanju pomoć države u pokušaju da se probije na međunarodna tržišta.

- Ako ne počnemo izvoziti - smatra Matošević - kvaliteta vina će pasti jer će se vinari okrenuti rinfuzi, dakle jeftinim, nekvalitetnim vinima koja je lakše prodati kod kuće, koja se često prodaju na crno i u čiju proizvodnju ne treba gotovo ništa investirati.

Matošević je apsolutno u pravu: cijeli jedan visokovrijedni, proizvodni sektor hvatskoga gospodarstva doći će u opasnost ako ne počne izvoziti. A masovni je izvoz nemoguć bez pomoći države jer, u slučaju vina, na stranim tržištima zapravo prodajete državu (ili regiju) izvoznicu. Međunarodno prepoznato ime nikada neće postati pojedina naša etiketa. Međunarodno prepoznato ime može postati jedino oznaka "hrvatska vina".

Hrvatsko je vinarstvo u posljednjih desetak godina prošlo kroz svoje najuspješnije razdoblje u povijesti, i to uglavnom zahvaljujući upornosti, znanju, krvavom radu, ambicijama, ali i idealizmu privatnih vinara.

Bilo bi više nego žalosno da država, svojim nečinjenjem, sada pomogne uništavanju hrvatske vinske industrije.

Davor Butković [ JL ]

Komentari (0)

RSS feed komentara

Ime

Email

Website

Naslov

Komentar

manje | veće

Obavijesti putem emaila (samo registrirani korisnici)

Pročitah i slažem se sa uvjetima komentiranja.

Dodaj komentar Pregled