Prvi je vreli dan hercegovačkog ljeta. Sjedim leđima okrenut Trebižatu, u restoranu nad živom vodom, i promatram Peru Buntića. Stigao je malo nakon ostalih. Ispozdravljao se sa svima, izmijenio nekoliko riječi, kao da je u prolazu, a onda je otišao da nađe konobara i zatraži od njega posudu za hlađenje vina, za neke butelje iz svog podruma. Nakon što je posuda po njegovom naputku postavljena za pomoćni stolić, najprije je zavirio u nju, pa malo prođarao led, kao žar na kućnom ognjištu, i na njega položio dvije boce: jednu žilavke, drugu rozea. Za stolom su tekli razgovori, ljudi su se još uvijek razmještali, konobar je pitao jesmo li za ribu ili za meso, netko je spominjao žabe i jegulje, pa je donosio jelovnike, djeca su iskala pomfri, netko za stolom rekao je da se nekad govorilo pomfrit, sa tvrdim “t” na kraju, društvo je bilo dovoljno brojno da svo vrijeme mogu pažljivo promatrati Buntića. On nije sjeo, a nudile su mu se razne pozicije za budućom trpezom, samo je pogledom okruživao stol, i nadgledao one boce kako se hlade. Kao da pazi da ne zagore ili da iz žara iznenada ne bukne vatra i ne oprlji ih.
Onda je, tako stojeći, po nekom neuhvatljivom asocijativnom nizu počeo ubacivati vrlo kratke anegdote o ljudima, nama poznatim ili nepoznatim, iz raznih vremena i krajeva. Nikome nije upadao u riječ, pažljivo je slušao, ali bi s tim pričama uskakao onako kako on to čini otkako ga znam. A znam ga već skoro trideset i pet godina. Osim što je osijedio, sve na njemu i u njemu je isto. U tim anegdotama, fragmentima, crticama, koje su uvijek tako kratke da nikome ne uzmu riječ i nikoga ne udave, obično je nešto politički nekorektno, tobože skandalozno. Kao u onoj priči o onom koji je ženu raspalio po glavi skemlijom. Pitali ga: pa zašto? Usicala se ljudima u rič! Da bi valjala, priča se ne smije pripovijedati onako kako ustvari jest, niti pripovjedač u priči smije biti ono što je u životu. Vječni pripovjedač Pere Buntića od njega je taman onoliko drukčiji da ispriča onakvu priču kakva istovremeno životu čini stalnu kontru, a jeziku podiže spomenik. Buntić je sav u tom jeziku, i umije ga dijeliti s drugima kao dragocjenost. A pritom se ljudima ne usica u rič.
Nakon nekog vremena okružio je nekoliko puta onim buteljama po posudi. Udarilo je staklo o inoks čelik, mrtvo su se sudarile polurastopljene kockice leda, vrućina se nad vodom lakše podnosi, a nigdje u našemu svijetu voda nije tako živo prisutna kao u ovome dijelu Hercegovine. Od Trebižata, preko Neretve, do Blagaja i vrela Bune, vodeno je i nedužno čisto, kao da je mimo ljudi. I jasna je i čvrsta, bez međuveličina i bez mlakosti, opreka između vodenog leda i nebeskog ognja. A onda je, nakon znalačkih opita, boce izvrnuo naglavce u led. Jelo je tada već stiglo na trpezu, jezici su zakratko zamukli, Pero je konobaru pokazao da se njegova hrana spusti pred manje-više slučajno odabranu stolicu, a onda je i on sjeo, sad iz daljine zagledajući butelje u posudi od inoksa.
U našim se životima Pero Buntić iznebuha pojavio, kao privatni poduzetnik iz Međugorja. Vremena su bila već grdna, Slobodan Milošević imao je te 1989., pa sve do pred prve izbore u Bosni i Hercegovini, golemu podršku sarajevskih medija, ali i mnogih čaršijskih pametnika i pametnjakovića, pritom nipošto samo Srba, koji su opet svud oko sebe vidjeli ustašku opasnost. A onda se stvar najednom promijenila, uz Miloševića je kao njegova desna ruka nastupio Šešelj, pa se taj svijet, te dijelom i mediji, okrenuo Anti Markoviću i reformistima. Već u sljedećoj epizodi, malo po izborima, profesor Zvonko Lerotić, Tuđmanov savjetnik, u Vjesniku je, odgovarajući na jedan naš proglas, nedvosmisleno jasno napisao da Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti, a one koji se nađu gdje ne treba, naprosto raseliti. Iskazao je stavove svoga gospodara, ali tako da se njemu ne prigovore. Trbuhozborio je o paklu. Pozicija malene i politički savršeno beznačajne i neutjecajne skupinice pisaca (hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine), kojoj sam i sam pripadao, u jedva nekoliko mjeseci dramatično se mijenjala. Najprije smo, zastupajući jednake stavove, za većinu jednih bili ustaše, da bismo na kraju za većinu drugih postali hrvatski izdajnici. Pero Buntić nam je stvorio tjednik Obzor, koji je financirao, pun povjerenja u naše rasudbene moći, u našu čestitost, stil, jezik i književnost. I nikad nam se nije usica u rič! Često sam u to vrijeme razmišljao o onome o čemu, uostalom, mislim i danas: kako je Buntić, kad bi se vratio kući, ljudima iz svoga svijeta objašnjavao i obrazlagao sva ta svoja prijateljstva? Kako je branio svoje pokroviteljstvo nad našim mišljenjem, koje se, kako tada tako i danas, dramatično razilazilo s mišljenjima većine? Kako je, posve osobno govoreći, branio postojanje mene u svome životu? Jedan od osnovnih razloga ozloglašavanja, medijskog, uličarskog, kvazi-književnog, u postjugoslavenska i postkomunistička doba, jednako u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini, sastoji se u tome da se onog kojega se dovodi na loš glas učini preteškim za podnošenje ljudima koji su mu bliski. Promatrao sam u ovih trideset i pet godina, otkako traje moj javni nesporazum s većinama, kako su me usput ostavljali oni kojima sam postao težak, šporak, radioaktivan teret. Kako li me je sve do danas uspio iznijeti Pero Buntić?
U Mostaru posljednji put neku sam svoju knjigu promovirao 1989. “Opservatorija Varšava”, prva moja knjiga pjesama. Ružno bih lagao, ili još ružnije zaboravljao, ako bih rekao da me nisu poslije rata zvali u Mostar da nastupam. Jesu, neki i po više puta: Josip Muselimović, Miro Petrović, Mirko Božić… Nisam išao, a da više ni sam ne pamtim zbog čega sve nisam. Ali razlozi su se vazda ticali vremena, vremenske stiske, nesklonosti moje kako putovanjima tako i ulascima u situacije koje su emocionalno nabijene. Naročito sam pred ovim zadnjim zakočen. Onda je Pero Buntić u Mostaru, u partnerstvu s Ninom Šarcem i njegovom Manuelom, otvorio knjižaru koju su imenovali po Ivi Andriću. Pa su me zvali da gostujem u knjiškom klubu, koji također nosi Andrićevo ime. Došao sam, jer sam morao doći. Književnu večer je za dosad najvrelijeg mostarskog dana u godinu vodio Almin Kaplan, trajala je sat i pol, ljudi su se u prepunoj knjižari hladili čime su stigli, ali nisu odlazili. Umjesto da noćivamo u Mostaru, tu noć i sljedeću proveli smo kod Kaplana, među njegovim kućnim ljudima na Dubravama. Kao da je cijeli taj doživljaj bio mimo života i mimo čvrstih i stereotipnih pravila svakodnevice. Uz jednu konstantu: Peru Buntića.
Kažu da i u nas postoje mecene u kulturi, ali da ih je malo. Vjerovat ću vam na riječ da postoje, no ja ih nisam sreo u svom poslu. Ili jesam, dvojicu: jednoga Srbina s Kosova, čiji je biznis u Americi i u Meksiku, koji je na moju riječ pet godina sponzorirao nagradu koja je nosila ime Mirka Kovača. Nije pronađen sljedeći takav, pa se nagrada ugasila. I drugoga: Peru Buntića. S tim da je Pero jedini pravi. On nije davao novce, nego je stvarao situacije u kojima ćemo se baviti svojim poslovima i biti ono što jesmo. Naravno da je to onda morao platiti svojim novcem, ali drugo je stvoriti knjižaru u Mostaru, koju ćeš pritom još nazvati Andrićevim imenom, nego nekom dati novce da otvori knjižaru i nazove je nekim blažim imenom. Recimo, imenom Alekse Šantića ili Maka Dizdara. Pero Buntić nije konfliktan čovjek. On liječi svijet od konflikta. Ali radikalno, hercegovački, iz kontre. Te dobrotom, gdje god pobjeđuje zlo.
Ranije smo se viđali često. Sad se nismo bili vidjeli deset godina. Zadnji put u Rovinju, 24. kolovoza 2013., kad smo sahranjivali Mirka Kovača. Bio je Kovačev snabdjevač vinom, izdavač jedine njegove knjige pjesama, koja samo i postoji u Buntićevom izdanju, ali što je od toga važnije, bio je Kovačev razgovarač i razgovoritelj, eglen-efendija, jedan od posjednika Kovačeva zavičajnog i materinjeg jezika. Premda Pero Buntić nije pisac – preveliko je njegovo poštovanje prema pisanju i književnosti – on priređuje prave male jezične gozbe, i svakom je istinskom piscu milina u njima sudjelovati.
A onda ga eto opet kod one posude za led, nisam ni vidio kako se tamo stvorio, otvara žilavku, pa nam toči, pita kakvo je vino, pita zar se ti razumiješ u vino, i onda se smije, opet nešto ispriča, ovaj put za nekoga koga znamo, možda čak za nekog od mojih bivših prijatelja, ali sa simpatijom, jer njega nije briga što smo se mi razišli. Što smo se uopće i sastajali ako ćemo se u životu razilaziti? Pa se vraća stolu, sjeda na drugu stolicu, spominje se nekog čovjeka iz Prvoga svjetskog rata, pa opet ustaje, i onda razgovaramo. Pamti kako je u Cvjetnom naselju bio indijski restoran, u koji smo nas dvojica išli. Prije dvadeset godina je to bilo. Dugo te nema u Zagrebu, kažem žaleći. Što ću tamo!, smije se. Pero Buntić vrlo je uspješni hercegovački vinar. Po povratku kući milujem kutiju njegovih vina prije nego što ću je snijeti u podrum. I na um mi pada kako na svijetu ne postoji restoran u koji bih mogao doći sa svojim privatnim vinom, pa zatražiti i dobiti samo posudu od inoksa i led. Ali imam prijatelja koji to može. Mislim se, trebalo bi ovo nekome ispričati, samo kad bi se moglo objasniti što je u toj priči važno. A ne može se objasniti, ne može nikako!
