Kvantitativno govoreći, odgovor na pitanje u naslovu nažalost je negativan. Kvalitativno govoreći, premalo je proizvođača pošipa čija se vina mogu smatrati dovoljno dobrim da bi konkurirala i za hrvatski vrh, a kamoli za međunarodne standarde.

Pa ipak, pošip, autohtono dalmatinsko grožđe (koje je Jancis Robinson u klasičnoj knjizi “Vines, Grapes and Wines”, vjerojatno tipfelerom, prije više od dvadeset godina krivo identificirala kao furmint, dakle moslavac, šipon) potencijalno jest najintrigantnija hrvatska bijela sorta, s potencijalom za originalna, i možda velika svjetska vina.

Kada je riječ o bijelom grožđu, hrvatskom vinskom industrijom dominiraju graševina i malvazija.

Graševina, koja ionako nije autohtono grožđe (u srednju je Europu došla iz Francuske), gotovo nigdje ne daje velika vina u suhoj varijanti.

Bolji rezultati

Graševina svoje najbolje rezultate postiže kao desertno vino, o čemu svjedoče brojne etikete pokojnog Austrijanca Krachera, ali i razne Krauthakerove poluslatke graševine.

Malvasia Istriana, pak, optimalno funkcionira kao svježe vino, ili kao aromatski sastojak u raznim kupažama u sjevernoj Italiji. U Istri malvazija se tek katkad uspijeva pokazati kao školovano vino s potencijalom za odležavanje: to osobito vrijedi za Matoševićevu barikiranu Albu, za raritetna vina poput njegove Antike te za bolje berbe Coronicine Gran Malvasije i Kozlovićeve Santa Lucije. Ovdje valja reći kako je i sam Gianfranco Kozlović na jednom kušanju svojih vina konstatirao da Santa Lucia ne može izdržati dulje od pet godina.

Pošip, koji jest autohtona hrvatska sorta, u svojim boljim izdanjima može dati vina koja su autentična, bogata, moćna, drukčija od kompletne hrvatske vinske ponude, sa strukturom koja bi trebala jamčiti mogućnost duljeg dozrijevanja.

Pošipov je problem dvojake prirode. Prvo, pošip gotovo redovito pati od previsokih prinosa. Drugo, pošip je desetljećima bio žrtva zapuštenosti dalmatinskih zadružnih podruma, u kojima se masovno proizvodilo dosadno, oksidirano vino, koje je kompromitiralo sortu.

Prvu značajnu promjenu u proizvodnji pošipa donijela je u drugoj polovici devedesetih hrvatska vinarija Miljenka Grgića. Grgićevi su rani pošipi bili jako barikirani, ali savršeno čisti, elegantni i vibrantni.

Mike Grgić uvijek je vjerovao da je kiselina glavni element strukture vina pa je tu filozofiju prenio i u Dalmaciju.

Grgić je, nadalje, uveo selekciju grožđa na ulazu u vinariju, čime je izazvao stanovito socijalno nezadovoljstvo. Naime, vinogradari s Korčule, odakle Grgić otkupljuje grožđe za svoje bijelo vino, nisu navikli da im se grožđe odbija.

Iskorak Korta Katarine

Drugi značajan iskorak u proizvodnji pošipa izvela je orebićka vinarija Korta Katarina, također u američkom vlasništvu. Pošipi Korte Katarine mnogo su puniji, raskošniji, slasniji od Grgićevih, ali su i dalje zadržali sva temeljna sortna obilježja. Radi se o vrlo, vrlo dobrim vinima. U dvijetisućitima se pojavio čitav niz novih proizvođača pošipa, a neki stari, poput Čare, znatno su digli standarde.

Insajderi hrvatske vinske industrije govore kako je Grgićeva vinarija u Trsteniku posljednjih godina već pomalo zapuštena. Njezina poslovna politika sasvim sigurno jest zapuštena; radi se, valjda, o jedinoj većoj hrvatskoj vinariji koja još nema web stranicu.

Međutim,kada je o vinima riječ, hrvatski je Grgić i dalje u dobroj formi: u posljednjih sam nekoliko mjeseci popio desetak Grgićevih pošipa iz recentnih berbi.

Sa zadovoljstvom mogu konstatirati kako su ta vina iznimno dobra, elegantna, uljasto glatka, umjereno snažna, s tipičnim cvjetno-voćnim aromama, podcrtanim diskretnom vanilijom i primjetnom mineralnošću.

D. Butković [ JL ]

Komentari (0)

RSS feed komentara

Ime

Email

Website

Naslov

Komentar

manje | veće

Obavijesti putem emaila (samo registrirani korisnici)

Pročitah i slažem se sa uvjetima komentiranja.

Dodaj komentar