Promatrajući vino možete doznati mnogo ili malo, ovisno o vinu, no vrijedi truda. Čak i ako ne postignete ništa drugo bar ćete vidjeti plutaju li komadi pluta u vašoj čaši (posve su bezopasni, no smetaju dospiju li u usta).

Povjerite bistroću

Vino koje je dobrom stanju trebalo bi biti primamljivo čisto, ne mutno ili maglušasto. Na svu sreću, maglušave, zaražene boce danas rijetko dospiju u maloprodaju, a samo jedan miris ili krivi okus su dovoljni da vidimo da nešto nije u redu. Vjerojatnije je da će vino izgledati «uprljano» zbog taloga (nataloženog sredstva za bojenje, tanina i soli tartrata) koji se uzdignuo zbog micanja boce, što je većinom uobičajeno za crna vina.

Kako se odmiče trend jake filtracije, tako da je u nekim slučajevima niti nema, danas ima više vina sa sedimentom, međutim, nije nužno riječ o starim vinima. Dobra dvogodišnja australska kupaža cabernet sauvignona i shiraza može početi stvarati talog te može biti prilično blatnjavog okusa, pa ako mislite da u boci ima sedimentiranog taloga, nježno nalijte vino u čašu i nemojte istočiti do kraja boce (ostavite posljednjih centimetar ili dva). Katkad je na etiketi istaknuto da vino nije filtrirano ili da je stvorilo talog.

Kod bijelih ćete vina vjerojatnije na dnu čaše vidjeti prozirne kristale ili sitne mjehuriće odmah ispod površine. Kristali su bezopasni tartrati koji, kao i sediment, ukazuju da vino nije bilo pretjerano tretirano. Jednako bezopasni mjehurići koje često nalazimo u mladih vina zapravo su ugljični dioksid. Oni uzrokuju lagano i osvježavajuće bockanje u ustima. Svako vino, crno ili bijelo, koje počinje s drugim vrenjem (kiseliti se) također će imati mjehuriće, no uz to ćete sigurno osjetiti i miris octa.

Značenja boje

Boja vina pruža uistinu dobre tragove o njegovoj starosti, načinu sazrijevanja, fermentaciji i na kraju o samoj kvaliteti. Bijela vina u pravilu manje otkrivaju o sebi od crnih, no ona ipak variraju od gotovo prozirnih, katkad blago zelenih (primjerice mladi Mosel Kabinett) do duboke zlatnožute i još tamnijih nijansi. Godine su među osnovnim faktorima. Bijela vina s godinama tamne, možda postanu smećkasta, kad se obično radi o vinima čije je vrijeme već odavna prošlo. Izuzetak su alkoholizirana vina madera i sherry.

Podrijetlo je drugi faktor. Što je hladnije i vinorodno podneblje, vino je bljeđe, ukupna kiselost je viša, a vino će sporije tamniti – otud i vodeno bezbojan Mosel rizling. Obrnuto pak, što je klima toplija, vino je žuće, manje kiselo i brže stari, kao što je to slučaj sa žutim chardonnayem iz doline Hunter. Ipak postoje izuzeci. Botritisom napadnute bobice daju tamnije boje, stoga će njemački rizling od izabranih suhih bobica biti tamnije boje nego Kabinett iz istog vinogradarkog položaja i berbe, a dobro godište Sauternesa bit će jače žute boje nego jednako suhi bijeli Bordeaux.

Fermentacija i sazrijevanje u hrastovim bačvama također može produbiti boju bijelih vina, no da ne bude sve tako jednostavno, bijela vina fermentirala u hrastovini često sazrijevaju zajedno sa svojim talogom (izumrli kvasci) koji će usporiti pospješivanje žute boje. Boja će nam više reći kod crnih vina. Bijela vina s godinama crne, dok crna blijede jer svoju boju gube u sedimentu. Poput bijelih vina i ona progresivno poprimaju smećkaste nijanse. To znači da tamnocrvenoljubičasta boja mladih vina postupno prelazi u rubinsku, granatnu, tamnosmeđu ili žutosmeđu koja signalizira da je vino već dalo svoje. Što je vino zrelije, veća je gradacija boje od središta čaše, gdje je najtamniji dio, prema rubovima, gdje je boja najsvjetlija (promotrite u nagnutoj čaši). U starih vina rub čaše može biti bezbojan. Uz to, crna vina koja su dugo odstajala u drvenim bačvama izgubila su više boje od vina koja su pretežno starjela u bocama. Sve donedavno vrhunska tradicionalna španjolska vina izuzetne kakvoće, koja su odležala u bačvama poput reserve i gran reserva Rioja često su bila prilično svijetla, no sada su poželjna Rioja vina dubljih boja, ako i ne doista tamnih nijansi.

Kako za bijela vina, tako i za crna vrijedi pravilo: što je podneblje toplije, boja je tamnija, što objašnjava vrlo tamne, gotovo crne nijanse mnogih vina iz zemalja Novoga svijeta.

Što je podneblje hladnije, vina su obično svjetlija (kao u Elzasu i Njemačkoj). Boja varira i prema sorti grožđa, proizvodnji i procesima starenja. Pigmenti se nalaze u kožicama (većina grožđa ima bezbojno meso i sok), tako da sorte s debljim kožicama poput cabernet sauvignona, syraha, mourv?dre, barbere i portugalske bage daju tamnija vina, a sorte s tankim kožicama, kao što je to pinot crni, daju svijetlija vina. Vinari mogu proizvoljno određivati dubinu boje crnih vina produživanjem vremena koje kožice provode u velikim bačvama zajedno s tek provrelim vinom ili dodavanjem malo preševine – tamnog, taninskog vina dobivenog od tiješnjenja kožica. Crna vina tamnijih nota definitivno su u modi.

Živahnost ili viskozitet

To što ćete čašu uvodno zavrtjeti neće vam odati mnogo, no vino koje se lagano cijedi u obliku jasno ljepljivih «nožica» ili «suza» vjerojatno ima viši postotak alkohola i/ili je slatko. Čini li se da se rubovi vina lagano rasipaju umjesto da se spuštaju u ravnim crtama, radi se vjerojatno o prilično starom ili o slabom suhom vinu. Također, možda sredstvo za pranje suđa ili ostaci tkanine narušavaju površinsku napetost.

Iz knjige: "Velika knjiga o vinu", autorice Joanne Simon, u izdanju Profila