Jedna od većih dilema, ali i uvriježeni folklor je što učiniti s plutenim čepom neposredno nakon što je on vadičepom odvojen od svoje staklene košuljice.

Primjerice, u restoranu ste, u društvu stranih šefova vaše tvrtke ili banke, a konobar otvori butelju i obrati se vama kao jedinoj osobom s kojim može uspostaviti suvislu komunikaciju. Čep je ispred vas. „What do you do?“ Preletite ga pogledom, i to je to. Praksa prezentiranja čepa stara je već tri stoljeća i započela je kad su bolje vinarije počele stavljati svoje žigove na čepove kako bi osujetile domišljate krčmare da prazne boce pune jeftinim delancima i prodaju ih pod etiketom.

Mirisanje ili opipavanje čepa imalo bi svrhu kada bi otkriveno jednoznačno utjecalo na naš sud o kvaliteti grožđanog nektara unutar boce. Nažalost, kao što suhi čep ukazuje na pogrešno skladištenje vina, a truli ili pljesnivi na potencijalnu problematičnost, ni jedan od ovih faktora ne isključuje vino u dobrom stanju. Također, čep koji je razvio neugodan miris zbog djelovanja 2,4,6-trikloranisola (TCA) može zapriječiti put čaši savršeno dobroga vina.

Kod skupljih vina na čep se također stavlja i godište koje, naravno, mora odgovarati i godištu označenom na etiketi. Ako niste cicijašili bacajući pikado u vinsku kartu, obvezatno bacite pogled na usklađena godišta. Kao pravi znalac.

Zaključimo, jedini način da vinu odobrite VIP propusnicu za vaš stol, jest da ga kušate. Mit mirisanja na sljedeće generacije najčešće prenose zaposlenici u ugostiteljskoj djelatnosti. Navedeni vas majstori, ukoliko ne utjerate u sinuse taj mali komad pluta koji karijeru znači, počaste pogledom istodobnog prezira i sažaljenja. Pa vi poslije objasnite za stolom povijest vina i osnove kemijskih procesa. I to na njemačkom.