Kujundžuša – neotkrivena Dalmacija! Naslov je to nedavno održane radionice u don Turićevim dvorima u Imotskome. Međutim ima, tamo, na jugu u zaleđu Makarskog primorja i na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, i još što-šta nedovoljno okrivenoga a što valja učiniti šire poznatime. Kad sam već počeo s Kujundžušom, nastavit ću u tome tonu: Trnjak, Rudedžuša, Vranac, a i - pjenušac juga…
Tu su i janjetina, sir, pršut, povrće, svetkovina Velike Gospe, 14 jezera, rijeka Vrljika koja u Imotskome izvire, pa onda ponire i vraća se kao Mlada, da bi završila u BiH kao Trebižat, ali i – sâm grad Imotski…
Imotski je smješten iznad prostranog Imotsko-bekijskog polja na brdu na visini od 400 metara nad morem. Otud mu i naziv: In Monte (na brdu), pa Imota, sada Imotski… Broji oko osam tisuća stanovnika. S lijepom je starom gradskom jezgrom, i tih ljetnih večeri vrvio je kao košnica, pun mladih na izlasku. Milina za vidjeti.
Grad je to s velikom crkvom svetog Franje asiškoga u samom središtu te s franjevačkim samostanom i s Muzejem Imotske krajine u njemu, kao i s impozantnom građevinom do spomenute crkve a u kojoj je gimnazija. Grad je to i s ostacima turske tvrđave i top(h)ane na brdu a koju su razrušili Venecijanci (pretpostavljam da je upravo nekadašnja nazočnost Venecije razlog tome što je lijepi gradski hotel s nazivom Venezia) u borbi protiv vojske Otomanskog carstva, zatim, s crkvicom Gospe od Anđela, zaštitnicom grada, s dvorima don Ivana Turića, naočitog sjedokosog i sjedobrkog (u ljeto i preplanulog) vitkog svećenika – povratnika iz Južne Amerike, koji je to staro samostansko zdanje prekrasno obnovio i želi da se u njemu odvijaju i kulturni sadržaji; govori se da tu planira ustrojiti galeriju umjetničkih slika a navodno većina ih je i veće vrijednosti od onih iz Muzeja Mimara u Zagrebu! Imotski je i grad s velikom benediktinskom crkvom iz petog stoljeća (valjda neće i po nju doći Talijani!), s impresivnim Modrim i Crvenim jezerom. Modro i Crveno jezero geološke su posebnosti i visoke turističke atrakcije. Modro jezero, duboko ispod spomenute turske tvrđave i okruženo strmim liticama s plavkastim odsjajem, s izazovnom je plavom bojom vode i u njemu se poneko i okupa, ljeti ono presuši na oko dva tjedna pa se tada na njegovu dnu zna i zaigrati nogomet! Na dnu ima otvor koji ljeti uvuče vodu, a s približavanjem završetka ljeta taj otvor vodu vraća! Lokalna priča veli da su njegove obale poprišta prvih pravih ljubavi, naime kad mladić pozove djevojku da zajedno siđu do Modrog jezera i ona pristane poći, to znači da će mu dopustiti da je poljubi…
Crveno pak jezero u geološkome je smislu više jama, jer dublje je nego šire. Litice, s nijansama crvenkaste boje, su mu visoke i do 300 metara, a dubina vode je oko 280 metara. Dno jezera nalazi se na šest metara ispod razine mora! Ovo jezero - čuli smo od Stipe Đuzela, inače i hobi-speleologa, koji je bio sjajan vodič gradom – smatra se jednom od najvećih prirodnih akulumacija pitke vode na svijetu.
Imotski je i grad na širem području kojega je pronađen reljef boga Mitre s grančicom vinove loze iz trećeg stoljeća prije Krista, što upućuje na to da se ovdje 300 godina prije nove ere uzgajala vinova loza. Rodni je to grad naše boksačke legende Mate Parlova (izvorno: naglasak je na slovu o!), grad je to uz koji su tijesno vezani pjesnik Tin Ujević, proslavljeni nogometaši Zvone Boban, Ivan Buljan, Ivan Gudelj, Dražan Jerković. A kad smo već kod sporta i nogometa, da kažem i ovo: ispod stare turske tvrđave i crkvice Gospe od Anđela, okružen visokim strmim liticama iza kojih je, inače, Bosna i Hercegovina, nalazi se nogometni stadion Gospin dolac, svrstan, zbog pozicije i izgleda, među deset najčudnijih nogometnih stadiona na svijetu. Pa, zar nije dovoljno?…
Bogatstvo u polju Područje Imotskoga s obzirom na svoj geografski smještaj – u nekakvome džepu oko kojega je s triju strana Bosna i Hercegovina - djeluje donekle poput slijepog crijeva Hrvatske. Naime, pažnja vezana uz dalmatinski jug uvijek je, uvelike zbog mora, ali i zbog bolje prometne povezanosti, koncentrirana na Makarsko i Dubrovačko primorje, Pelješac i susjedne mu otoke. Kad bi se drugdje i spominjao imoćanski kraj vrlo često je to bilo u kontekstu tzv. meke granice. Imoćani su, pak, sa strane doživljavani ponajviše kao gorljivi zaljubljenici u njemačku marku i mercedese…. Skloni su se i sâmi našaliti na svoj račun, naime vele, kroz smijeh, da kad je Bog upitao Imoćanina, nakon što je ovaj stigao u raj, gdje da ga smjesti, Imoćanin je promptno odgovorio: bilo gdje, samo da je uz granicu… Nešto industrije što je ovdje bila – najpoznatija je tvornica oružja uz čije se postojanje i svojedobni rad najviše veže ime Veljka Kadijevića; sad se tu nalazi, smiju se Imoćani, a što drugo do li Konzum – raspalo se. Lokalni poljoprivredni proizvodi nisu se bili dovoljno nametnuli, turistički pak potencijal, koji se moglo valorizirati vrlo učinkovito osobito otkako se dignulo obližnje Međugorje i Imotski postao tranzitno područje motoriziranih hodočasnika - slabo je do sada vrednovan.
Sad kad nema industrije, a to znači i zagađenja, te kad nema više socijalizma kao režima i, u njemu favoriziranih, samo velikih tzv. društvenih tvrtki što su proizvode i ponudu uprosjećivale te kad taj mentalitet kao relikt prošlosti valjda ipak pomalo odlazi, pa i kad se javljaju manji energični poduzetnici, zatim kad je autoput blizu gradu a očekuje se - skorašnjim otvorenjem tunela prema moru i, dakako, obratno, što bi aktualnu cestovnu kilometražu od nekih 55 kilometara do Makarske smanjilo navodno na jedva 17 km a zamorne zavoje svelo na znatno manji broj - osjetno poboljšanje prometnih veza s obalom, Imotski ima šansu za pravi uzlet.
Istaknuo bih podatke koje sam čuo od vodiča u Imotskome: Imotsko-bekijsko polje, inače kraško, a koje se nalazi na nadmorskoj visini od oko 240 do 250 metara i obuhvaća 6500 hektara na hrvatskome dijelu i 2500 u Bosni i Hercegovini, iznimno je plodno, dakle u njemu zasigurno leži pravo bogatstvo. Nekad je tu carevao duhan a sada ga više gotovo i nema, ono je većma pokriveno vinovom lozom kojoj prilično odgovara tamošnje tlo s dosta udjela pijeska, ima, zatim, nešto kukuruza te povrća, masline (ali proizvodnja ulja nije razvijena, plodovi se na preradu prevoze u Makarsku), od voća prisutni su smokva, te, dosta, jabuka i šljiva. Zahvaljujući klimi tamo, eto, mogu dobro uspijevati i kontinentalne kulture. Inače, Imotsko-bekijsko polje nekad je zimi bilo dobrano poplavljeno, zbog obilja vode pretvaralo se u jezero, a onda je Austrija, kad je tamo vladala, probila odvodni tunel u pravcu rijeke Neretve, i od tada zimskih poplava i sezonskog jezera više nema, počinje razvoj poljoprivrede, stanovnici s brda naseljavaju se i dolje, u ravnici.
Vrijeme je već da se trsje postupno vrati na za nj prikladne pozicije na južnim kosinama okolnih brda na kojima može dati bolje vinsko grožđe - vodeći lokalni vinogradar i vinar Ante Grabovac prepoznao je prednosti brdskih kosina za lozu i nove je nasade podigao upravo na njima - pa da se polje u većoj mjeri oslobodi za kulture kojima odgovara taj ambijent. Imotski bi zasigurno u vrlo velikoj mjeri mogao snabdijevati hrvatsko tržište kvalitetnim poljoprivrednim proizvodima tako da se napokon potrošačima u Hrvatskoj i u većoj mjeri omogući da u trgovinama s hranom biraju domaće proizvode. Ipak, mada su s prirodne strane prednosti tu, stvar nije jednostavna i lagana: uz to, te snažnu zainteresiranost domaćih ljudi, potrebni su vizija i organiziranost, stvaran rad, a ne tek deklarativno, na čuvanju i njegovanju aduta kraja, od ambijenta pa dalje, spremnost na ulaganja i početna odricanja, međusobna iskrenost, suradnja sa stručnjacima na stalnom unaprjeđenju kakvoće i osebujnosti proizvoda i općenito ponude teritorija k tome uz pristup na prirodi prijateljski način, kao i, dakako, prikladan marketing.
Krenuti od temelja Povod za posjet Imotskome bio je Festival kujundžuše 2011, u organizaciji udruge vinogradara i vinara Imotskoga Cvit razgovora, inače redovito na rasporedu neposredno uoči blagdana Velike Gospe.
Spomenuta udruga postoji već osam godina i broji dvadesetak članova, od kojih ih je desetak tržišno relevantnijih, s proizvodnjom od barem 10.000 boca godišnje. Među najznačajnjima su Provin Grabovac Ante Grabovca iz Prološca, Imota, Ivan Jerković, Mijo Rebić, Tihomir Šimunović, pa Matković, donekle Ferdo Puljić i Stipe Đuzel, koji je inače tamo i predstavnik tvrtke Bayer iz Leverkusena, proizvođača enoloških sredstava. Predsjednik udruge je Ferdo Puljić, a dopredsjednik Grabovac, kojega poznajemo i kao nekadašneg saborskog zastupnika. Udruga pokriva područje od oko 1000 kektara pod vinovom lozom, od čega je čak 800 ha zasađeno lokalnom Kujundžušom, ostalo otpada na također lokalne Trnjak i Rudedžušu, dobro udomaćeni Vranac te na internacionalne sorte uglavnom Merlot (daje jako dobar rezultat), zatim Cabernet sauvignon i, od novijeg vremena, i Syrah, u manjoj mjeri. Upravo dominacija Kujundžuše ali i njena slabija zastupljenost u trgovinama vinom diljem Hrvatske i na vinskim kartama ugostiteljskih objekata u Lijepoj našoj potaknula je imoćanske vinogradare/vinare na akcije koje bi trebale postići njen bolji tretman na tržištu i bolji plasman.
Do sada udruga Cvit razgovora priređivala je samo spomenuti Festival kujundžuše, konkretno jednovečernju reviju lokalnih vinara i njihovih vina nuđenih na degustaciju uz stolove raspoređene po glavnoj ulici grada (posjetitelji su da bi mogli kušati vino morali za 30 kuna kupiti čašu i vrećicu s amblemom udruge za nošenje čaše oko vrata; posjet je ove godine, uvjerio sam se osobno, bio uistinu sjajan, zarada međutim slaba, organizator bi bio zadovoljan da bude na pozitivnoj nuli), a sada kao da se lokalni vinari bude i uviđaju da treba ići i dalje od toga, pa su eto priredili skup Kujundžuša – neoktrivena Dalmacija, da se porazgovara o mogućnostima boljeg tržišnog pozicioniranja kujundžuše. Moderator je bio bloger Nenad Trifunović (Vinopija), koji je uvodno skrenuo pažnju prisutnih na to da u Zagrebu, gdje inače živi i radi dosta upravo i Imoćana, u brojnim i najznačajnijim trgovinama vinom što ih je on osobno obišao u potrazi za vinom od kujundžuše, jedva da je na policama pronašao koju butelju kujundžuše. Upozorio je da brojni potrošači za kujundžušu kao vino i ne znaju, a oni koji za nju znaju nemaju o njoj takvo mišljenje da bi se osjetili ponukanima da je kupe. Iznesen je stav da vino kujundžuša, kao mineralno, s lijepom voćnosti, svježe i neopterećeno alkoholom (većinom su kujundžuše, koliko se vidjelo na etiketama, s oko 11,5 vol%), i te kako ima mjesto na vinskoj karti, naime u verziji koju poznajemo prikladno može biti za osvježenje, kao aperitiv, i kao pratitelj predjela s plodovima mora.
Degustacija sedam uzoraka iz 2010. pokazala je da vina jesu unutar jednoga stila, što je svakako dobro, međutim zasad je to tek spontano, a trebalo bi, zapravo, biti regulirano dogovorom, pravilnikom. Primijećeno je da neka vina nisu posve čista, a na takvima nije moguće graditi uspješnu promidžbu. Ne spominjem to da bih kudio, nego zato što to upućuje na to da bi bilo dobro povećati pedantnost ali i na to da bi bilo dobro da neki vinari koriste pomoć stručnjaka, a enologa što bi mogli barem za prvu silu pomoći ima unutar udruge. Čulo se na radionici, rekao bih kao glavno, to da bi se moralo pojačati marketinšku aktivnost, što je svakako točno, ali marketing mora imati i prikladno uporište. Evo sugestije Svijeta u čaši o tome što poduzeti među prvime: dobro bi bilo da se proizvođači dogovore da s vinom istoga stila svi zajedno istodobno izađu pred javnost s nekim datumom što ga sami odrede kao optimalnoga za to vino, bilo bi dobro također da prve i udarne prezentacije budu za vinske trgovce, ugostitelje i predstavnike medija informiranja od kojih se očekuje da stvar prenesu najširoj javnosti na lokalitetima što slove kao vrlo važna tržišta i gdje su locirani najjači mediji javnog informiranja, oni i na nacionalnoj razini. Postojanje udruge to čini mogućime, i moguće efikasnijime a s manje troška po pojedincu nego što je trošak kad pojedinac istupa samostalno.
Potencijal i u crnome
Nije se, međutim, na radionici o kujundžuši čulo nešto i te kako bitno: što je učinjeno – je li uopće i učinjeno?! – da se ustanove stvarni potencijal Kujundžuše vezano uz sadnice (klon, podloga…), zatim vezano uz to na kakvim pozicijama, tj. s kakvima ekspozicijom (osvjetljenje, toplina), nadmorskom visinom, mikroklimom i razlikom između dnevne i noćne temperature ljeti, kao i uz tlo, saditi Kujundžušu, pa vezano uz načine uzdržavanja vinograda i prinose po trsu… Spomenuto je da su sada gotovo svi vinogradi u polju, tek nedavno Grabovac je počeo saditi i na brdu i na drukčijemu tlu, s puno kamena, treba vidjeti što će tamo dobi(va)ti. Bilo bi, zatim, dobro ustanoviti i što Kujundžuša može značiti u kontekstu pjenušca. U Imotskome postoji proizvodnja pjenušca ali od kupaže chardonnaya i sivog pinota, a što bi bilo da se pokuša s kujundžušom odnosno s mješavinom kujundžuše i chardonnaya? Naravno, uz prikladni uzgoj loze i berbu u pravo vrijeme za pjenušac. Imoćanski proizvođači vina, koji kao da se zasad zadovoljavaju postojećime, svakako bi trebali težiti da dobiju proizvode dostojne ne samo prve lige nego i sposobne da se popnu i do čelnih mjesta u prvoj ligi, to je ono što privlači pažnju javnosti i što može donijeti popularnost proizvodu, proizvođaču, vinogorju…
Inače, čini mi se da imoćanski proizvođači vina imaju zasigurno veliku šansu s crnjakom, rekao bih da bi bilo dobro da, kako se budu širili s nasadima, više sade crne sorte, radi originalnosti možda i najbolje ovaj sortiment kakav imaju i sada, dakle Trnjak, Rudedžuša, Vranac, te Merlot, Syrah, eventualno Cabernet sauvignon… Ali ne da onda plasiraju jednosortna vina, jer lako je moguće da lokalni kultivari, neki zbog svojih svojstava neki i zbog nepoznatosti pa i težeg izgovora tržište ne bi prihvatilo, barem ne dovoljno brzo, a merlota, caberneta i syraha ima posvuda jedno more i pitanje je tko bi se jagmio baš za onima iz Imotskoga. Ali, zahvaljujući takvome sortimentu moguće je raditi zanimljive, svoje kupaže! Uvjerio sam se u to na primjerima crnjaka Modro jezero od Ante Grabovca i Šimun crni od Tihomira Šimunovića. Možda bi trebalo čak i malo više hrabrosti u određivanju postotka udjela domaćih sorata u kupaži…
S ozbiljnijim crnjakom moglo bi se hitrije svoje vinogorje učiniti poznatijime i popularnime, i na dužu stazu, a to bi bez sumnje na tržištu pomagalo i pomoglo i kujundžuši.
Grabovac
Iako je Imota s najdužim vijekom i s najvećom proizvedenom količinom, u prvome planu kad se govori o imoćanskome vinu je posjed Provin iz Prološca Ante i Maje Grabovac te njihovih sinova Milana, sada direktora kuće, i Nikole, koji završava studij za enologa. Kod Grabovaca je kao enolog zaposlen njihov rođak, mladi Mislav Maršić, koji je nedavno stekao fakultetsku diplomu u struci, i Grabovac ga je odmah rado angažirao za posjed u Imotskome ali i za onaj koji od prije koju godinu postoji ponad Trogira. Čuje se i da pomaže Goran Zdunić iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju Krša iz Splita. U oba imanja poprilično je investirano, ne samo u trsje i podrum nego i u strukovno osposobljene zaposlenike. Bez toga – ne ide…
Grabovci imaju osam hektara vinograda u blizini kuće gdje stanuju i gdje im je i vinski podrum, to je u polju, na ravnici, ipak na visini od 270 metara. Tlo je aluvijalno, i tu se, otkako pamte, sadila vinova loza. Prije četiri godine kao prvi (zasad su i jedini) u Imotskoj krajini krenuli su s nasadom vinove loze i na brdo - na nakošenoj poziciji i južnoj ekspoziciji ponad imoćanskog Prološca zvanoj Vučja Draga na 400 metara nadmorske visine na tlu s puno kamena kojega je valjalo mljeti a ispod kojega je zemlja crvenica s, kako smo čuli, dosta vapnenca i željeza. Podignuli su osam hektara vinograda. U nasadima uz kuću imaju Kujundžušu, Pinot sivi, Chardonnay, Trnjak, Vranac, Cabernet sauvignon, Merlot i nešto Syraha, a na brdu su, gustoćom od 7000 trsova po hektaru, zasadili, manje-više u podjednakim količinama, Kujundžušu, Pošip, Chardonnay, Žilavku, te od crnih kultivara Trnjak, Vranac, Cabernet sauvignon i Syrah. Smjer redova je sjever-jug s time da su redovi malo pomaknuti u desno, prema zapadu, idu na uzgojni oblik s vrlo niskim stablom.
Zanimljivo je vidjeti te vinograde: dolje se sve bijeli od gustog sloja usitnjenog kamena i osjećaj je kao da trsje i izvire iz kamena… Iluminacija a i refleksija topline odlični su, ljeti je, gore, kad peče sunce vruće, ali noći su vrlo svježe, razlika u temperaturi dan-noć prilična je. A, k tome, gore stalno pirka vjetrić, sve to pomaže boljem dozrijevanju grožđa i dobivanju zdravijega grožđa jer vjetrić sprječava formiranje vlage kao medija pogodnog za razvoj gljivičnih bolesti. Rječju: odlična je mogućnost eko-uzgoja. Prije nekoliko godina Ante Grabovac ušao je i u investiciju malo podalje od kuće, rodnog kraja i Imotskog vinogorja, u Trogir, gdje je, na brdašcu ponad grada, na oko 13,5 hektara i također na nakošenome terenu, okrenutome prema moru, usadio 95.000 loza, po 40.000 komada Crljenka i Plavca maloga, ostatak su Merlot, Cabernet sauvignon i Syrah.
"Sasvim logično je bilo da i gore na brdu iznad iznad mojega Prološca posadim Kujundžušu, ipak je ona zaštitni znak kraja, ali razlog je bio još jedan: želim vidjeti što od nje mogu dobiti u tim uvjetima koji su sasvim drukčiji od onih u polju što ih poznajem do sada. Uvjeren sam da će se Kujundžuša na brdu pokazati u znatno boljem svjetlu. Za Pošip sam se odlučio jer volim vino od te sorte a i stoga što je Pošip nekad, konkretno početkom 20. stoljeća, uz Kujundžušu bio najrašireniji kultivar u Imotskome vinogorju, a iščeznuo je jer se pokazao dosta osjetljivim na pepelnicu. O Žilavki moj sin Milan i ja imamo visoko mišljenje, smatramo da je ona izvanredna za dobivanje velikoga vina, a i ona je nekad bila dosta zastupljena u imoćanskim nasadima, što nije ništa čudno kad smo mi tik uz Hercegovinu gdje ona caruje. Za Trogir sam odabrao sorte što su prikladnije za ono podneblje, dakle Crljenak odnosno Zinfandel, Plavac mali, Syrah kao tipični kultivar Mediterana, dok su Merlot i Cabernet tu ponajviše radi obogaćenja kupaža što ćemo ih kreirati. Planirali smo da berbe na svim trima lokacijama budu selektivne, u više navrata tj. kako koje grožđe bude dozrijevalo, sve sorte sa svih triju mojih lokacija vinificirat će se uvijek odvojeno, dio vina punit ćemo kao jednosortna, a od dijela bismo radili cuvée, u omjerima što ih još kroz kušanja različitih kombinacija moramo definirati. Inače, sva naša crna vina sazrijevaju u barriqueu, što novom što jednom odnosno dva puta rabljenome, osim osnovnog Modrog jezera, koje je dijelom sazrijevalo u inoksu, dijelom u rabljenom barriqueu a dijelom u velikoj bačvi. Prva bolja berba iz vinograda Vučja Draga iznad Prološca bila je ove godine, a prvo vino iz vinograda u Trogiru, riječ je o Crljenku, u količini od oko 10.000 butelja, izlazi krajem ove godine" – rekao je za Ante Grabovac.
Grabovci proizvode mirna i, kao rijetki, možda sada i jedini u Dalmaciji, pjenušava vina, svojedobno su pokušavali i s vinima odgođenih berbi i od prosušivanoga grožđa, ali od toga su odustali. Kujundžušu i Chardonnay, koji sazrijeva na finom talogu u barriqueu (30.000 butelja!), pune kao jednosortna vina, a sivi pinot i chardonnay šampanjiziraju. Imaju i ružičasti pjenušac, bazno vino je kupaža svih njihovih crnih sorata ali u ružičastoj varijanti. Metoda je klasična, s drugim vrenjem u boci, pjenušac na kvascima prije degoržiranja, vele, leži najmanje 2,5 godine. Od crnjaka, uz bazno Modro jezero, a to je mješavina trnjaka, vranca, cabernet sauvignona i merlota, imaju i Modro jezero barrique, te Modro jezero gran reserva, ova dva su dakako od izabranog boljeg grožđa i s dužim dozrijevanjem u bačvicama. Imaju, dakle, vina za sve prigode, za različite ukuse i kao prikladne pratitelje cijelog menua uzlazno po sljedovima (pjenušac ružičasti, kujundžuša, chardonnay sur lie, Modro jezero, za kraj uz desert prikladan je bijeli pjenušac koji je sada na tržištu a od vina je dobivenog od nešto je zrelijega grožđa, s nešto je više alkohola i sa slađim notama … )
"Dostigli smo visoku razinu kakvoće proizvoda, imamo dovoljne količine, imamo raznolika vina, dobro smo se organiziurali u prodaji tako da s plasmanom nemam problema. Najbolja tržišta u ovome trenutku su nam Makarska i Makarsko primorje, Split, te naš posjed. Lani smo nekih 30 posto od ukupne produkcije plasirali na kućnome pragu. Gosti su u većem broju pomalo počeli stizati ovamo, dolaze individualno i u grupama, ima ih od Uskrsa do kraja listopada, ali znatno bolje bit će kad se otvori tunel prema Makarskoj. Neke grupe otkrivaju nas sasvim slučajno, nakon što se u organiziranim izletima iz Makarske popnu na Biokovo pa u daljini ugledaju kuće Imotskoga, te požele doći vidjeti i ovaj naš dio. Dosta njih poslije se vrati. Mi imamo lijepu prostranu terasu gdje možemo prihvatiti i do pesedetak osoba, i uspijevamo, uz naše vino, u punoj turističkoj sezoni prodati tjedno i po nekoliko domaćih sireva, pršut, sezonsko voće koje nabavimo od naših susjeda, dakle korist imaju Iidrugi u mjestu, ne samo mi" – dodaje Grabovac.
O berbi 2011. rekao nam je da je bila uranjena u odnosu na inače, te da iako je ljeto bilo vruće, od ubranoga grožđa, s obzirom na priličnu razliku u temperaturi između dana i noći u Imotskome polju a posebice na Vučjioj Dragi na brdu, očekuje mnogo u vinu, dok za berbu 2010. iz sezone koju su inače svuda obilježili hirovito vrijeme i ne pretjerane vrućine navodi da je u imoćanskome kraju ali i u Trogiru bila vrlo dobra, ljeto a i jesen bili su suhi, izostale su ekstremne vrućine, berbu su obavili vrlo kasno, krajem listopada, te dobili odličnu sirovinu za vino. U Grabovčevu podrumu kušali smo iz barriquea mlada vina iz 2010. iz imoćanskog (polje) i trogirskoga nasada, u odličnom svjetlu doživio sam vranac i merlot (Imotski) te crljenak (Trogir)…
Jerković i Šimunović
Uz spomenute Imotu i Grabovca, već neko vrijeme u kontekstu imoćanskoga vina zna se za Ivana Jerkovića. Njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo prerađuje grožđe s 18.000 trsova, od čega je 10.000 u vlasništvu Jerkovićevih. Jerković objašnjava da najviše ima Kujundžuše, te da posjeduje i dosta crne Rudedžuše, s kojom bi se rado proširio za 8000 trsova. Plan mu je i saditi oko 3500 trsova Chardonnaya, naime razmišlja o tome da krene u proizvodnju pjenušca klasičnom metodom a od mješavine kujundžuše i chardonnaya. Za ozbiljniji uzlet na vinskome nebu, veli, čeka da mu mladi sin Tomislav, sada još u gimnaziji, završi Agronomski fakultet. Dok se to ne ostvari Jerković bi se - da bi bolje plasirao vina, jer širenjem s trsjem količine će biti veće - jače posvećivao vinskome turizmu pa u tom smislu upravo uređuje objekt za prihvat gostiju što bi trebao punom parom proraditi pred iduće ljeto, kad Imotski, s obzirom na otvorenje nove prometnice do Makarske, i očekuje vrlo značajan priliv gostiju.
Vrlo ugodno iznenađenje, i to – iako mu je kujundžuša vrlo uredna i lijepo pitka – zapravo s crnim vinom, bio nam je Tihomir Šimunović iz Glavine Donje kod Imotskoga. Šimunović je zaposlen kao podrumar već 20 godina u podrumu Imota, dakle ima i te kako iskustva s kapljicom. Sada kao privatnik pokazao je ono što smo godinama očekivali od količinski najjačeg i dugo jedinog prerađivača grožđa u Imotskoj krajini. A to je, eto, to da i djelatnik Imote, kad sâm prikladno gospodari i odlučuje te kad želi i dovoljno se potrudi i svjestan je da tržište traži i osebujniji produkt, umije proizvesti i te kako dobro vino! Šimunović ne krije da su mu savjetima pomogli i kolege s posla enolozi Mirela Babić i Viktor Zdilar, i baš i to, i Šimunovićev samostalni rezultat na eno-području, ostvaren u zasad dosta skromnim tehničko-tehnološkim uvjetima, govori u prilog tome da Imotin problem nisu predstavnici struke zaposleni u toj kući nego oni koji na neodgovarajući način upravljaju Imotom. Šimunović sada njeguje hektar vinograda s 6000 trsova, većma je riječ o Kujundžuši, ostalo su Trnjak, Vranac, Merlot i Cabernet sauvignon.
"Kad sam krenuo u vlastitu proizvodnju bilo me, priznajem, malo strah kako će sve uspjeti, a sad, kad sam vidio da mogu, ohrabren sam i rado bih se i širio s vinogradom i proizvodnjom. Zarazio sam vinogradarstvom i vinarstvom i svoju suprugu! Naravno da nema ni govora o kakvom sukobu interesa s Imotom, jer ja, s obzirom da se sâm financiram i idem oprezno, nikako, sve i da hoću, ne mogu biti konkurencija Imoti. Gledam, sada, mogućnosti da iduće godine zasadim novi hektar vinograda, razmišljam da stavim Chardonnay, koji ovdje, posebice na stranama, kosinama, i na većoj nadmorskoj visini, može pružiti jako dobar rezultat. Postupno bih onda širio i crne sorte, tako da bih u ponudi imao kujundžušu kao tipičnog predstavnika imoćanskoga područja, te bijeli cuvée s domaćim i internacionalnim kultivarom, dok bih od crnih nastavio s mješavinom kakvu imam sada, mislim da je kombinacija pogođena – kazao je Tihomir Šimunović, koji se, inače, iako je zasad s vrlo malom ukupnom kvantinetom vina, nakon što se registrirao u kategoriji obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva pobrinuo da stekne pravo na oznaku zaštićenog i kontroliranog geografskog porijekla.
